'Birdman' je jedan od najboljih američkih filmova 2014. godine
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Birdman' je jedan od najboljih američkih filmova 2014. godine

Bilo bi to izvrsno djelo da je Alejandro Gonzales Inarritu s Nicolasom Giacoboneom, Alexanderom Dinelarisom i Armando Boom napisao dorađeniji scenarij

Nemali je broj filmova u povijesti sedme umjetnosti koji se bave naličjem holivudskog blještavila, odnosno ocvalim glumačkim zvijezdama. Od mitskog Wilderovog 'Bulevara sumraka' preko 'Grimizne ruže Kaira' Woodyja Allena, 'Matineje' Joea Dantea i  'Igrača' Roberta  Altmana pa sve do 'Mulholland Drivea' Davida Lyncha, te nedavne 'Karte do zvijezda' Davida Cronenberga, američka je kinematografija iznjedrila niz ostvarenja kojima se demistificira proces nastanka filmskog djela i dekonstruira mit o glamuroznoj i populističkoj dimenziji  glumačkog poziva, štoviše u kojima je ton u pristupu 'tvornici snova' povremeno neprikriveno rugalački.

Izvan Amerike, specifičnoj metafilmskoj strukturi pribjegavali su  i europski redatelji, napose Fellini u remek-djelu 'Osam i pol', kao i Francois Truffaut  s 'Američkom noći'. Ono što je zajedničko većini  spomenutih naslova preklapanje je zbiljskih trenutaka sa situacijama iz mašte, snova ili podsvjesnog diskursa, zbog čega se, primjerice, 'Osam i pol' i 'Mulholland Drive' tumače i u kontekstu nadrealizma.

Ponešto nadrealnog i podosta metafilmskog i sprdalačkog u sebi ima i  'Birdman', premda  ne tematizira isključivo stvaralački proces unutar filmske industrije već spretno konfrontira Hollywood s brodvejskim kazališnim daskama.

Film, kojeg potpisuje etablirani meksički redatelj Alejandro Gonzales Inarritu, u ovogodišnju oscarovsku utrku ulazi s čak devet nominacija, među ostalim i za najbolji film, glavnu i sporednu ulogu, te za najbolji originalni scenarij. Pedesetdvogodišnji Inarritu oduševio je 2001. godine na canneskom festivalu svojim dugometražnim prvijencem 'Pasja ljubav', osvojivši i nominaciju za Oscara. Zajedno sa scenaristom Guillermom Arriagom stvara još dva filma, '21 gram' i 'Babel'. I pretposljednji Inarrituov naslov 'Biutiful', baš kao i oni raniji,  film je fascinantne vizualizacije, sugestivnog ugođaja i dobro razrađene narativne strukture, ali s vremena na vrijeme i silno pretenciozan.

U dramaturškom smislu nerijetko naslonjen na naslijeđe Roberta Altmana, Inarritu samo u 'Pasjoj ljubavi' donekle doseže kvalitativnu razinu najboljih Altmanovih filmova,  premda u sva  četiri filma iskazuje nedvojbeni talent.

U 'Birdmanu' se radi o Rigganu Thompsonu, nekoć velikoj holivudskoj zvijezdi visokobudžetnog serijala o naslovnom superjunaku koji  pošto-poto želi oživjeti karijeru, te vratiti slavu i glumački ugled adaptirajući priču Raymonda Carvera na Broadwayju, koju režira i u kojoj igra glavnu ulogu. 

Glumačku ekipu čine Rigganova priležnica Laura, prijateljica Lesley , a priključuje im se i Lesleyjin momak, uvaženi glumac Mike. Na mjestu  asistentice produkcije nalazi se njegova kćerka Sam koja se upravo vratila s rehabilitacije, a kazališnu družinu posjećuje i Rigganova bivša supruga, zbog čega, uz konstantne pritiske prijatelja i odvjetnika  Jakea i verbalni sukob s uglednom kazališnom kritičarkom, Thompsonu u glavi nastaje metež.Taj je metež teško opisati, a Inarritu ga u frenetičnom ritmu režira gotovo besprijekorno.

