'Otok naše ljubavi' Terrencea Malicka: 'Genijalac' je napravio dosadan film
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'Otok naše ljubavi' Terrencea Malicka: 'Genijalac' je napravio dosadan film

Tamo gdje je 'To the Wonder' mogao biti parabola o ljubavi, u Malickovoj režiji postaje sudar banalnog i uzvišenog, filozofskog traktata i samosvrhovite vizualne parade

O Terrenceu Malicku ispredaju se bajke već gotovo četiri desetljeća. U prvoj polovici sedamdesetih oduševio je kritiku svojim poetskim prvijencem 'Pustara' i potom 1978. godine režirao podjednako moćne 'Nebeske dane' da bi nakon samo dva naslova potpuno nestao s filmske scene ne potpisavši nijedan film punih 20 godina.

Bivši profesor filozofije i novinar u tih 20 godina nije davao intervjue niti se fotografirao za novine zbog čega su se u medijima povremeno pojavljivale priče kako je Malick otišao živjeti u Pariz gdje dovršava svoj roman o smislu života ili kako boravi u Aziji spavajući po šumama i poljima.

Bilo kako bilo, zagonetni Terrence Malick tada je uživao status božanstva, odnosno najvećeg živućeg američkog redatelja. Iznebuha se 1998. godine pojavljuje s 'Tankom crvenom linijom' kojom nije razočarao poklonike. Ushićenje zbog  godinama iščekivanog povratka ovog pjesnika među redateljima - kako su ga prozvali još za vrijeme odsustva - nije predugo potrajalo. Naime, već sljedeći film 'Novi svijet' podijelio je kritičare u dva tabora od kojih je nešto glasniji bio onaj koji je otvoreno posumnjao u Malickovu genijalnost.

Nakon premijere monumentalnog filma 'Drvo života', pak, vjerojatno postoji jednak broj onih koji Malicka smatraju najtalentiranijim i onih koji ga drže jednim od najprecjenjenijih redatelja ikad. Takvi podvojeni stavovi  oko autorske ličnosti Terrencea Malicka zapravo ne čude; u američkoj se kinematografiji, onoj srednjostrujaškoj posebno, ne može pronaći redatelj sličan Malicku. Njegovi su filmovi, čak i oni manje dobri, bez ikakve sumnje djela unikatnog stila i ugođaja, meditativna, metaforična,  ezoterična i vizualno superiorna ostvarenja koja zaista tvore jedinstveni autorski svijet. Malick, međutim, prije svega u novijim filmovima, zna nervirati pompoznošću, jeftinom simbolikom i dramaturškom neuvjerljivošću. Izuzmemo li 'Pustaru', 'Nebeske dane'  i eventualno 'Tanku crvenu liniju', svi preostali Malickovi filmovi - uključujući i recentni 'To the Wonder' - pored neosporne vizualne atraktivnosti nudili su zapravo silnu pretencioznost i podosta praznog hoda. 

Sustavno propitujući smisao življenja, ljubav, egzistenciju i religiju, te iskazavši izniman kinematografski interes za floru i faunu, odnosno ljepotu prirode kao svojevrsni antipod čovjekovom postupanju, Malick je povremeno figurirao kao suvremena i amerikanizirana inačica Andreja Tarkovskog, premda je uvijek ostao autor jedinstvene poetike.

Ono što dijeli s Tarkovskim, i u čemu ga premašuje, pretencioznost je koja je kod Malicka prilično velikih razmjera. Ono čega nema kod Tarkovskog, a Malicku je nakon 'Tanke crvene linije' sve svojstvenije,  jest doza infantilnosti i nevjerojatno je koliko su najraniji redateljevi filmovi zreliji od novijih. 

To se posebno odnosi na Malickov pretposljednji film 'To the Wonder', odnosno u hrvatskom prijevodu 'Otok naše ljubavi'.  

U filmu se radi o Amerikancu Neilu koji u Parizu upoznaje razvedenu Ukrajinku Marinu s kojom, nakon idiličnog boravka u Normandiji, odlazi živjeti u svoje rodno mjesto u Oklahomi. Ubrzo njihova veza nailazi na prepreke kada Marina upoznaje svećenika koji sumnja u odabir svog životnog poziva, a Neil se počinje družiti s poznanicom iz djetinjstva.

Ovako prepričana radnja 'Otoka naše ljubavi' zvuči kao konvencionalna ljubavna drama o problemima u vezi, ali kod Malicka nikad ništa nije onako kakvim se na prvu čini - 'To the Wonder' je manifestacija svega najboljeg i najlošijeg kod ovog redatelja.

Fluidna kamera koja služi za podcrtavanje detalja, ingeniozno kadriranje, efektna upotreba unutarnjeg monologa i ponegdje fascinantno poigravanje asocijacijama ovdje se miješaju s pseudofilozofičnim tumačenjima ustaljenih Malickovih motiva, narativnom kržljavošću i repetitivnim scenama koje izazivaju monotoniju. Drugim riječima, Malick još uvijek zna kameru usmjeriti kroz žito i travu i njome uhvatiti zraku sunca, ali čini se kako više nema ništa pametno za kazati. 

Tamo gdje je 'To the Wonder' mogao biti parabola o ljubavi, u Malickovoj režiji postaje sudar banalnog i uzvišenog, filozofskog traktata i samosvrhovite vizualne parade.

Prethodni film 'Drvo života' se, unatoč neujednačenosti i manjku osjećaja za mjeru, može promatrati kao vrlo smion eksperiment u kojem je Malick svašta nadrobio, ali je uspio zadržati poetski zanos. U 'Otoku naše ljubavi', međutim, malickovska se poezija može osjetiti u svega nekoliko sekvenci. 

Za nekoga kome je kritika tepala kao genijalcu, neobično je da mu film u potpunosti prođe ispod radara. Posve zasluženo, doduše, s obzirom da 'To the Wonder' u svom najvećem dijelu karakterizira  sveprožimajuća dosada.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop, prenosimo ga uz dopuštenje autora.)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(3912, "");
Pregledaj komentare