'Izložba zaboravljenih radova D.M.' u Splitu

'Izložba zaboravljenih radova D.M.' - autora Dalibora Martinisa - postavlja se u Galeriji Manuš u Splitu. 

Otvorenje je zakazano za petak, 22. kolovoza, u 20 sati. Moći će se pogledati do 17. listopada. 

O autoru

Dalibor Martinis rođen je u Zagrebu 1947. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlaže od 1969., od 1973. djeluje kao videoautor. Glavno su područje njegova djelovanja prošireni mediji (video, instalacije, performansi). Održao je brojne samostalne izložbe, performanse i projekcije i sudjelovao na brojnim međunarodnim izložbama (Bijenala u Veneciji, Sao Păulu, Kwangju-u, Solunu, Cetinju, Kairu i Ljubljani; Dokumenta/Kassel, Triennale Riga i dr.). Njegovi filmovi i video-radovi prikazani su na film/video festivalima u Berlinu, Tokiju, Montrealu, Locarnu, a tijekom 2014. na Međunarodnim festivalima kratkog filma u Oberhausenu (i 2022. i 2023.) i Bogoti 2014., u Beču i Seattleu 2015. te 2022. na Montreal Independent Film Festivalu, Ciudad de México International Film Festivalu, FEKK - Ljubljana Short Film Festivalu, Tokyo International Short Film Festivalu i dr.

Bio je stipendist Canada Councila/Kanada 1978., Jaica/Japan 1984., Artslinka/USA 1994. i 2010. Predavao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (1987./91.), na Ontario Collegeu of Art u Torontu 1991,/92. i na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci (2007.-2012.)

Osvojio je više međunarodnih nagrada (Tokyo Video festival 1984., Locarno 1984., Alpe/Adria Film Festival Trst 1996. (New Europena Cinema Award), Festival kratkog filma u Bogoti 2014., Mumbai Film Fest., 2017.) Dobitnik je Vjesnikove nagrade 'Josip Račić' za 1995., Nagrade grada Zagreba 1998., godišnje nagrade HDLU 2009., T-HT nagrade 2013. i 2018., nagrade 'Vladimir Nazor' 2018.; Posebne nagrade za doprinos umjetnosti pokretnih slika, Split festival 2023.; Nagrade za životno djelo HDLU-a, 2023.

Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti/Zagreb, The Museuma of Modern Art/New York, Stedelijk Museuma/Amsterdam, ZKM-a/Karlsruhe, National Galleryja of Art/Washington, New York Public Libraryja, Kontakt Erste Bank/Beč, Fundación Otazu Collectiona/Navarra i dr. Živi u Zagrebu.

Mrtvo more zaborava - refleksije uz 'Izložbu zaboravljenih radova D.M.'  Split, 22. kolovoza 2025. (napisao Žarko Paić)

AI je tehnosfera u nastajanju sinteze između razuma i intuicije kao najviše razine umjetnoga pamćenja koji se pojavljuje u formi dispozitiva samoga života. Onog trenutka kad nastupi demencija ili Alzheimer-sindrom s kojim sjećanje koje podaruje logičko-povijesnu orijentaciju čovjeka u prostoru-vremenu blijedi i iščezava nastaje temeljni problem suvremene filozofije, znanosti, kulture, ali i smislenoga života pojedinca koji se naziva subjektom događanja. Nastaje, dakle, mitopoetski govoreći - mrtvo more zaborava. Evo, kako AI u svojoj posvemašnjoj imploziji informacija određuje zašto je Alzheimerova bolest temeljno pitanje suvremenosti.

'Alzheimerova bolest je filozofsko pitanje jer postavlja temeljna pitanja o osobnosti, prirodi samoga sebe, povezanosti uma i tijela te etičkome postupanju s osobama s kognitivnim padom. Dovodi u pitanje tradicionalne pojmove o tome što znači biti osoba, istražuje filozofske implikacije gubitka pamćenja i prisiljava društvo da se suoči sa složenim etičkim dilemama u vezi sa skrbi, pravima i definicijom 'dobre smrti''.