Na vizualnom planu, 'Birdman' je sočniji od redateljevih prethodnih filmova, premda su svi odreda bili stilski potentni. U svom najnovijem filmu Inarritu trijumfira odličnim mizanscenskim rješenjima, izuzetno pokretljivom i dinamičnom kamerom, bravuroznim kadriranjem,  načinom upotrebe svjetla, i sve to postiže neviđenom lakoćom.

U zadnje vrijeme kućni Malickov direktor fotografije, sjajni Emmanuel  Lubezki zaslužan je što gledatelj neprestano ima dojam kako gleda film snimljen u jednom neprekinutom kadru, a dugi subjektivni  kadrovi  uskih i klaustrofobičnih hodnika perfektno dočaravaju psihičko stanje glavnog lika.

'Birdman' je i zvučno impresivan film u kojem je  jazz bubnjanje također u funkciji podcrtavanja stanja uma Riggana Thompsona.

I recentno Inarrituovo ostvarenje izaziva blage asocijacije na Altmana , prvenstveno na njegove manje razglašene filmove kao što su 'Brewster McCloud' i 'Najluđi radio show'. Manjak, odnosno nepostojanje humora u prethodnim filmovima, Inarritu ovdje zato nadomješta smjesom ironije, cinizma, crnog humora i začudnih apsurdističkih situacija po Altmanovoj recepturi, a i podjednako vješto elaborira motiv čovjeka-ptice, kao što i  uvjerljivo konstruira autentično ozračje  kazališnog backstagea.

Pokoju metafilmsku dosjetku, grotesknost i jednu nadrealnu scenu režiranu  u felinijevskom ključu, Inarritu  pak preuzima iz već spomenutog  'Osam i pol', a stalni pritisci od strane bivše žene, kćeri  i suradnika koji mu neprestano upadaju u sobu isto tako podsjećaju na  Fellinijev  klasik; čime redatelj pokazuje zavidnu postmodernističku samosvijest.

Koliko god, međutim, režijski bio visokodometan, scenaristička  okosnica 'Birdmanu' nije jača strana. Inarrituova režija, naime, teško može sakriti nedosljednosti i manjkavosti scenarija. U prvom redu radi se o viškovima kojih bez ikakve sumnje u filmu ima, odnosno sekvencama koje su se komotno mogle izbaciti bez bitnijeg narušavanja narativnog tijeka, zbog čega se 'Birdman' povremeno doima poput hipertrofirane stilske vježbe.

Nadalje, metaforičnost pojedinih scena zna djelovati prilično nategnuto, a u zadnjoj trećini se pomalo zanemaruju sporedni glumci, naprimjer lik Mikea kojeg maestralno tumači Edward Norton.

Najmanje pretenciozan od svih Inarrituovih filmova, 'Birdman' ipak nije u potpunosti lišen te redateljeve karakteristike, pa se na inventivne dijaloge tu i tamo nadovezuju usiljene replike i pretjerano spominjanje društvenih mreža u negativnom kontekstu, kao i prilično nametljivo sprdanje sa stvarnim holivudskim zvijezdama poput Roberta Downeyja  Jr., Meg RyanWoodyja  Harlesona i Michaela Fassbindera, a meta podbadanja je čak i tinejdžerska pop-atrakcija  Justin Bieber. Stoga se čini se kako je antiholivudsko,  antikonzumerističko i općenito antiselebriti raspoloženje u 'Birdmanu'  moglo biti izraženo i na mrvicu suptilniji i lucidniji način.

S glumcima 'Birdman' nema nikakvih problema, štoviše svim glumačkim interpretacijama treba komplimentirati. Riggana Thompsona  igra Michael Keaton, Burtonov čovjek-šišmiš iz prva dva 'Batmana',  zbog čega film posjeduje genijalnu autoironijsku dimenziju, budući da je i sam Keaton ostao zauvijek obilježen ulogom Batmana.

Briljantna je i Emma Stone u ulozi kćerke, a lijepo je vidjeti da je Naomi Watts postala već poslovično dobra.

Uglavnom, da je Inarritu s Nicolasom Giacoboneom, Alexanderom Dinelarisom i Armando Boom napisao dorađeniji scenarij, 'Birdman' je mogao biti izvrstan film. Iako i ovako ulazi u red najboljih američkih filmova godine.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(2610, "");
Pregledaj komentare