'Neonski demon' samo je još jedan predivan film ni o čemu

'Umjetnost je čin nasilja' i 'Dobar ukus najveći je neprijatelj umjetnosti' dvije su vrlo indikativne izjave iz usta Nicolasa Windinga Refna. Od ovog danskog redatelja čija se autorska poetika bazira na apsolutnoj dominaciji stila nad sadržajem, djetinjoj fascinaciji nasiljem, potenciranju dramaturške funkcije zvučne kulise i sklonosti prema šokiranju, gledatelj najčešće može očekivati filmove koji istovremeno provociraju i iritiraju.

Baš kao i Tarantino, Refn je neobuzdani eklektik koji ne favorizira tek jednog ili dva autora već je obiljem više ili manje diskretnih posveta i referenci oslonjen na baštinu nepreglednog niz redatelja u rasponu od Alejandra Jodorowskog i Jean-Pierrea Melvillea do Takeshija Kitana i Stanleyja Kubricka. Takva samosvjesna postmodernistička kinematografija pored citiranja, dakako, uključuje i vrsno poigravanje filmskom formom, kao i hrabro eksperimentiranje unutar iste. Kada je redateljsko umijeće u najužem smislu riječi u pitanju, Refn je nedvojbeno jedan od najdarovitijih filmaša današnjice. Još od svojih početaka s kopenhaškom mafijaškom trilogijom 'Pusher', a posebno u svom prvom američkom uratku 'Vožnja', Refn demonstrira uistinu majstorsko naglašavanje vizualne i auditivne dimenzije filma , ali je, nažalost, isto tako, evidentan i manjak dramaturške preciznosti dok tobožnja značenjska slojevitost zapravo često prikriva slabašnu narativnu strukturu.

U središtu priče njegovog recentnog filma 'Neonski demon', premijerno prikazanog na ovogodišnjem festivalu u Cannesu, nalazi se šesnaestogodišnja Jesse koja dolazi u Los Angeles sa željom da postane manekenka. Refnovo stilističko orgijanje započinje doslovno u prvoj minuti filma geometrijski preciznim komponiranjem statičnih kadrova u maniri Kubricka koji će se vrlo brzo prometnuti u napadno režiran eksploatacijski kič, odnosno hororske sekvence neonsko-fluorescentnog kolorita u ruhu gialla. U zadnjoj trećini orgijanje na ekranu postaje i nekrofilsko i kanibalističko, a film tone u pomalo banalnu metaforičnost i potpuno nepotrebno objašnjavanje očitog u scenama u kojima likovi naglas izgovaraju ono što je trebalo biti jasno iz prikazanog.

Upućeniji će u visoko estetiziranom 'Neonskom demonu' prepoznati aluzije na De Palmu, Argenta i Lynchov 'Mulholland Drive', a Refn neka vizualna rješenja preuzima i iz Altmanove 'Tri žene' te filmova Gaspara Noea. Iz pozicije sineasta koji, prema vlastitom priznanju, režiranje shvaća kao igru, Refn ingeniozno preispituje konvencije i opća mjesta žanra mada ponovno do izražaja dolazi i njegova frivolnost u ocrtavanju karaktera, što film čini prilično plošnim.

U rukama nekog drugog redatelja, 'Neonski demon' mogao je, između ostalog, biti esej o gubitku nevinosti, sazrijevanju i srušenim snovima, na jednoj razini čak i slojevita razrada priče o dolasku mlade provincijalke u veliki razvratni grad kakav je Los Angeles. Mogao je, također, sadržavati i društveni komentar o naličju modne industrije ili kriti neka snažna podtekstualna značenja vezana za narcisoidni poremećaj osobnosti i ambivalentnost identiteta.

Film Nicolasa Windinga Refna, međutim, nije ništa od toga. 'Neonski demon' samo je još jedan predivan film ni o čemu.