Postoje samo dvije 'bolesti' koje su više od bolesti jer pogađaju psiho-fiziologiju ljudske osjetilnosti koja ima fundamentalnu strukturu za razvitak tradicionalno određenih metafizičkih pojmova mišljenja i osjećanja, duha i duše. To su istodobno i dvije krajnje čudovišno-jezovite (Unheimlich) frakture u mozgu bez kojeg svijet kao horizont smisla ne može postojati. 

Jedna je shizofrenija, a druga Alzheimer. Prva se odnosi na raspad identiteta svijesti o sebstvu ili 'ja' kao postojanome subjektu zamjećivanja i doživljaja predmeta u prostoru-vremenu te može načelno kao u Pessoinu pjesništvu dospjeti do 75 heteronima ili do Normana Batesa koji u Hitchcockovu filmu 'Psycho' postaje inkarnirano zlo opsjednuto Majkom. Uostalom, najznačajnije djelo analize rađanja društva kontrole u epohi neoliberalnoga info-kognitivnoga kapitalizma, ono Deleuzea i Guattarija Anti-Edip i Tisuću platoa nosi podnaslov kapitalizam i shizofrenija. Druga se odnosi na postupno 'diskonektiranje' iz svijeta kao mreže ljudsko-neljudskih odnosa i svođenje na razinu jednostaničnoga organizma ili puke biljke u svojoj vegetativnoj agoniji. Shizo-i-Alz-stanja onog što pripada pojmu svijesti dvoznačni su fenomeni suvremenosti i to je posljednja zona biološke evolucije u srazu s tehnološkom singularnošću, jer AI ne može dospjeti do stanja 'mahnitosti' i 'zaborava' osim ako u cijelosti postane nastavak čovjeka drugim sredstvima. Biti-kao-Drugi i biti-kao-biljka koja se suši u procesu desubjektiviranja i desupstancijaliziranja, to znači više ne-biti 'jastvom' koje funkcionira u svijetu, da paradoks bude potpun, kapitalizma kao shizo-i-Alz-stanja vrtoglave 'beskonačne brzine' onog što još preostaje od ovoga svijeta.

Transmedijalni umjetnik Dalibor Martinis u svojim se istraživanjima i eksperimentalnoj analizi pitanja o tome je li još moguće kroz konceptualno-vizualno sagledavanje granica suvremene umjetnosti otvoriti prostor-vrijeme prijelaza onkraj granica djela i događaja usmjerava upravo onome što je bio i još uvijek jest najteži problem suvremene filozofije i umjetnosti uopće. To je problem koji je Heidegger baveći se Platonovom alegorijom o špilji i prividom svijeta kao sjene ili simulacije nazvao zaboravom bitka (Vergessenheit des Seins), a istinu je odredio razotkrivanjem ili otvorenošću sukladno drevnoj grčkoj riječi aletheia. Vrijeme se, dakle, vremenuje u protijeku ekstaza ili dimenzija vremenitosti u trijadi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kad nastupi 'doba zaborava', tada čovjek kao razotkrivatelj istine svijeta u samopokazivanju fenomena više ne može imati orijentaciju u prostoru, jer ne zna kada se nešto dogodilo, ako uopće jest, te što se to uopće dogodilo ako ne zna razliku između predmeta i njegove sjene u vlastitome umu. 

Zaborav je vezan uz pojam sjećanja koji pripada nesvjesnoj artikulaciji jezika, a ne pamćenja koje pripada objektivnoj strukturi onoga što Freud naziva superego u smislu vladavine države i društva, prirode i kulture, tehnike, tehnologije i tehnosfere nad krhkim znanjem pojedinačnoga subjekta. Zaboravljamo samo zato što smo ljudi koji su biološko-vremenski ograničeni trajanjem kognitivnih sposobnosti prepoznavanja znakova i tragova zbiljskoga svijeta. Pamćenje se stoga pojavljuje kao napredak u objektiviranju svijesti kao dispozitiva jedne visoko razvijene kulture koja svoja sjećanja arhivira u datotekama beskonačnoga mnoštva informacija.

