'Pedeset nijansi sive' ili kako, nažalost, seks prodaje sve

Do posljednjeg mjesta ispunjene kino dvorane događaj su kojem zaposlenici hrvatskih kina, nažalost, rijetko svjedoče. Prošlog su tjedna, međutim, u najkraćem roku rasprodane ulaznice za projekcije filma 'Pedeset nijansi sive'. Nije da poveće redove u bližoj, odnosno nešto daljoj prošlosti nisu stvarali i 'Avatar', i serijal 'Gospodari prstenova' ili 'Titanic', ali tjednima unaprijed rezervirane i razgrabljene karte za gotovo sve premijerne projekcije u kinima širom Hrvatske, kao i internetska euforija koja se stvorila oko filma, zadnjih su godina u nas uistinu endemska pojava. Slična je situacija s 'Pedeset nijansi sive' i u svijetu, što zapravo ne iznenađuje budući da je i knjiga po kojoj  je film snimljen ostvarila rekordnu prodaju i premašila sva očekivanja.

'Fifty Shades Of Grey' roman je bivše televizijske producentice Erike Mitchell - koja piše pod pseudonimom E.L. James - prodan u stotinjak milijuna primjeraka. Odmah okarakteriziran kao meki sado-mazo pornić za kućanice i šiparice, ovaj bestseler donosi  priču o neobičnom odnosu mladog bogataša Christiana Greya i studentice Anastasije Steele. 

'Pedeset nijansi sive', treba odmah reći, prilično je slab film. Nipošto negledljiv, ali potpuno bezličan komad holivudske papazjanije, kojem je pozornost osigurao isključivo dobri stari marketinški trik - seks prodaje sve. 

Eksplicitn(ij)ih scena seksa, doduše, ovdje nema u izobilju, a prvu takvu gledatelj će dočekati tek nakon više od pola sata. Kad se izuzme pornografska dimenzija filma, sve što od 'Pedeset nijansi  sive' ostaje, mimo tih nekoliko lascivnih sekvenci, Greyevo je pozersko  prešetavanje odijela, kao i prizori luksuzno dizajniranih interijera, te velegradskog skylinea. I soundtrack je, istina, za pohvalu. Posrijedi je, dakle, vizualni  šminkeraj koji izvrsno izgleda i lako se gleda, ali na tome sve ostaje.

Književna je kritika, pored svih literarnih nedostataka, romanu zamjerala i potpuni nedostatak društvene angažiranosti. Snimljen prema takvom predlošku, 'Pedeset nijansi sive' očito nije mogao biti sociološki poticajan film niti izravno zadirati u problematiku emocionalnog i fizičkog aspekta seksualnosti , ali je zato mogao biti uzbudljiv i proganjajući softcore s prstohvatom bizarnog. Takav bi  jamačno režirao Paul Verhoeven koji je ranije  dokazao kako se od scenarija s fabularnim rupama i petparačkim dijalozima može sklepati izuzetno dobra žanrovska zafrkancija. Takvim bi ga u svojoj zlatnoj fazi napravio i Brian De Palma, ali redateljica Sam Taylor-Johnson, eto, isporučuje traljavo režiran, scenaristički šlampav i manje-više glupav film nebuloznih dijaloga kojem ni glumci Jamie Dornan i Dakota Johnson nisu od velike pomoći. 

Ciljana publika vjerojatno neće biti razočarana filmom, ali kad ogroman broj ljudi hodočasti u kino  tek svake prijestupne godine, utješnije bi bilo da se takav rijetki praznik poklopio s uspjelijim filmom.