'Krvavi ban' na Dalmatinskom portalu (3)

Preko polja je volovska zaprega škripeći napredovala bez zaustavljanja. Tišinu i spokoj ugodne proljetne noći razbijao je tupi bat volovskih papaka po neravnom prašnjavom putu. Snažne životinje vukle su neumorno, ujednačenim ritmom, dok su se natovarena kola drndala i treskala uz cvilež drvenih kotača. Odmicali su polako, ali sigurno, sve dalje i dalje. Grabili su niz polje bez osvrtanja i zastajkivanja. Vozili su se pustim putem, po potrebi skretali preko njiva  i oranica, što dalje od vojničkih vatara koje su se jedna za drugom gasile. Dio polja su prošli neopaženo i stigli do rijeke. Noć i brza voda bile su njihove zaštitnice. Tama ih je krila i štitila od neželjenih susreta, a mrmoreća Cetina pokazivala smjer.  Okrenuli su uz rijeku i bili sve bliže gazu. Bio je kraj svibnja, rijeka još uvijek nabujala, brza i hladna, ali su se nadali da će na plitkom i mirnom proširenju njezina toka moći prijeći i kola s volovima bez teškoća prevesti na drugu stranu. 

Volovi su jaki i izvući će. Zaprega je laka i nije pretovarena. Samo da nas ne dočeka Nelipićeva vojska. Na drugoj strani će i opasnost da je tko otkrije biti manja, razmišljao je Ivor i zagledao oko sebe u mrkli mrak. 

Morali su prije početka svitanja stići do svojih nastamba u podnožju planine Kamešnice. Stoga se za mraka nisu smjeli zaustavljati. Pomisli na svoju zaručnicu Ivnu i zabrinuto uzdahne. Misao smjesta odbaci. Ivna će shvatiti. Sad samo da stignemo do Šupljeg kuka. 

Pred samim gazom Magdalena se iznenada umiri osluškujući. Vidno se promijeni. Oči joj, u trenutku, buknuše pohlepom, zaiskriše instinktom lovca. Brzo se pribere. Potisne, zaguši neželjeni osjećaj i on bez traga iscuri iz njezinih tamnih zjenica. Pogleda u Ivora. Mladić joj uzvrati upitnim pogledom. Svi se umiriše osluškujući. Gledali su u nju sa strepnjom u očima i očekivali odgovor. Ona klimne glavom. 

- Ljudi  - prošapće i malo zastane - nisu zlonamjerni, samo su oprezni.

- Oop! - Ivor uspori volove osvrćući se na sve strane. - Mirno! – šapnu. - Pravite se neupućeni. Siđite polako s kola. Polako! Bez osvrtanja! Jesi li dobro? – pogleda zabrinuto Magdalenu. 

Ona nijemo klimne i popravi vezeni rubac omotan oko glave. Popusti ga i navuče preko čela, da joj što više zakloni lice. 

Siđu s kola i zapute se prema plićaku. Ivor uhvati jaram s jedne, Idris prihvati s druge strane i polako povedu volove. Djevojke krenuše za njima. Oko njih naoko nije bilo žive duše. Okruživao ih je samo mrak, šumor rijeke i zvuci proljetne noći. Odjednom, iz tamnoga grmlja i vrbovih sjena, počnu izlaziti naoružane ljudske prilike i prijeteći im prepriječiše put. 

- Ne mrdaj! - zapovjedi jedan, prinese baklju i prisloni mač Ivoru na prsa. - Bez gluposti! Koji ste, odakle ste? Kamo idete? - upita i osvijetli mladićevo lice.

- Stočari smo - Ivor pokuša zvučati mirno. - Vraćamo se s razmjene. Evo, vidite: odjeća, nešto posuđa, alata, sve za sir, kože i vunu. Potrepštine! I u planini valja živjeti.

- Stočari? Aha! Razmjenjivali ste? Na Visinju? 

- A gdje drugdje? S cetinskim kneževima trgujemo oduvijek – naoko naivno odgovori Idris.

