'SUSPIRIA' LUCE GUADAGNINA: Ambiciozna, osebujna i teško dokučiva autorska vizija redatelja koji zna što radi
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

'SUSPIRIA' LUCE GUADAGNINA: Ambiciozna, osebujna i teško dokučiva autorska vizija redatelja koji zna što radi

Nemoguće je ne prigovoriti pretjeranoj duljini filma od puna dva i pol sata zbog čega bolje funkcionira u dijelovima nego kao cjelina

Sve do senzacionalnog uspjeha sa svojim petim dugometražnim igranim filmom 'Skrivena ljubav' iz 2017., talijanski filmaš Luca Guadagnino bio je jedan od prosperitetnijih redatelja nekoć uistinu moćne kinematografije u okviru koje se unazad tridesetak godina uglavnom ne stvaraju djela usporediva s onima iz zlatnih dana. Nakon što je rečena gay melodrama podjednako oduševila kritiku i publiku te pobrala četiri nominacije za Oscara, Guadagnino je postao vruća redateljska zvijezda koja može birati projekte. Tako je ovaj rođeni Sicilijanac za svoj idući naslov odabrao remake, to jest preradu glasovitog 'giallo' horora 'Suspiria' u režiji njegovog sunarodnjaka Darija Argenta.

Nova verzija 'Suspirije', premijerno prikazana na prošlogodišnjem festivalu u Veneciji, s Argentovim klasikom dijeli centralnu premisu i nekoliko intertekstualnih referenci, međutim Guadagnino iz svojeg filma izbacuje karakterističnu argentovsku ekspresivnu uporabu boja - posebno kričavo crvene - prenaglašenu glazbenu podlogu (glazbena kulisa grupe Goblin ovdje je zamijenjena onom Radioheadovog Thoma Yorkea) te stilsku samosvjesnost i scenografsku raskoš, dok istovremeno film nakrcava digresijama u vidu najmanje dva podzapleta, kao i inzistiranjem na društveno-političkom kontekstu sagledanom u izrazito realističkom ključu što pridonosi kreiranju turobne atmosfere. 

Upravo zato Guadagninov film nije varijacija na temu izvorne 'Suspirije', pa čak niti svojevrsna nadogradnja iste, već se naprotiv može opisati kao radikalna inverzija čitave Argentove poetike. Ne čude stoga nimalo nedavne izjave potpisnika originalne 'Suspirije' o razočaranosti novom verzijom . 

Glavna junakinja filma mlada je Amerikanka Susie Bannion koja 1977. godine dolazi u Berlin na audiciju za renomiranu plesnu akademiju taman u vrijeme kada tamošnja policija hvata preostale pripadnike terorističke skupine Baader Meinhof. Susie se ne osvrće pretjerano na turbulentna dnevno politička zbivanja u Berlinu, već nastoji impresionirati voditeljicu akademije Madame Blanc koja joj naposljetku dodijeli glavnu ulogu u predstavi. Ipak, počinju je uznemiravati glasine njezinih vršnjakinja kako je plesna škola možda paravan za skupinu vještica. 

Nedugo prije premijere, redateljeva kućna glumica Tilda Swinton novinarima je priznala da se maskirala u fiktivnog vremešnog glumca Lutza Ebersdorfa kako bi odglumila ulogu psihijatra Jozefa Klemperera, inače jednu od tri uloge koje ova vrsna britanska glumica u 'Suspiriji' tumači što se može smatrati jednom od autorovih taktika s ciljem dodatnog naglašavanja feminističkog diskursa, odnosno pitanja ženskog identiteta.

Uz Tildu Swinton, u 'Suspiriji' glumi i sjajna Dakota Johnson koja je s Guadagninom radila na 'Rasprskavanju', slobodnoj preradi 'Bazena' Jacquesa Derayja s Romy Schneider i Alainom Delonom.

Najnoviji Guadagninov uradak, baš kao i njegovi raniji filmovi, ostvarenje je rafiniranog stila, upečatljivog dizajna i sporijeg ritma pripovijedanja. Talijanski sineast u 'Suspiriji' se ponovno iskazuje kao neupitni majstor virtuoznog kadriranja i efektnih mizanscenskih rješenja, ali ovoga puta oduševljava i uporabom paralelne montaže u jednoj od najdojmljivijih i najneugodnijih sekvenci viđenih na velikom platnu zadnjih godina.

Nova 'Suspiria', međutim, ima problema s dramaturgijom, posebno dramaturškom neujednačenošću, a slojevitosti joj nedostaje i na psihološkom planu. Isto tako, nemoguće je ne prigovoriti pretjeranoj duljini filma kojeg Guadagnino nepotrebno razvlači na puna dva i pol sata zbog čega film bolje funkcionira u dijelovima nego kao cjelina. Također, čini se kako redatelj pokušava okrenuti  ustajale žanrovske obrasce naglavce tako da u većem dijelu filma zapravo bježi od hororskih implikacija na način da opterećuje fabulu tobože ozbiljnim i važnim temama poput onodobnih terorističkih akcija, njemačke nacističke prošlosti ili značenja Berlinskog zida kao simbola podjele između zapadnog i istočnog dijela grada, a sve to garnirano pretencioznim dijalozima. 

Poput recentnih primjera u vidu najfriškijih naslova Larsa Von Triera, Gaspara Noea ili Darrena Aronofskog, 'Suspiria' spada među one filmove koje je teško trezveno ocijeniti i koji se neće svakome svidjeti. Ako je dio ondašnje kritike Argentu znao prigovarati zbog šundizacije, Guadagnino sasvim sigurno neće izbjeći pogrdne komentare o festivalskom umjetničarenju. Ipak, možda se u slučaju 'Suspirije' radi o ambicioznoj, osebujnoj i teško dokučivoj autorskoj viziji redatelja koji zna što radi. 

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(41036, "");
Pregledaj komentare