'Carol' Todda Haynesa je film o ljubavi i žudnji koji ima i pamet i srce

Žanr melodrame, osobito one dominantno ljubavne tematike, u kritičarskim je krugovima oduvijek bio pomalo prezren. Tako je u vrijeme njihova nastanka kritika znala omalovažavati filmove Douglasa Sirka nazivajući ih trivijalnima, kičastima i pretjerano sentimentalnima.

Doživjevši naknadnu revalorizaciju, Sirkove najpoznatije ljubavne melodrame 'Veličanstvena opsesija', 'Sve što nebo dopušta', 'Zapisano u vjetru' i 'Imitacija života', snimljene pedesetih godina prošlog stoljeća,  u novije se vrijeme sagledavaju iz nešto drugačijeg kuta, za što su itekako zaslužni redatelji poput Fassbindera, Almodovara ili Francoisa Ozona koji su svojim filmovima udivljeničkim odnosom prema Sirkovoj ostavštini ukazali na socijalno-psihološki diskurzivni okvir melodramskih elemenata iz Sirkovih filmova. Nitko se, međutim, Douglasu Sirku nije posvetio na način Todda Haynesa u filmu 'Daleko od raja' . Dok je, primjerice, Almodovar poetiku svojega uzora začinio dozom crnog humora, galerijom likova s psihopatološkim poremećajima i tematiziranjem (trans)seksualnosti, Haynes s 'Daleko od raja' zapravo stvara najvjerniju moguću evokaciju, odnosno rekreaciju Sirkovih klasika 'Sve što nebo dopušta' i 'Imitacija života', zbog čega film izgleda baš kao da je ispao iz pedesetih. Haynes je, istina, ubacio ono što Sirk u svoje vrijeme unutar onodobnog holivudskog sustava nije smio snimiti (izravniji prikaz homoseksualnosti ), ali 'Daleko od raja' - od samog naslova preko lucidnog prepisivanja tema i motiva pa sve do gotovo identične vizualne rafiniranosti - u svakom  slučaju ostaje najljepša ljubavna posveta opusu velikog njemačko-američkog sineasta.

Nimalo stoga ne čudi da se upravo Haynes dohvatio adaptacije romana 'Cijena soli' kojeg je glasovita spisateljica Patricia Highsmith napisala pod pseudonimom Claire Morgan. Redateljev posljednji film 'Carol', ponovno ambijentiran u pedesete, pripovijeda o ljubavi mlade prodavačice Therese i sredovječne imućne kućanice Carol, obje u blistavim interpretacijama Rooney Mare i Cate Blanchett.

Režirajući još jednom film o zabranjenoj ljubavi, Haynes kamerom izuzetno elegantno prati svoje dvije heroine, potpomognut predivnom fotografijom Edwarda Lachmana, poigravajući se pritom - za razliku od linearno narativnog 'Daleko od raja' - vremenskim razinama.

Kao i u 'Daleko od raja', sižejna struktura u 'Carol' obogaćena je jarkim koloritom te prisutnošću zasićenih boja, kako u kostimografiji, tako i u scenografiji  gdje se vodilo računa o najsitnijem detalju. Konzumiranju lezbijske ljubavi Haynes pristupa prilično odmjereno pa 'Carol' sadržava jednu jedinu scenu eksplicitnog seksa, a i ta je u usporedbi s naturalističkim klinčem između Adele Exarchopoulos i Lee Seydoux  iz nedavnog 'Adelinog života' posve benigna.

Iako se čini kako je predložak zahtijevao jači društveni angažman, odnosno studiozniju razradu problema klasnih razlika, redatelj, osim tek u jednoj ili dvije sekvence, takav pristup ipak ostavlja po strani i posvećuje se vjerodostojnom oslikavanju duha vremena, kao i propitivanju osobnog identiteta obaju junakinja.

Premda je u Haynesovom filmu uvjerljivo dočaran emocionalni naboj između Carol i Terese, 'Carol' ipak ne iscrpljuje sav melodramski potencijal sirkovskog materijala. Drugim riječima, Haynesovom univerzumu suspregnutih strasti, seksualnih i emocionalnih frustracija i nesigurnosti možda ipak tu i tamo nedostaje Sirkovog uzvišenog zanosa, odnosno patosa, pogotovo ako uzmemo u obzir kako je u žanrovskom kodu melodrame upisana nužnost sadržavanja barem mrvicu patetike.

U utrku za Oscara film ulazi sa šest nominacija, ali bez one za najbolji film. Ništa zato: 'Carol' će se svejedno pamtiti kao film o ljubavi i žudnji koji ima i pamet i srce.