Što DM ovom 'izložbom' nastoji pokazati? 'Autor' u procesu stvaralačkoga gubitka sjećanja na događaje koji pripadaju kontekstu njegovih 'zaboravljenih djela' tvrdi da želi potvrditi autorski dokumentirano stanje. I pritom postavlja pitanje što ostaje od onog što smo zaboravili. No ovdje valja zastati i pitati: jesu li predmeti kao stvari ili objekti isti u svojem ne-zaboravu kao svojevrsna kantovska stvar-o-sebi (Ding-an-sich)? Ono što pre-ostaje od svijeta kao djela prirode i ljudskoga stvaralaštva nije samorazumljivo bez autora. Čak i kad vidimo negdje u nekom virtualnome muzeju ikoničke predmete vezane uz umjetnike i filozofe poput Joyceovih naočala i šešira, Picassovih kistova, Wiitgensteinova neurotičnoga potpisa ili zgužvane Deleuzeove košulje, znamo da su njihovi „nositelji“ preo-ostali kao duh koji lebdi nad mrtvim morem zaborava i čuva ih od konačnoga pada u ništavilo. 

DM u svojim 'izložbama' povezuje vlastito iskustvo sjećanja na zaborav nekog predmeta ili događaj koji mu podaruje značenje s bitnom postavkom da su tzv. radovi na ovoj izložbi rezultat primarne ideje kako postoji sjećanje koje zaboravu prethodi, a ne obratno. Negacija nije početak svijeta, ako je već njegov kraj. Evo kako to iskazuje 'autor' u predradnjama za uspostavljanje odnosa između ideje koja prostoru-vremenu suvremene umjetnosti upisuje u matricu ono što je zapravo gotovo 'usudno' i 'neminovno' kao što je to da s čovjekom nastupa 'kraj povijesti' i dolazak posthumanoga stanja  vladavine umjetnoga pamćenja kao arhiviranja ovog čina međuvremena u kojem 'zaboravljeni radovi' postaju iznova 'radovi zaborava' jer su pronađeni ne kao izgubljeno pismo u mrtvome moru zaborava, već kao povratak onog što se nikad i ne može izgubiti. To što se nikad ne može izgubiti astrofizika naziva informacijom u horizontu događaja, a mi ćemo to nazvati stvaralačkom energijom života onkraj granica sebstva, 'Ja', subjekta. 

Dakle, DM kaže:

'Prije nekog vremena počeo sam zapisivati datume kada sam neku, moguće vrlo dobru ideju zaboravio (omeo me telefonski poziv, zaspao sam ili popio koju previše). Činjenicu da pamtim događaj zaborava nekog rada želim zabilježiti. Da li se to može smatrati radom ostavljam kustosima, kritičarima i dragom filozofu na procjenu. Neki od izložaka nastali su mnogo ranije, kao fotografija 'Zaboravljeni auto-video portret' ili fotografije tv programa nastale prislanjanjem-eksponiranjem foto papira na tv ekran tako da od svjetlećeg tv programa ostaje samo (zbog dužine ekspozicije papira) samo crna mrlja. Zaboravljenu skulpturu ograditi ću muzejskim stupićima jer iako je nema ona mora zadržati distancu spram gledatelja.'

'Mrski' filozof će odgovoriti umjetniku DM-u da ovo što izložba u Splitu 'pokazuje' nadilazi granice rada kao djela (ergon) u značenju fiksnoga predmeta u materijalnome i simboličkome smislu. Rad je odjelovljivanje procesa rađenja/rađanja koji nije samo ni fizički niti intelektualan, već je uvjet mogućnosti odjelovljivanja i razdjelovljivanja i to vrijedi na isti način i za proizvodnju u rudniku, stvaranje tzv. Božje čestice u istraživačkome laboratoriju CERN-a, te za umjetničko konceptualiziranje procesa kojim „zaboravljeni auto-video portret“ zaboravlja samoga 'autora' i gleda u publiku onim istim okom kojim bog Dioniz gleda u vlastiti pogled. 

I što vidi?

Mrtvo more zaborava…