Obojicu, jednog po jednog, osvijetle zubljama i pretresu. Kad se uvjeriše da su nenaoružani, prijeđoše na kola. Pregledaju sanduk i razbucaju uredno složenu odjeću. Dohvatiše se posuđa. Okretali su ga, vadili, zagledali i prekapali po alatu. 

- Kneže, čisti su! Nema oružja! - viknu jedan pratitelj gledajući u mrak. 

Otac i sin se nijemo pogledaše. Idrisa spopade žestok kašalj. K vragu! Nelipićevski gad! Loša sreća!, pomisli i opsuje u sebi.

Visok, koščat muškarac, glatko obrijanih pravilnih crta lica izađe iz mraka. Bio je gologlav, a tamna valovita kosa sezala mu je do ramena. Na sebi je imao svijetlu tuniku obloženu platnom, dugu do gležnjeva i preko nje drugu bez rukava. Na modrom platnu šarenio se izvezeni obiteljski grb sa šestokrakom zvijezdom u sredini. Za pojasom mu je visio mač s ručkom optočenom srebrom i ukrašenom dragim kamenjem. Šutke uzme luč iz vojnikove ruke. Svi su čekali. Zagledao je stočare, pažljivo, sa svih strana. Osvijetli najprije Ivorovo, a potom Idrisovo lice. Stariji je imao prosijedu kestenjastu kosu, na tjemenu dobro prorijeđenu, duguljasto naborano, od sunca i planinskog vjetra preplanulo lice te za njegove godine prilično vitak stas. Knez se mogao okladiti da je još žilav i mišićav. Mladić je sličio na oca, ali je imao tamniju kosu, bio razvijeniji i za glavu viši. Obojica su ulijevali povjerenje i djelovali razborito i muževno.

- Jeste li u srodstvu? - upita mladi knez.

- Ime mi je Idris, od plemena Berislavića, uvaženi kneže. Stočar sam. Ovo su mi kćeri i sin. 

Knez ovlaš, više reda radi, osvijetli glave prekrivene šarenim maramama i stidljivo pognuta djevojačka lica te šutke klimne glavom. Na prvi pogled, čak i pri slabom svjetlu dalo se zaključiti da su djevojke mlade i lijepe, a on nije želio biti neuljudan i nametljiv. Neobična, srebrnkasta bjelina nježnog lica crnokose djevojke ipak privuče njegovu pozornost. Kao hipnotiziran primakne luč i pomnije ga osvijetli. Ona ponosno ispravi glavu, blago mu se nasmiješi, netremice ga gledajući. Iznenađen nesvakidašnjom ljepotom mlade Vlahinje, on za tren ustukne. Sjaj njezinih crnih očiju zaustavi mu dah. Učini mu se da joj u očima umjesto zjenica, gore zrnca usijanih tamnih žeravica. Čudan osjećaj uzburka mu utrobu. Iznenadna vrućina udari mu u glavu. Nasilu se pribere i okrene od nje. Prikrivajući zbunjenost obrati se Idrisu: 

- Moje ime je Andrija Tugomirić, sin sam pokojnog Nikole. Gospodar sam obradivih polja, vinograda i maslinika na južnoj strani otoka Krka, plodnih zemalja zadarskog zaleđa te manjeg dijela oranica i šumovitih brda u Lici. U nevrijeme trgujete, Idrise. Putovati noću kroz polje, postalo je po život opasno. Duž rijeke sve vrvi od krbavskih vitezova te omiških i blagajskih dragovoljaca. Njihovi kneževi, svaki vođen svojom računicom, prvo se žele obračunati s vama, Vlasima, i spriječiti da ponovno pomognete Šubiću. Stali ste na njegovu stranu, a gospoda ne žele da im se stočari miješaju u raspodjelu posjeda. Ni jednom čuvaru stoke više nije pametno uputiti se s planine preko polja i pojaviti se s ove strane rijeke. Knez cetinskog kraja ovaj put je prepušten sam sebi. 

Nakon njegovih riječi zavlada tišina. Ivor pogleda oca. Tugomirić, za razliku od onih koje je nabrojio, nije bio neprijateljski raspoložen. Ipak, Idris dobro promisli što će odgovoriti: - Mi smo samo priprosti stočari, gospodaru. Valja nam stići do staja prije zore i pomusti blago. Posla ima napretek.

