'Mrska osmorka' je još jedan tipičan Tarantinov film
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Mrska osmorka' je još jedan tipičan Tarantinov film

Pamtit će se briljantna dijaloško-monološka scena između Samuela L. Jacksona i Brucea Derna sa sviranjem 'Tihe noći' na klaviru u pozadini

Iako se po prvim foršpanima i najavama moglo učiniti kako će 'Mrska osmorka' podosta podsjećati na 'Kockara i bludnicu' Roberta Altmana, s premijerom je postalo  jasno kako osmi film Quentina Tarantina nema nikakve veze s melankoličnim Altmanovim vesternom iz 1971. Ali, snježni prizori i Kurt Russell prizivaju zato u sjećanje 'Stvora' Johna Carpentera što, kao i uvijek kod Tarantina, nije nimalo slučajno. Ako je već uvriježeno mišljenje da je Tarantino s filmovima 'Psi iz rezervoara' i 'Pakleni šund' izazvao svojevrsnu mini revoluciju u okvirima suvremene američke kinematografije, isto je tako nepobitna činjenica i da se sve što ovaj bivši videotekar i vjerojatno najveći filmofil među redateljima snima od sredine devedesetih naovamo može podvesti pod više ili manje uspješno postmodernističko citiranje te pastiširanje obrazaca marginaliziranih podžanrova poput špageti- vesterna, kung fu filmova ili blaxploitationa, čemu Tarantino od prvoga dana pristupa s fetišističkim žarom.

'Mrska osmorka' u tom smislu nije nikakav izuzetak: ponovno podijeljen na poglavlja, film će započeti kao vestern leoneovskim sekvencama praćenima, dakako, Morriconeovom glazbenom podlogom, potom će se pretvoriti u varijaciju komornog filma detekcije, to jest whodunita, dok će u zadnjoj trećini hektolitara krvi, prosutih mozgova i otkinutih udova biti dostatno za solidan komad splattera. Ima tu i živahnog kadriranja, demonstracije vještog pripovijedanja, zgodnih štoseva poput korištenja glazbene teme izvorno napisane upravo za Carpenterovog 'Stvora' ili snimanja čitavog filma u originalnoj Ultra Panavision 70 tehnici koja je zadnji put korištena sredinom šezdesetih, zatim  iznenadnog i efektnog uvođenja naratora, ali, isto tako, i jednodimenzionalnih likova, bezveznih dijaloških replika i blebetanja, samosvrhovitog i orgijastičnog nasilja, kao i već deplasiranog rabljenja tehnike slow motiona. 

Tarantino će gledateljima ponovno, kroz prizmu politički nekorektnog humora, pokušati proturiti i malu kvazi lekciju iz povijesti te inkorporirati neke pop-kulturne fenomene u celuloidno tkivo. Kao i u 'Nemilosrdnim gadovima' i 'Odbjeglom Djangu' gdje se šeretski osvrnuo na nacizam i holokaust, odnosno položaj robova u Americi sredinom 19. stoljeća, ovdje će se pozabaviti rasizmom (Afroamerikanci i Meksikanci) i donekle položajem žena u bližoj američkoj prošlosti. 

Ono u čemu je Tarantino priznati majstor - a to je kreiranje složenijih fabularnih i dijaloških konstrukcija - u 'Mrskoj osmorci' će imati svoj vrhunac u briljantnoj dijaloško-monološkoj sceni između Samuela L. Jacksona i Brucea Derna sa sviranjem 'Tihe noći' na klaviru u pozadini, ali i u sekvenci u kojoj Jackson postrojava sumnjivce poput Herculea Poirota.

Premda je 'The Hateful Eight' film u kojem će ponajviše uživati Tarantinovi obožavatelji, dok bi ostali u kinu mogli sumnjičavo vrtjeti glavom, jedno mu se nipošto ne može osporiti. Quentin Tarantino, naime, jedan je od rijetkih filmaša današnjice koji su u stanju iznijeti gotovo trosatni film bez zapadanja u monotoniju. Ne znači to, doduše, kako 'Mrska osmorka' u nekoliko navrata ne pada u tempu, ali film se ipak cijelim svojim trajanjem gleda s pažnjom. 

Tarantino je nedavno izjavio kako filmove snima isključivo za svoj gušt, a mi ih -  premda nisu svi izvanredni - još uvijek gledamo s popriličnim guštom.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(9598, "");
Pregledaj komentare