Miro Nikolić: 'Majka!' je Aronofskyjev najradikalniji film, cijepljen od svake umjerenosti i konciznosti!

Nakon premijernog prikazivanja na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, najnoviji film renomiranog Darrena Aronofskog naišao je na potpuno oprečne kritičarske reakcije: veći dio prisutnih zgroženo je izviždao 'Majku!' dok je bilo i onih koji su film odmah proglasili budućim klasikom.

'Majka!' nije prvo ostvarenje ovoga redatelja koje je podiglo prašinu na Mostri, međutim iz komentara pojedinih izvjestitelja s Lida dalo se naslutiti kako se ovoga puta zaista radi o suludom, začudnom i nesvakidašnjem uratku, pogotovo u kontekstu suvremene holivudske srednje struje.

U središtu je priče neimenovani bračni par (Jennifer Lawrence i Javier Bardem) , kućanica i pisac u kreativnoj krizi, u fazi preuređenja kuće u koju jedne večeri zaluta također neimenovani liječnik (Ed Harris), a potom i njegova supruga (Michelle Pfeiffer). Dolaskom neočekivanih gostiju tek započinju problemi u kući koja će postati poprište meteža i krvavih sukoba.

Dvojaka recepcija gotovo svih Aronofskyjevih filmova kod kritike i publike zapravo uopće ne iznenađuje, štoviše čini se kako joj i sam autor neprestano stremi. Od svojeg nastupnog cjelovečernjeg naslova 'Pi' iz 1998. godine preko nagradama ovjenčanih filmova 'Rekvijem za snove', 'Hrvač' i 'Crni labud' pa sve do biblijskog spektakla 'Noa', Darren Aronofsky ubraja se u onu skupinu filmaša čije filmove gledatelji najčešće obožavaju ili naprosto ne podnose. Zaokupljen zahtjevnim i počesto pretencioznim temama i motivima te sklon razmetljivim vizualnim ekstravagancijama i napadnim stilskim tehnikama, Aronofsky  ostavlja dojam čovjeka koji beskompromisno i bez okolišanja odstupa od korporacijskih uvjeta velikih studija, iako bi netko  mogao primjetiti i kako svojevrsno forsiranje oponiranja struji dominantnih trendova zna djelovati upravo suprotno, to jest proračunato.

'Majka!' u tom smislu nije diskontinuitet u redateljevoj karijeri, posebno ne po pitanju agresivnog vizualnog stila tako svojstvenog Aronofskom. Nijednom ne ublažavajući frenetični ritam, kontroverzni sineast ovdje ponovno pribjegava brzim montažnim rezovima i korištenju nepodnošljivo drhtave kamere iz ruke čiji je objektiv gotovo zalijepljen za Jennifer Lawrence zbog čega gledatelj ima dojam da kamera vrlo rijetko napušta perspektivu glavne glumice.

Ipak, iz dva razloga 'Majka!' jest Aronofskyjev najradikalniji film do dana današnjeg i nedvojbeno jedan od najradikalnijih unutar holivudskog mainstreama. Prije svega, posrijedi je film kojeg je teško žanrovski ukalupiti i kao takav na mahove priziva sugestivnu atmosferu glasovite 'Rosemaryne bebe' Romana Polanskog da bi već u narednoj sceni eksploatirao opća mjesta horora uz natruhe crnog humora i ironije, zatim konfuzno križao kazališna mizanscenska rješenja s podžanrovskim primjesama filma o nepozvanim posjetiteljima (tzv. home invasion) te završio kao usiljena biblijska alegorija.  

Nadalje, 'Mother!' je film cijepljen od svake umjerenosti i konciznosti. Premda  je vjerojatno svim dosadašnjim djelima Aronofskog nedvojbeno manjkalo suptilnosti, najfriškiji mu je uradak naprosto prenapregnut od količine grotesknosti, maniristične metaforičnosti  i sterotipne religiozne simbolike.

Neuvjerljiva psihološka motivacija likova proizlazi iz namjerno površno skiciranih protagonista koji egzistiraju isključivo u simboličkom diskursu dok se rasap obitelji u alegorijskom ključu može tumačiti kao uprizorenje starozavjetne priče o Adamu, Evu, Kainu i Abelu, odnosno, priče o Majci Prirodi, ali i kao autoreferencijalni te polemički intoniran odnos prema samom procesu umjetničkog stvaranja.

Mimo tobožnjeg značenjskog bogatstva, 'Majku!' se olako može raskrinkati kao film s tek nekoliko maestralno orkestriranih prizora i sigurnim nastupima većeg dijela glumačke postave.   

Možda bi bilo pretjerano kazati kako je Aronofsky filmovima poput ovoga i 'Noe' dobrano zakoračio na put u irelevantnost, no 'Majka!' nesumnjivo predstavlja iritirajuće gledateljsko iskustvo, odnosno film kojeg je uistinu teško gledati i još teže (za)voljeti. U prijevodu, čak i ako se Aronofskom priznaju hrabrost i drugačijost, to ne znači da mu treba bezuvjetno oprostiti ovako promašen film.