- Onda ne čekajte! Požurite! - složi se knez Andrija Tugomirić i dade znak vojnicima da stočarima pomognu da prijeđu preko vode. 

Dvojica smjesta prihvatiše jaram i povedoše volove preko plićaka. Idris i Ivor pridrže kola sa strana. Knez letećim pogledom odmjeri vitke djevojke u kratkim prslucima i jednostavnim lanenim tunikama struka naglašenog tankim pojasevima od spletene pređe, koje zagaziše u vodu za njima. Zadrži se na crnokosoj. Tajanstveni sjaj njezinih zavodljivih očiju, koje mu uzvratiše pogled, natjera ga da zbunjeno okrene glavu. Muškarci zapnu da kola, koja su zapala u vodu i mulj, izguraju na suho. Povuci potegni i snažni volovi, uz ljudsku pomoć i bijesne povike, izvukoše ih na sigurno.

Kola prijeđu na drugu stranu rijeke i bez oklijevanja nastave vožnju. Napredovala su bez zaustavljanja i iza sebe, malo pomalo, ostavljala usnulu ravnicu. Satima su se drndala kroz noć i kad konačno stigoše do Berislavićeva domaćinstva u podnožju planine, zaustave ih i na brzinu raspreme. Što je bilo moguće brže isprazne sanduk, povade alat i istresu odjeću. Onako praznog natovare ga na taljige i ponesu uzbrdo. Tek kad se vijugavim planinskim putem popeše do gušće šume, počne se razdanjivati. 

Pred sam izlazak sunca zaustave se kod Šupljeg kuka, izbačenog grebena, na šumovitom obronku koji je pripadao plemenu Berislavića. Šupljim su ga prozvali jer mu je kameni vrh bio prošaran prirodnim rupama i procjepima te zaista izgledao šupalj. Da mu je u utrobi bila okomita stijena koja je krila udubljenje, manju prirodnu polupećinu, znali su samo Idris i njegova djeca. Oni su je do kraja zatvorili krupnim kamenjem i sa strane, iza gustog granja lijeske i drijenka, ostavili ulaz. Prazni sanduk uguraju u polutamni prostor. Vrana u njega prostre ovčje kože.

- Na krznu će ti biti toplo i udobno – obrati se Magdaleni. - Ipak, možeš se i pokriti. U planini je uvijek prohladno, pogotovo kad spavaš - pruži joj debeli vuneni plet i poljubi je u obraz. - I ne boj se! Ivor je uza te. Čekat ću vas.

Magdalena zahvalno klimne glavom: - Hvala, Vrano! Toliko sam umorna, a sutra tko zna … - uzdahne i ušuti.

- Sve će biti dobro! Ako tvoj otac i izgubi Visinje, pomoći ćemo ti da nađeš novo sigurno utočište. Danas ne misli na to. Odmori se!

Vrana i otac joj Idris upute se istim putem natrag u podnožje. Za koji dan se sa stokom izdižu gore, u planinu Kamešnicu, i čeka ih puno posla. Na visinskim pašnjacima će ostati sve do kasne jeseni te im valja pripremiti raznovrsni pribor, posuđe za zahvaćanje, metenje i sirenje mlijeka, odjeću i stotinu drugih potrepština. Sve se mora uredno poslagati u sepete i sanduke, zaviti u kožu i krzna i tovariti na konje i magarce. Magdalena ih isprati pogledom, a onda se umorno spusti na zemlju. Ivor joj pruži čuturicu. - Moraš piti! Iscrpljena si!

Pila je halapljivo, gotovo ne dišući. On sjedne pored nje. Promatrao je kako joj srneća krv vraća mekoću u mramorne obraze. Primjetni baršunastosrebreni sjaj zatitra preko njezinih blijedih jagodica. I oči joj ponovno zaiskre. 

Zaista je žeđala. A nije izustila ni riječ. Nije dala ni najmanji znak. Nikakav pokret!, pomisli on i tužno je pogleda. Bori se sama sa sobom. Smiluj joj se, dobri Bože! - Idi sad, legni! – reče joj. - Sunce samo što nije izašlo. Bit ću u blizini. Ne brini se!

