'Fury' Davida Ayera - maestralna režija, a scenarij podsjeća na partizanske filmove

Stariji holivudski naslovi ratne tematike, posebno oni koji se bave događajima iz Drugog svjetskog rata, najčešće su bili  eskapistički  spektakli nakrcani popularnim glumačkim imenima. Još od 'Dvanaest žigosanih' i 'Velikog bijega', u Hollywoodu se na Drugi svjetski rat gleda kao na provjerenu zlatnu koku.

Suvremeni holivudski senzibilitet, dakako, unosi  intenzivne novitete unutar celuloidnog tematiziranja ratnih sukoba iz četrdesetih godina prošlog stoljeća pa će Hollywood u prilično velikom broju početi izbacivati filmove u kojima se ratne strahote gledatelju predočavaju na krajnje plastičan način.

Steven Spielberg u prethodna je dva desetljeća potpisao dva značajna filma na temu Drugog svjetskog rata, 'Schindlerovu listu' i 'Spašavanje vojnika Ryana'. Na potonji se - formalno podosta a ponešto i tematski - naslanja 'Fury' Davida Ayera, film koji od prošlog tjedna možemo gledati u domaćim kinima.

Radnja filma odvija se pred sam kraj rata. Tenkovska ekipa na čelu s Don 'Wardaddyjem' Collierom (Brad Pitt) greškom dobiva novog člana, mladog činovnika/daktilografa Normana (Logan Lerman) koji je na prvu liniju poslan kao pomoćni vozač.

David Ayer nije nepoznato ime; redatelj je više nego zanimljive 'Posljednje patrole', a potpisnik je i scenarija za 'Dan obuke' i 'Brze i žestoke'. Ayerovom režijskom svjetonazoru 'Fury' je, čini se, došao kao naručen. Redatelj, tako, izuzetno uvjerljivo oslikava sumornu i  blatnjavu atmosferu tenkovskih bitki  i, u pojedinačnim fragmentima, film je zaista maestralno režiran. 

Karakterizacija likova također je umješno izvedena, a glumačke izvedbe - posebno Shie LaBeoufa i rumunjske glumice Anamarie Marince, kao i već standardno dobrog Pitta - zadovoljavajuće.

Glavni nedostatak filma je ono što je i inače rak rana današnjeg Hollywooda. Riječ je, jasno, o scenariju. Ambiciozna Ayerova režija  nema, naime, oslonac u reprezentativnom scenariju. Scenaristička rješenja su prečesto suviše konvencionalna, ponegdje i naivna,  dijalozi povremeno trivijalni, a čitava završnica kao da je nakalemljena iz nekog drugog filma. I to nekog drugorazrednog ratnog filmića. U tom se dijelu pogubio i sam Ayer; neki od filmskih komentatora zgodno su  primijetili kako u finalnoj sceni 'Fury' podsjeća na kičaste partizanske filmove.