'Julieta' je Almodovarovo najkonvencionalnije ostvarenje
Zbog reduciranja nekih karakterističnih značajki svoje poetike, slavni španjolski redatelj djeluje nekako pripitomljeno
Nakon što je, dovitljivo kombinirajući različite žanrovske obrasce, u zadnjih tridesetak godina redateljske karijere preispitivao rodne identitete, razmatrao psihopatološke poremećaje, tematizirao (žensku) seksualnost i ironizirao malograđanski moral i konzervativno-patrijarhalnu suvremenu Španjolsku, najznačajnije ime španjolske kinematografije današnjice Pedro Almodovar ove je godine isporučio svoje možda najkonvencionalnije ostvarenje.
Premda se pojam konvencionalnosti, dakako, teško može vezati uz bilo koji Almodovarov film, 'Julieta', inače ekranizacija triju pripovijetki proslavljene kanadske spisateljice Alice Munro, na neki je način prilično staromodna melodrama. Doduše, nekome tko do sada nije vidio nijedan redateljev film, 'Julieta' - ne samo zbog prožimanja temeljne melodramske strukture misterijom - sasvim sigurno neće izgledati kao melodrama u klasičnom žanrovskom smislu.
Naslovna junakinja filma sredovječna je žena koja, zajedno sa zaručnikom, planira preseljenje iz Madrida u Portugal. Slučajan ulični susret s prijateljicom svoje netragom nestale kćeri poremetit će joj planove i vratiti je u prošlost punu obiteljskih tajni, preljuba i tragedija.
Ako su tematske i poneke stilske odrednice filmova Douglasa Sirka, Rainera Wernera Fassbindera, Alfreda Hitchcocka i Franka Tashlina oblikovale njegov osebujan režijski izričaj, Almodovar ih je umotao u napadni postmodernistički kontekst začinivši ih udarnom dozom crnog humora, ekstravagancije i bizarnosti. Kao i većini postmodernista, i njemu će mjestimice faliti suptilnosti, posebno kada je u pitanju detaljnija razrada tematsko-motivskih sklopova, odnosno u situacijama kada naglašenom sentimentalnom dimenzijom ili svjesnim karikiranjem pokušava prikriti dramaturške manjkavosti i nezgrapnosti unutar složene narativne strukture.
Uvrnuti Španjolac tako ni ovoga puta ne zazire od sapuničastog zapleta, kičasto dizajniranih interijera, artificijelnih konstrukcija i bujnog kolorita, ali svega onoga što je kod Almodovara najčešće znalo biti prenaglašeno u 'Julieti' nema ili je pažljivo dozirano. Čak i onda kada nisu bili tematski srodni, autorovi filmovi frcali su od metatekstualnih igrarija, histerije, barokne pompoznosti, farsičnosti, razmetljive stilizacije, ekscentričnih likova transvestita, transseksualaca ili silovatelja te camp ikonografije.
Upravo zbog reduciranja nekih karakterističnih značajki svoje poetike, Almodovar u 'Julieti' djeluje nekako pripitomljeno. Istina, i ovdje je ponovno sklon preuzimanju određenih dijelova feminističkog diskursa i, kao deklarirani homoseksualac, itekako fasciniran svojim snažnim ženskim likovima, a budući da se ne odriče pribjegavanja izmjenama vremenskih perspektiva, 'Julieta', baš poput dobrog dijela ranijih naslova, obiluje flashbackovima i introspekcijama.
Iako nije uvijek bio vrstan pripovjedač, Almodovar u 'Julieti' elegantno i razmjerno sigurno izlaže priču pa se film, unatoč ponekom dramaturškom višku, sporadičnoj nespretnosti u fabuliranju i ponešto zbrzanoj završnici, gleda u jednom dahu.
'Julieta' definitivno predstavlja napredak u odnosu na prethodni redateljev uradak 'Putnici ljubavnici', ali u okviru Almodovarovog opusa ipak se ne može govoriti o značajnom iskoraku. Posrijedi je, prije svega, prekrasna autentična melodrama u onoj mjeri, naravno, u kojoj Almodovarov svijet uopće može biti autentičan.