'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Još jedna pljuska za HAZU

O AUTORU: Ivica Ivanišević, rođen 1964. u Splitu, diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu i Slobodnoj Dalmaciji, danas radi kao kolumnist u Slobodnoj Dalmaciji. Objavljuje članke i priče u časopisima i zbornicima. Piše i scenarije (filmske i televizijske) i dramske tekstove (zadnju premijeru imao u studenom prošle godine: 'Život je čudo', monodrama, Teatar Rugantino, Zagreb).

Knjige: 'Smoje – biografija' (2004.), 'Sto mu jelenskih rogova' (2004.), 'Krovna udruga i druga drama' – koautorstvo s Antom Tomićem (2005.), 'Split za početnike' – koautorstvo s Renatom Baretićem (2015.), romane 'Ulaz za djecu i vojnike' (2015.), 'U sedlu je tijesno za dvoje' (2015.), 'Knjiga žalbe' (2016.), 'Otpusno pismo' (2016. koautorstvo s Marinom Vujčić),'Klanjam se' (2017.), 'Kuća' (2019.), 'Sutra je novi ručak' (2020.), 'Ulica Ferde Pomykala 17' (2021.), 'Kao pakao' (2022.), 'Otmica razreda za književnost' (2023.)

IZ SADRŽAJA: Samosažaljivi pisac zamalo je pleonazam, baš kao i samosažaljivi čovjek. Svi mi skloni smo vjerovati da su nas Bog, sudbina, obitelj ili prijatelji zakinuli, da smo dali nesebično i puno, a primili škrto i malo. Kako su književnici tankoćutnija čeljad od prosjeka, to je i razumljivije da su skloni podvlačenju crte ispod svojih karijera i fiksiranju svoga položaja na imaginarnom zemljovidu naše literatura te da ih rezultati takvih inventura počesto mogu uznemiriti. Razlog? Jednostavno, oni duboko vjeruju da zaslužuju puno više svega: pohvalnih kritika, prestižnih nagrada, prodanih primjeraka, ponuđenih sinekura... One najambicioznije najsnažnije pogodi činjenica da još uvijek nisu primljeni u HAZU, a sva je prilika da nikada i neće, jer godine prolaze, vremena je sve manje, a s njima i šansi da ih establišment primijeti već jednom.

Jedan je od takvih i Josip Bepo Peraica, splitski pisac koji spletom grotesknih okolnosti konačno osvješćuje činjenicu da je skoro cijeli život potratio pišući ispod ili iznad radara matične kulture, većinski ignoriran, da će čak i njegova smrt proći nezamijećeno, dok mnoge kolege, po njegovu dubokom uvjerenju, redom mediokriteti i bezveznjaci, uživaju u reputaciji besmrtnih klasika i pokretnih spomenika kulture. Od pomisli na to obuzet će ga prvo očaj, a potom i bijes. Ta zapaljiva kombinacija pokrenut će dramski zamašnjak i nevoljenog pisca pretvoriti u otimača cijelog Razreda za književnost.

OSVRT: O djelima i povezanosti s Ivicom Ivaniševićem, činjenicama da živimo na 200 metara udaljenosti, da smo išli u istu srednju školu, svirali u demo bendu, da se sretnemo bar jednom tjedno u prolazu, te da obožavam njegove knjige sam dvaput pisao tijekom 2022. godine. Predstavio sam tada 'Sutra je novi ručak' i 'Kao pakao' pa zaključio da i nije dobro kroz Timbar previše predstavljati jednog te istog pisca, pogotovo prijatelja. Grizla me savjest - što će reći ljudi. A nije da nisam želio pisati i o drugim njegovim naslovima s moje police. U međuvremenu se dogodilo da sam stjecajem okolnosti nekim autorima objavio 3, pa i 4 osvrta, a Ivicu ostavljao sa strane. Nepošteno.

Baš kao i to da se još nitko nije sjetio postaviti pučki teatar koji bi mogao živjeti od adaptacije i izvedbi Ivaniševićevih djela. Ivičina su djela bogomdana za izdavače i knjižare jer ne zauzimaju puno prostora, do 200 stranica i skoro su idealna za teatarske jednočinke. Ma i za raznorazne čekaonice u kojima treba provesti jutro, ili na primjer za putovanja HŽ-om, al vratimo se ovoj ideji s Teatrom 'Iv.Iv.'. Zašto bi ljudi hrlili? Pa Ivicu su mnogi proglasili najduhovitijim hrvatskim autorom današnjice, bez obzira radi li se o kolumnističkom, promotorskom ili literarnom radu. A što su vremena teža, to mi više nedostaje iskreni smijeh. Kojim Ivaniševićeva djela frcaju na sve strane. Cinizam, satira, dijalozi i dalmatinski dijalekt su njegovi alati. Kako u prethodnicama, tako i u 'Otmici razreda za književnost'.

Opleo je Ivanišević po statusima vječnih članova HAZU-a, čudnim razlozima kojim su primljeni, diskutabilnim karijerama, malograđanštini, visoko nerazumljivim umjetnicima, pa zasolio kriminalno koruptivnom sadašnjošću. I turizmom. I školstvom. I prometnom povezanošću. Dakle, unio je sve što unose i oni 'ozbiljni' pisci, društvene teme i probleme, uz dodatne opservacije dalmatinske svakodnevice, ma sve to satirično, uz obilan humor i autoironiju prema vlastitoj poziciji. I glavni i sporedni likovi su ovdje simpatični, zabavni, njihovi karakteri na nivou Alan Fordovskih junaka, a taj recept mi je svojevremeno u prolazu i rekao: 'Pisac treba voljeti svoje likove'.

Nema ovdje klasičnih negativaca, odnosno negativna je situacija u kojoj znamo da postoji HAZU, da su tamo neke legende, da su neki od njih legende samo zato što su članovi HAZU, a evo ni godinu dana nakon izlaska romana svjedočimo aferi  'Odbijenica Đikiću'. Nije Razred za književnost, al reklo bi se - ista pašta. Nakon ove knjige potpuno je jasno da Ivanišević neće više smjeti ni u posjet čuvenom HAZU-u, kamoli u neki izbor, al se svi mi, čitatelji, ostajemo smijati uz onu - ma neka im je Bepo rekao sve što ih pripada, to je to. A to je ono, što bi, po meni, punilo gledalište nekog teatra koje ne bi htjelo biti 'veće od pisca', a željelo bi i dobro zaraditi. Dobropostavljena 'Otmica' bi mogla biti hit poput Brešanove 'Svečane večere u pogrebnom poduzeću'.

OCJENA: Tražite li djelo koje će vas nasmijati, zabaviti, a da ste i dalje u toku društvenih zbivanja, posjetite predst..., pardon, nabavite ovu knjigu. Brzo se čita, a još brže pamti. Šaljem puni aplauz, a kako je Ivanišević u ritmu produkcije 'svake godine - nova knjiga' ne sumnjam da ću vrlo skoro biti u dvojbi - kako mu predstaviti sljedeći roman.