'Blackhat' Michaela Manna: Prepoznatljiv autorski rukopis ne garantira više od tek korektnog filma

Jednom je Dragan Jurak zgodno primjetio kako je kozmos modernog američkog filma sav derivativan i manirističan. U recentnoj američkoj kinematografiji možda nije uvijek i nije isključivo takva situacija, ali unazad tridesetak godina žanrovski filmovi s one strane bare uistinu sliče jedan drugom gotovo kao jaje jajetu.

Kad je podžanr urbanog kriminalističkog filma u pitanju, prvo je bio američki gangsterski film tridesetih godina kojim se poslije najizravnije nadahnuo Francuz Jean Pierre Melville sa 'Samurajem', 'Crvenim krugom' i 'Policajcem'. Zatim se kasnih sedamdesetih na Melvillea ugledao Walter Hill u svom najboljem filmu 'Vozač', spretno pomješavši središnje motive Melvilleovog autorskog svijeta s hollywoodskom žanrovskom matricom, da bi desetljeće ili dva kasnije slična stremljenja intenzivirali redatelji Michael Mann i William Friedkin, potonji u filmu 'Živjeti i umrijeti u Los Angelesu', vrativši žanr na polazišnu geografsku točku - u Ameriku, i to u Kaliforniju, umjesto na Istočnu obalu.

Hillov 'Vozač' nikad nije zaživio u kolektivnoj filmofilskoj memoriji u onoj mjeri u kojoj je zaslužio, ali iz današnje je perspektive jasnije kako je za Michaela Manna i još poneke filmaše ipak bio malo važniji od Melvilleovih gangsterskih klasika. Naime, stilizirane noćne vizure velegrada, točnije Los Angelesa, koje su zaštitni znak pojedinih Mannovih ostvarenja - prije svih 'Collaterala', televizijskog filma 'L.A. Takedown' i 'Lopova' - direktno su preuzete iz Hillovog nepravedno marginaliziranog filma, dok nešto recentniji hit 'Vožnja' Nicolasa Windinga Refna ne treba ni spominjati; najveći dio estetike i derivirane poetike tog filma proizlazi upravo iz 'Vozača'.

Michael Mann na svu sreću nije redatelj kojeg treba pamtiti samo po vještom 'skidanju' vlastitih uzora (uz Hilla i Melvillea, to je nesumnjivo i  Sam Peckinpah), dapače, u osamdesetima je važio za jednog od rijetkih Holivuđana s autorskim integritetom. Njegov osobni režijski izričaj još je tada predstavljao puno više od impresivne vizualne komponente filma. Čak i onda kada se možda činilo kako mu je stil ponekad važniji od sadržaja, Mann je potpisivao naslove uvjerljive dramaturške konstrukcije koji su, osim estetizacijom, oduševljavali  emotivnošću i pritajenom melankolijom - što se u Hollywoodu prečesto brka s patetikom - kao i dozom egzistencijalizma. Najjači redateljev film iz tog razdoblja  svakako je 'Lovac na ljude', adaptacija romana 'Crveni zmaj' Thomasa Harrisa, blistav spoj psihološkog trilera i, podtekstualno, studije o dehumanizaciji suvremenog svijeta.

Nakon što je u 'Posljednjem Mohikancu' demonstrirao umijeće režiranja masovnih scena, Mann režira trosatni gangsterski ep 'Vrućina', s razlogom proglašavan jednim od najvažnijih američkih filmova devedesetih. U 'Vrućini' Mann dojmljivo elaborira sve najbitnije značajke redateljskog svjetonazora, posebno prikaz neprilagođenih pojedinaca i nepokolebljivih individualaca u neprestanom sukobu s okolinom. Autorovi likovi i u 'Vrućini' su vrhunski profesionalci opsjednuti poslom zbog čega postaju otuđeni od voljenih osoba, a Mann u filmu varira i motiv uzajamnog poštovanja između predstavnika zakona i kriminalaca, što je, pored spoja oporog i romantičnog, upravo ono što ga dovodi u vezu s Peckinpahovom baštinom.

'Probuđena savjest'  bila je nešto slabija ali još uvijek poprilično fascinantna drama o duhanskoj industriji, a onda se Mann strovalio. Premda zapjenjeni fanovi to nikad neće priznati, 'Collateral', 'Poroci Miamija' i 'Gangsteri' tek su prosječni  filmovi u kojima redatelj, doduše, u oblikovanju sižejne strukture virtuozno koristi sva prokušana izražajna sredstva, međutim navedenim djelima u najboljem slučaju nedostaje homogenost prethodnih Mannovih filmova, dok 'Collateralu', primjerice, logika definitivno nije adut, a u 'Gangsterima' su likovi nedovoljno profilirani.

Još slabiji je Mannov najnoviji naslov, cyber akcić 'Blackhat' u kojem se radi o hakeru Nicku Hathawayu, osuđenom na višegodišnju kaznu zatvora zbog upada u računalni sustav jedne banke.

Pripadnik kineske postrojbe za borbu protiv računalnog terorizma zatražit će od vojnih službi i FBI-ja Nickovo privremeno puštanje na slobodu obzirom da je dotični, zajedno sa svojom nekadašnjom studentskom cimericom Chen Lien, autor izvornog koda malicioznog virusa kojim je napadnut nuklearni reaktor.

Mann je u 'Blackhatu', nažalost, nedovoljno imaginativan da nadogradi tanak scenarij i režijskim rješenjima pokrije sve nedostatke u priči.  Njegovi su filmovi gotovo uvijek izvanserijski na vizualnom i auditivnom planu, i upravo to je - pored pamtljivih glumačkih kreacija -  spašavalo 'Poroke Miamija'  i 'Collateral'. 

'Blackhat' ima nešto od toga, premda su elegantno režirane scene puškaranja, predivne panoramske sekvence Kuala Lumpura i Jakarte, sugestivan ugođaj  te ingeniozno korištenje glazbe već pomalo deplasirani mannovski postupci. Ono što 'Blackhat' nema jesu dobri glumci, stoga minoran glumački doprinos Chrisa Hemswortha, naravno, nije usporediv s onim Toma Cruisea, Colina Farrella ili Johnnyja Deppa, odnosno Christiana Balea i Jamieja Foxxa.

Da Michael Mann snimi i podosta lošiji film od 'Blackhata', čak i takav bi po svoj prilici bio bolji od svih filmova nekog hollywoodskog štancera kao što je Michael Bay. Međutim, prepoznatljiv autorski rukopis očito ne garantira više od tek korektnog filma, kakav je 'Blackhat'.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)