'Ne gledaj mi u pijat' Hane Jušić: Dobar, suvisao i odvažan film o malomišćanskoj Dalmaciji

Premda je međunarodna recepcija suvremene hrvatske kinematografije još uvijek obilježena ograničenom vidljivošću domaćeg filma na inozemnom tržištu, zadnje su se dvije ili tri godine na tom planu očigledno počele događati korjenite promjene. Nakon što je više od dva desetljeća hrvatski film na međunarodnoj sceni zauzimao marginalnu poziciju, recentni naslovi Zrinka Ogreste ('S one strane'), Rajka Grlića ('Ustav Republike Hrvatske') i posebno Dalibora Matanića ('Zvizdan') ostvarili su značajan uspjeh u Berlinu, Montrealu, odnosno Cannesu. Na taj niz sjajno se nadovezuje i tridesettrogodišnja Hana Jušić, redateljica koju redovitiji posjetitelji tuzemnih filmskih festivala zasigurno pamte po nekoliko izuzetno osebujnih kratkih filmova poput 'Zimnice', 'Terarija' ili 'Da je kuća dobra i vuk bi je imao'.  

Jušićkin dugometražni prvijenac 'Ne gledaj mi u pijat' u vrlo je kratkom vremenu pobrao čak pet nagrada na filmskim festivalima od Varšave do Tokija, među kojima su i prestižna nagrada FEDORA-e u Veneciji te nagrada upečatljivoj debitantici Miji Petričević za najbolju glumicu na Međunarodnom filmskom festivalu u Bratislavi.

Vješto inkorporirajući atribute grčkog 'čudnog vala' ne samo u smislu stilskog već i tematskog opredjeljenja, Hana Jušić još je u svojim prvim radovima demonstrirala interes za čeprkanjem po anamnezi prilično nekonvencionalnih obiteljskih odnosa.

Radnju svojeg dugometražnog debija Jušić smješta u današnji Šibenik, grad koji se u zadnje vrijeme uglavnom promatra kroz prizmu turističkog procvata, i to dobrim dijelom unutar četiri zida derutne socijalističke zgrade u kojoj živi 24-godišnja Marijana (Mia Petričević) zajedno s dominantnim ocem Lazom (Zlatko Burić), tupavom i zlom majkom Verom (Arijana Čulina) i priglupim bratom Zoranom (Nikša Butijer). Marijana radi kao laboratorijska tehničarka u šibenskoj bolnici, a nakon što otac pretrpi moždani udar i završi nepokretan u krevetu u slobodno vrijeme počinje čistiti bogataške vikendice. Situacija u tijesnom i zagušljivom stanu postane neizdrživa što Marijanu ne vodi psihotičnom slomu nego seksualnom buđenju.

Atraktivne vedute svojeg rodnog grada Jušić gotovo u potpunosti stavlja izvan fokusa kako bi intenzivirala ono što je najviše preokupira  - duhovno stanje likova i njihovo svojevrsno devijantno ponašanje, kao i skeniranje šibenskog/dalmatinskog stanja uma. Tako se, pored zadiranja u psihu protagonista, redateljica bavi i seciranjem patrijarhalnog mentaliteta, egzistencijalne besperspektivnosti, ženske submisivnosti, grubog rugalačkog humora i oporosti, čime daje precizan uvid u ono što u sociokulturalnom smislu određuje malomišćansku Dalmaciju. Iako joj aktualne društvene teme ne predstavljaju primarni interes, Jušić ipak prilično dobro pogađa esenciju dalmatinskog življenja radničke klase u mikrokozmosu koji je miljama udaljen od Šibenika kao paradigme turističkog razvoja. Turobna i nepodnošljiva svakodnevica miješa se s rubnim i iščašenim situacijama koje potenciraju satirični i karikaturalni aspekt filma. Nota karikaturalnosti - čak i grotesknosti - pri profilaciji likova i razradi njihovih međusobnih odnosa, međutim, ponegdje je dobrodošla, ali u više navrata je mogla biti i mrvicu odmjerenija, što se može kazati i za vrludajuću kameru iz ruke koja prema kraju filma počinje gubiti svoju dramaturšku efektnost.

Kao što svaki dalmatinski san o boljem životu najčešće završava u Zagrebu, tako će i Jušić svoju glavnu protagonisticu staviti na kušnju u sceni u kojoj ona, ukrcavši se u autobus za Zagreb, mora odlučiti hoće li napustiti svoju disfunkcionalnu obitelj ili se pak pomiriti s vlastitom sudbinom. Tretmanom obitelji kao zatvorene zajednice čiji su članovi osuđeni na prisilnu interakciju i čije je ponašanje unutar iste lišeno većine društvenih normi Jušić ponovno zalazi na teren nelagode i začudnosti u maniri Yorgosa Lanthimosa i Harmonyja Korinea, dok redateljičin izričaj u 'Pijatu' sadrži zrnce opipljive melankolije koja uspijeva otopiti pesimistični i pomalo mizantropski ton filma.

U vizualno-stilskim smislu, Jušić njeguje već prepoznatljivi senzibilitet (europskog) festivalskog filma što svjedoči o autoričinoj osviještenosti, filmskoj pismenosti i svakako visokoj zanatskoj kompetenciji.

Iako se može učiniti kako njezinom autorskom prosedeu možda ipak bolje pristaje kratka filmska forma, Hana Jušić u konačnici je od svog prvog cjelovečernjeg uratka uspjela napraviti sve ono što veterani Grlić i Tomić u 'Ustavu Republike Hrvatske' nisu - dobar, suvisao i odvažan film.