'Dobrodošli u New York' je najbolji film Abela Ferrare u zadnjih desetak godina

Kultni njujorški sineast Abel Ferrara nikad nije postao općepriznato redateljsko ime kao neki drugi italoamerički filmaši poput Martina Scorsesea, Francisa Forda Coppole ili Briana De Palme, premda je od samih početaka miljenik nezavisne kritike. Svojim je prvim dugometražnim filmovima, opskurnim naslovima kao što su 'Driller Killer' i 'Ms. 45', Ferrara ucrtao svoje ime na mapu najpotentnijih underground redatelja američkog filma s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Iako je u osamdesetima potpisao pilot popularne serije 'Kriminalističke priče', krimić 'Grad straha', suvremenu njujoršku verziju Romea i Julije  'Kineska djevojka', vrsnu ekranizaciju romana Elmorea Leonarda   'Mačkolovac', te krajem desetljeća i hvaljenog 'Kralja New Yorka',  Ferrara zapravo nije bio cijenjen izvan uskih filmofilskih krugova sve do 1992. godine i filma 'Bad Lieutenant', kod nas prevedenog kao  'Okorjeli poručnik'. 

'Okorjeli poručnik' ostao je do danas najrazglašeniji Ferrarin film, širem gledateljstvu možda i jedini poznat. U pitanju je ostvarenje kojim se udžbenički mogu tumačiti Ferrarin autorski svijet, tematski interesi  i režijski izričaj.

'Okorjelim poručnikom', među ostalim, Ferraru se počelo percipirati i kao nešto siroviju inačicu Martina Scorsesea, redatelja kojim je Ferrara  ionako oduvijek neskriveno očaran. S tog aspekta, 'Bad Lieutenant'  najbolje ilustrira čitav katalog autorovih vrlina i mana. Rečeni je film -  poput mnogih Scorseseovih - slojevita intimistička drama o autodestruktivnom opsesivcu, ujedno i egzistencijalistički urbani horor,  a potom i moralistički esej o  krivnji, iskupljenju i katarzi. Potonje ne čudi s obzirom na Ferrarin strogi katolički odgoj i u tom smislu 'Okorjeli poručnik' sadrži filozofska promišljanja o vjeri i Bogu koja podsjećaju  na pojedine tematske opservacije kako Scorsesea, tako i kalvinističkog redatelja Paula Schradera, inače scenarista nekih od važnijih Scorseseovih filmova.

Isto tako, ono što podjednako krasi i Ferrarine i Scorseseove filmove  krajnje je naturalističko oslikavanje surovih i mračnih ulica New Yorka do te mjere da najveći grad SAD-a u većini filmova obojice autora postaje ravnopravni sudionik zbivanja na ekranu.

Nadalje, i jedan i drugi redatelj bili su napadani zbog prikazivanja suviše ekstremnog, eksploatacijskog nasilja, kao i glorificiranja istog u svojim filmovima, premda se najčešće radilo o neutemeljenim prigovorima.

Kad su propusti u pitanju, 'Okorjeli poručnik', a i Ferrarin opus u cjelini, naprosto je na izvedbenoj razini lošiji od onih Scorseseovih radova na koje se najviše referira poput 'Taksista', odnosno 'Ulica zla'.

Ferrarina metaforičnost i religijski simbolizam znaju biti prilično nametljivi, gotovo plakatni, i u njegovim filmovima manjka Scorseseove suptilnosti i pedantnosti, a ni i u čitavoj filmografiji  – osim eventualno u  svega dva filma - nije se iskazao kao uistinu dobar pripovjedač, što njegov, uvjetno rečeno, stariji njujorški srodnik nesumnjivo jest.

Abelu Ferrari  se, doduše, ne može zanijekati dosljednost, kao ni  hrabar, nekalkulantski i beskompromisan režijski pristup temama koje ga opsjedaju.

Sve što je ovaj Njujorčanin snimao nakon 'Okorjelog poručnika'  narativno i stilski nije previše odskakalo od njegovog dotadašnjeg rada, međutim kao jedini uspjeliji film tog dijela njegovog opusa može se navesti tek gangsterski 'Pogreb'.

Pred hrvatskom je publikom ovih dana, doduše u ponešto krnjoj distribuciji, pretposljednji Ferrarin film 'Dobrodošli u New York', inspiriran skandalom vezanim uz direktora Međunarodnog monetarnog fonda, inače uglednog  francuskog ekonomista i političara Dominiquea Strauss-Kahna koji je 2011. godine uhićen zbog seksualnog  napastvovanja sobarice u jednom njujorškom hotelu.

Ferrara je, naravno, izmijenio imena svih likova i u uvodnoj se špici  ogradio od svih događaja iz afere sa Strauss-Kahnom, sve kako bi  izbjegao sudsku tužbu. Strauss-Kahn stoga se u filmu zove Deveraux  i impresivno ga tumači gojazni Gerard Depardieu. 

'Dobrodošli u New York' bavi se rekonstrukcijom opisanog događaja upravo onako kako se od Ferrare i očekuje. Prvih pola sata tako gledamo vrlo eksplicitno uprizorene scene seksualnog orgijanja nezasitnog Deverauxa, njegovih poslovnih partnera i skupih prostitutki, nakon čega dolazi do potpunog posrtanja glavnog lika; i to je ono najbolje u filmu. Ferrara tada tankoću zapleta nadomješta pregledno režiranim sekvencama privođenja, istražnih radnji  i, naposljetku, smještanja Deverauxa u kućni pritvor. 

Radnju filma tada začinjava lik Deverauxove supruge Simone  u interpretaciji briljantne Jacqueline Bisset i u trenucima dijaloga između supružnika - koji se odvijaju u stanu u koji je Deveraux smješten u kućni pritvor - 'Dobrodošli u New York' postaje i emotivno dubok film.

Film bi bio još bolji da je odnos samodopadnog glavnog lika s kćerkom Sophie, koju pomalo blijedo igra Marie Moute, intenzivnije razrađen, kao i da redatelj rjeđe i zanatski kompetentnije  poseže za nepotrebnim flashbackovima u smislu razjašnjavanja pojedinih događaja.

U 'Dobrodošli u New York' nema, Ferrari svojstvene,  primjetne neurotičnosti, kao ni, u produkcijskom smislu, pulpovskog prizvuka ponekih ranijih autorovih filmova. Ne samo zbog toga ovo je, navedenim nedostacima unatoč, najbolji film Abela Ferrare u zadnjih desetak godina.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, 

prenosimo ga uz dopuštenje autora.)