'Manchester by the Sea' Kennetha Lonergana je film suptilne topline i razorne tuge
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Manchester by the Sea' Kennetha Lonergana je film suptilne topline i razorne tuge

Nekoliko scena spada u red najsugestivnijih i najdirljivijih u suvremenom američkom filmu

U ovogodišnju oscarovsku utrku film 'Manchester by the Sea' ulazi s čak šest nominacija, i to onih najvažnijih, od one za najbolji film i originalni scenarij preko glavnih i sporednih glumačkih kategorija do nominacije za najboljeg redatelja. Ova obiteljska drama, naslovljena prema stvarnom ribarskom gradiću u blizini Bostona, nije samo favorit za Oscara već i ostvarenje koje je kritika odmah nakon premijere na Sundanceu trijumfalno dočekala kao jedno od najvećih prošlogodišnjih iznenađenja američke kinematografije.

Autor filma u nas je gotovo nepoznati Kenneth Lonergan kojem je 'Manchester by the Sea' treći  redateljski, odnosno sedmi scenaristički projekt. Lonergan je redatelj zapaženih naslova poput 'You Can Count on Me' i 'Margaret' koji, doduše, nikad nisu igrali u hrvatskim kinima te (ko)scenarist velikih hollywoodskih hitova kao što su 'Analiziraj ovo' i 'Analiziraj ono', ali i Scorseseovih 'Bandi New Yorka'.

'Manchester by the Sea' priča je o povratku povučenog i šutljivog Leeja Chandlera u rodni grad nakon saznanja da mu je brat Joe umro od srčanog udara. Dolaskom u sredinu iz koje je, poslije obiteljske tragedije, pobjegao, Lee se mora suočiti s duhovima prošlosti, ali i neugodnom novonastalom situacijom. Pokojni ga je brat, naime, oporučno imenovao skrbnikom 16-godišnjeg sina Patricka budući da je nećakova majka, bratova bivša žena, alkoholičarka nesposobna za skrbništvo.  

Ovako prepričan, siže Lonerganovog filma može djelovati prilično otrcano i zapravo ga je vrlo lako zamisliti kao jednog od onih rutinskih uradaka nastalih u televizijskoj produkciji. 'Manchester by the Sea', međutim, ne samo da nije sladunjavi televizijski film za nedjeljno poslijepodne, nego je posrijedi kompleksna studija o odnosu ljubavi i dužnosti te snažan portret protagonista i njihove okoline. Prostor sumornog i sivog priobalnog gradića efektno ocrtava duševno i emotivno stanje likova zbog čega prizori depresivnog Manchestera kojima Lonergan posvećuje naročitu pažnju imaju dramaturšku funkciju.

U trenucima u kojima bi većina Lonerganovih hollywoodskih kolega vjerojatno zabrazdila u kič i patetične eskapade - a čak i oni vještiji u pretjeranu sentimentalnost - redatelj emocije pušta na kapaljku, prigušeno i dozirano, kako bi upravo u nekoliko ključnih sekvenci uspio zadrijeti u samu srž svih emocionalnih trauma s kojima se njegovi likovi moraju nositi.

Oslanjajući se na izvrsne glumce, što Casey Affleck, Michelle Williams i Lucas Hedges nesumnjivo jesu, Lonergan se bez većih problema prešaltava s područja tragičnosti i mračnjaštva na crnohumorne pasaže dok korištenjem pojedinih prepoznatljivih žanrovskih obrazaca učvršćava dramaturški kostur filma.
Premda sadrži poneki stereotipni prikaz suočavanja s tragedijom poput, primjerice, Leejevog ekscesnog ponašanja i tučnjave u baru, 'Manchester by the Sea' u svakom je slučaju sjajno napisan film. Lonergan gradi autentične i živopisne karaktere i uspijeva dočarati patologiju emotivnih odnosa svojih likova bez nametljivog ukazivanja na njihov psihički rasap.

Ono što može zasmetati kada je režija u pitanju prvenstveno se odnosi na suviše spor tempo u prvoj trećini kada filmu treba vremena da se pokrene, odnosno na posve nemuštu upotrebu glazbene podloge koja ostavlja dojam disonantnosti, to jest kao da je najčešće u potpunom neskladu s radnjom i atmosferom filma. Scene, pak, susreta bivših supružnika na ulici, odnosno Patrickovog napada panike u kuhinji automatski ulaze u red najsugestivnijih i najdirljivijih u suvremenom američkom filmu, a 'Manchester by the Sea' potvrđuju kao film suptilne topline, ali i razorne tuge.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop,
prenosimo ga uz dopuštenje autora.)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(19091, "");
Pregledaj komentare