7. MFK: Veljko Barbieri predstavio novu kuharicu 'Veliki mediteranski kanconijer'. Bogdan Diklić govorio o glumi bez glume u 87 'oizama'

Na gastroputovanje Sredozemljem u petak je posjetitelje 7. Mediteranskog festivala knjige poveo je Veljko Barbieri, čiji su Veliki mediteranski kanconijer predstavile Ivana Prijatelj Pavičić i glumica Ljubica Hardman, koja je pročitala nekoliko odlomaka iz knjige.
Kako je rekla Ivana Prijatelj Pavičić, iznimno plodni i dobro poznati autor Barbieri, neka je vrsta hrvatskog Anthonyja Bourdain, ali i čovjek koji je zapravo rodonačelnik zasebnoga žanra u pisanju kuharica, premda skoro jednako plodno piše i prozna djela i poeziju. Barbieri je dobitnik i brojnih nagrada za pisanje o hrani, kod nas i u svijetu.

'Tonko Maroević za moj je Kuharski kanconijer rekao da nije kuharica, nego književnost, a takva je i ova knjiga. Recepti su ilustracija za literaturu', rekao je Barbieri o svojoj novoj knjizi, koja je, po riječima Prijatelj Pavičić, pregled povijesti i Mediterana i njegove kuhinje.
Receptima raznih mediteranskih civilizacija Barbieri pokušava pokazati isprepletenost kultura na tom području, koja gasne od Srednjeg vijeka. 

A povijest kuhinje je neodvojivi dio te povijesti, pa su stoga recepti u novom Kanconijeru doista ilustracija te povijesti i kulture.

Poslije gastronomije došla je na red poezija, ovoga puta iz pera glazbenika Žana Jakopača. Nakon pjevačkog nastupa na otvaranju na MFK, na veliku pozornicu na Gripama donio je zbirku Homo tamo di je boje koju su predstavili Hrvoje Marko Peruzović, ujedno i ilustrator knjige, i Sanja Baković. Time je na pozornici u Velikoj dvorani uspostavljen svojevrsni brački trijumvirat, od Postira preko Dola do Bola.

'Ovo je moj materinji jezik, ditinjstvo san prove' na Braču, i sigurno mi je iz nostalgičnih razloga počelo izlazit', rekao je Jakopač, jedan od rodonačelnika otočkog rocka, koji se odnedavno sasvim preselio u Postira.
'Vodim divan i idiličan život', kaže, ističući da je na otoku bolje sve, od ishrane do zraka, a pomalo se bavi i maslinama.

Kako je rekla Baković, u knjizi su pjesme na čakavici, na bračkom dijalektu, ali i u standardu. Za Jakopača glazba je kao dijalekt, svojim ritmom i metrikom, a izniman je poznavatelj bračkih dijalekata u raznim otočkim mjestima.

S druge strane, Peruzović se kod ilustracija vodio ponekad doslovnim tumačenjem stihova, ponekad na svoj, nadrealni i ludički pristup uhvatiti Žanovu poetiku i duh Brača, ali da ilustracije ne dominiraju nad poezijom. Pomogao mu je, kaže, i dizajner Željko Kuk, svojim minimalističkim dizajnom, možda i u skladu s onom najvažnijom predrasudom o Bračanima.

Baković je rekla da osim ljubavnih tema, kojima se Jakopač oduvijek bavio, pa i povremene ironije nad uobičajenim motivima dalmatinskih pjesama, autor nudi i svojevrsni aktivizam za očuvanje otočkog života.

'Treba biti odgovoran, a sloboda proizlazi iz nje. Ne možeš prepustiti drugome ono što želiš reći, nego se treba usuditi govoriti o svakodnevnim pojavama i onome što treba prominit', kaže Jakopač, pa tako i nakon naslova knjige i pjesme iz koje je uzet slijedi drugi, 'di se voda ne prodoje'.

'Ako prestanemo trgovati, možda će se nešto lijepo desiti', smatra Jakopač, koji je sam pročitao nekoliko pjesama iz zbirke koja je svojevrsna najava novog Jakopačevog glazbenog projekta, albuma Albun.

Kraj trećeg dana 7. Mediteranskog festivala knjige obilježio je slavni i sjajni glumac Bogdan Diklić, poznat iz brojnih jugoslavenskih, srpskih i hrvatskih filmova i serija, koji je predstavio svoju knjigu O glumi bez glume koju je izdao Jesenski i Turk, uz moderiranje Jasena Boke.
Knjiga je kolekcija misli Bogdana Diklića o glumačkoj umjetnosti, ili – kako je rekao autor – bdijenje nad glumačkim poslom, koje je on godinama zapisivao po bilježnicama. Ta je zbirka kratkih misli prvi put u Hrvatskoj izdana 2010. Ideju o tiskanju Diklić je dobio od Gorana Navojca, kojem je prvom pokazao svoju bilježnicu, i koji je u knjizi naveden kao 'neurednik'.

Govoreći o glumačkom poslu, Boko i Diklić istaknuli su kako je u kazalištu nužno trojstvo autor-redatelj-glumac. Publike tu nema, jer po Diklićevim riječima između glumaca i publike postoji svojevrsni zid.

'Što se manje dodvoravamo publici, i što smo vjerniji piscu, publici će biti ljepše. Ona je voajer. Ne treba bukvalno shvatiti kad kažem da nas se publika ne bi trebala ticati, jer nakon svih proba publika je ta kojoj predstavimo rad. Publika ne voli dodvoravanje, ulizivanje raznim egzibicijama. Zato mene publika i voli, jer ne igram 'na nju', ne sjedam joj u krilo", kaže Diklić, koji dodaje da je danas mnoštvo primjera baš suprotnog pristupa publici na 'tezgama' ili 'prepakiranju' klasičnih tekstova i autora.

U knjizi je navedeno 87 'oizama', jer svako poglavlje naslovljeno je 'o nečemu', a Boko kaže da su svi ti minijaturni tekstovi komprimirana istina o iskrenosti, glumi i kazalištu. Ili, kako je Boko citirao glumicu Mariju Škaričić, ona je 'ono u što je vjerovala kad se odlučila za glumu, a onda putem to izgubila'.

'Svatko je gospodar svoje ličnosti, i mora bdjeti nad njom', kaže Diklić.
Diklić se dotaknuo i filma, drugog medija u kojem je stekao afirmaciju, i veliki je osporavatelj kvalitete suvremenih filmova, bez obzira što se publika dijelom vratila kinima.
'Možda sam nostalgičan, ali kino je još i puno više od samog gledanja filma, ono je i doživljaj, kojega danas više nema', rekao je.

Prisjetio se i svojih početaka, posebno nedobijanja uloge Miška u filmu Ko to tamo peva, koju je maestralno odigrao Aleksandar Berček. No, tada je u kazalištu dobio ulogu Pjera Bezuhova u Ratu i miru, i kazalište ga nije pustilo, ali taj film i danas smatra boljim od svog najvećeg hita Maratonci trče počasni krug, koji su i danas kultni film, a mlade generacije ga vole i 43 godine nakon nastanka.