- Ivore, Blaževa kći … tvoja zaručnica Ivna … mislim da neće shvatiti … Odmah će znati da sa mnom nije sve u redu, je li tako? I svi ostali … 

- S tobom je sve u redu, a Ivnu i ostale prepusti meni – prekinu je on odlučno. - Sunce izlazi! 

Posluša ga, bez riječi se provuče kroz ljeskovo granje i za njim uđe u pećinu. On podigne poklopac sanduka i pomogne joj da uđe u njega i legne na leđa. Prije nego zatvori oči, nasmiješi mu se. - Hvala! – prošapće i utone u san.

On je nekoliko trenutaka tužno promatrao njezino prelijepo usnulo lice. Silovita nadljudska snaga koja se krila u tom naoko krhkom i nježnom tijelu bila je najopasnija upravo za nju samu. Neprestano se borila i krotila svoju vlastitu neobjašnjivu prirodu. Pitao se čije je grijehe svojim strašnim usudom morala okajati. I zašto baš ona? Odgovora nažalost nije bilo i on uzdahne. Spusti poklopac sanduka i izađe iz pećine. Sunce se posjednički razbaškarilo na vedrom plavetnilu iznad planinskih vrhova i odlučno se zaputilo k nebeskim visinama. I misao na njegovu dragu, Ivnu, kćer predvodnika Blaža, izmami mu uzdah. Tek nedavno je doznala da je Šubićeva kći Magdalena rođena pod strašnim usudom, s podmuklom neizlječivom bolešću, ili, kako joj je on objasnio, bila drukčija. Vrana i on dugovali su Magdaleni život i stoga su čuvali njezinu strašnu tajnu. Osim toga, trebala ih je i oni su joj dragovoljno postali odani pratitelji i zaštitnici. Čak ni Ivni, s kojom je zaručen od rođenja, nije želio otkriti pravu istinu i ozbiljno ju je bio zamolio da ga o tome ne zapitkuje. Njemu i njegovoj sestri blizanki visinjska kneginjica je značila više od sestre. 

- Vjeruj mi, Ivna, Magdalena je dobra djevojka. Nemoj razbijati glavu glasinama - bilo je sve što joj je bio rekao. 

Od tog razgovora nije je više ni jednom spomenula, ali je bio siguran da se i dalje raspitivala. Ivna je bila dobra i vrlo znatiželjna djevojka. Željela je u sve biti upućena i kao predvodnikova kći uvažena. Blaž, njezin otac, smatrao ju je, naprotiv, nedoraslom i neodgovornom. Zapostavljao ju je samo zbog toga što je bila žensko. Po njegovu mišljenju, žene su slabe i nedovoljno razborite da bi razumjele i čuvale tako ozbiljne tajne kao što to čine muškarci, te ih stoga njima nije trebalo ni opterećivati. Ivor je bio uvjeren da su žene i te kako pametne i sposobne rješavati sve teškoće jednako dobro kao i muškarci, kadikad čak i bolje. Ivna pogotovo, ali sad nije želio razbijati glavu o tome. Namjerno skrene misli na posao koji ga toga dana čeka i provjeri je li šuma uokolo sigurna. Kad se uvjerio da nigdje nema žive ljudske duše, pozabavi se postavljanjem zamka za srne. Iako je to mrzio, životinju je morao uhvatiti živu. Magdalena je za promjenu trebala toplu svježu krv. Drukčije se nije moglo. Bio je oprezan kao i obično jer nije želio da ga tko vidi i raspituje se za razloge toga nemilosrdnog lova. Obruče postavi između drveća na uskim šumskim stazama i sa strana ih zakloni lišćem. Objesi luk i tobolac sa strijelama o rame te nečujno zađe među gušće drveće. Šuma je bila prepuna srna i jelena i ukoliko se ne uhvate u zamku, morat će ih loviti. Do zalaska sunca imao je dosta vremena.

(Nastavit će se...)

Djela Jagode Šimac mogu se kupiti u online trgovini Super knjižara.