'Ljubav' Gaspara Noea: Krv, sperma i suze
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Ljubav' Gaspara Noea: Krv, sperma i suze

Film, unatoč svemu, nije nimalo vulgaran niti pretenciozan

Kad god se potegne priča o suvremenim europskim redateljima, obično se za Gaspara Noea i Larsa von Triera navodi kako su daleko najkontroverzniji i najprovokativniji među kolegama. Netko manje zaljubljen u stvaralaštvo ove dvojice autora mogao bi pritom istaknuti kako u najvećem dijelu njihovih opusa zapravo nema ničeg osim izražene sklonosti prema šokiranju i provokaciji. To se u slučaju prvih nekoliko filmova von Triera poput 'Elementa zločina', 'Europe' ili 'Lomeći valove' nikako ne može smatrati istinitom tvrdnjom, ali ono što kultni danski redatelj snima zadnjih godina - od 'Antikrista' pa do 'Nimfomanke' - u određenom bi se smislu ipak moglo podvesti pod navedene opservacije. S druge strane, Gaspar Noe nikad nije stekao gotovo unisono divljenje filmskih kritičara na način na koji se, primjerice, obožavao von Trierov film 'Lomeći valove'. Radovi ovog Argentinca s pariškom adresom oduvijek su bivali primljeni oprečno -  od otvorenog adoriranja do pokuda bez ustručavanja. Argumenti  Noeovih osporavatelja isti su još od njegovog dugometražnog debija 'Sam protiv svih' iz 1998. godine: samosvrhovito posezanje za eksplicitnim prikazima seksa i nasilja, adolescentski odnos prema kompleksnim moralnim i društvenim pitanjima  te prerežiranost, odnosno potenciranje potentnih stilskih rješenja  nauštrb sadržaja. 

Hvalitelji Gapara Noea  u njegovu obranu ističu briljantno orkestriranje narativno složenim sižejnim strukturama, iznimnu posvećenost atmosferi i neupitnu hrabrost u tematiziranju pitanja incesta, silovanja ili pobačaja.

Istina je, naravno, negdje između. Mrvljenje ljudske glave vatrogasnim aparatom, odnosno devetominutno analno silovanje Monice Bellucci u filmu 'Nepovratno', scena snimljena iz unutrašnjosti vagine iz 'Ulaza u prazninu' ili najeksplicitnije scene seksa ikad prikazane izvan okrilja pornografskog filma u redateljevom recentnom ostvarenju 'Ljubav'  nemaju uvijek opravdanje u dramaturškom smislu, ali Noe ih režira kao da svaki put iznova definira pojam čistog filma. Takvo autorsko stremljenje najočitije je upravo u 'Ljubavi', naslovu koji u hrvatska kina dolazi praćen reputacijom hardcore pornića snimljenog u 3D tehnici i oko kojeg se - kao i uvijek kada je novi Noeov film posrijedi - na svjetskoj premijeri u Cannesu digla poprilična graja.

'Love' je priča o Murphyju, mladom američkom studentu režije u Parizu, i njegovoj djevojci Electri te njihovom odnosu sa susjedom Omi  s kojom  jedne večeri  imaju menage a trois nakon kojeg se Amerikanac počinje tajno viđati s Omi. Sve pođe po zlu onog trenutka kada Omi zatrudni s Murphyjem. 

Noe ovdje ponovno zazire od čvrste naracije i pumpa film silnim fabularnim prevratima te miješanjem sadašnjosti i prošlosti. Još od vremena kad su ga pojedini kritičari proglašavali enfant terribleom francuske kinematografije i Godardom novog doba, ovaj je autor sklon baroknom gomilanju filma raznoraznim stilskim doskočicama i vizualnim eskapadama. Baš kao 'Nepovratno' i 'Ulaz u prazninu', i 'Ljubav' je film u kojem svega ima previše i čija napučenost stilskim figurama zna djelovati usiljeno. Premda je i u prethodnim redateljevim uradcima gledatelju moglo zasmetati prenapadno, gotovo senzacionalističko prikazivanje seksualnih odnosa, Noe u 'Ljubavi'  svoju viziju o snimanju punokrvnog pornića gura do ekstrema.  

Kao što većina pornića u jednom trenutku postaje monotona i neminovno zahtijeva premotavanje, tako i 'Ljubav' sadrži najmanje tri scene eksplicitnog seksa previše. To se posebno odnosi na scenu u kojoj Noe vjerojatno prelazi granicu dobrog ukusa - štrcanje sperme ravno u kameru. Ipak, film uistinu sjajno izgleda i nijednom ne zapada u jeftino moraliziranje, što se, recimo, von Trieru u 'Nimfomanki' ipak povremeno znalo dogoditi. Štoviše, Noeov aktualni film, unatoč svemu, nije nimalo vulgaran niti pretenciozan. Drugim riječima, 'Ljubav' je djelo čovjeka koji iskreno vjeruje kako su krv, sperma i suze najvažnije sastavnice dobrog filma. 

Za razliku od ranijih filmova ovog sineasta, 'Ljubav' se lako gleda čemu pridonosi Noeovo majstorsko rabljenje iznimno pokretljive kamere i bravurozna upotreba glazbe. Scena u swingerskom klubu s glazbenom temom iz Carpenterovog 'Napada na policijsku stanicu'  pravo je malo remek-djelo, ali Noe ne staje samo na tome. Više nego ikad prije, redatelj odaje počast svojim uzorima izravnim spominjanjem Kubrickove 'Odiseje u svemiru' i sekvencama u kojima se na zidu Murphyjeve sobe kočopere filmski plakati Scorseseovog 'Taksista', Pasolinijevog 'Salo ili 120 dana sodome' i Browningovih 'Nakaza'.  Isto tako, Noe se u 'Ljubavi' otvoreno sprda s vlastitim statusom velikog europskog redatelja i upravo u postmodernističkom diskursu Murphyjev sin nosi ime Gaspar, dok se Electrin bivši, vlasnik pariške galerije, u filmu preziva Noe. 

Tipično za Noea, u 'Ljubavi' ima zalijetanja u banalnost, prenaglašenih stilizacija, ali i promišljenih i autentičnih esejčića od ljubavi, koji bi vam, doduše, mogli promaknuti u svoj toj šumi penetracija, ejakulacija i spolovila u erekciji. Sve u svemu, 'Ljubav' je pompozno, nesavršeno i veličanstveno djelo genijalca koji vjerojatno nikada neće napraviti u potpunosti genijalan film.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(7873, "");
Pregledaj komentare