'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Akcijski roman u maniri 'stand-up' humora

O AUTORICI: Mihaela Erceg - Mihe rođena je u Splitu 28. listopada 1997. na Svjetski dan animacije. Nakon osnovnog i srednjoškolskog školovanja u Splitu, magistrirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku animiranog filma i novih medija. Proglašena je najboljom karikaturisticom na natječaju Jutarnjeg lista 2019. Od ožujka 2022. u najtiražnijem dnevnom listu '24 sata' crta karikature pod nazivom 'iŠtorija' u kojima na duhovit način spaja događaje iz povijesti sa suvremenim životom te je jedna od svega četvero dnevnih medijskih hrvatskih karikaturista. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika, izlagala diljem Hrvatske na samostalnim i grupnim izložbama, ilustrirala više knjiga i priručnika, objavila knjigu karikatura 'Knjiga godine' (2021.), a 'Ako prođe, prođe' njezin je prvi roman.

IZ SADRŽAJA: Mirjan i Filjo, suvlasnici beznadno neuspješnog servisa za popravak računala i mobitela, iz čista se mira nađu u vrzinu kolu ozbiljnoga kriminala iz kojega se izlazi jedino - još ozbiljnijim. Nijedan od njih tome nije vičan, ali nemaju drugog rješenja

OSVRT: OK, ona čeka, vas zanima, a bogme i mene kako napisati osvrt na prvi roman svoje kćeri. Sjećam se kad mi je donijela priču o Mirjanu i Filji, a ja je pitao što je bilo dalje? Priča je jednostavno tražila nastavak i ona me je za mjesec dana pitala želim li pročitati njen prvi roman. 

'Ako prođe, prođe' vuče na čitanje iz stranice u stranicu od samog početka, tečno, brzo, glatko, uz dosta smijeha. Iako s brojnim nadrealnim upadima, za koje u svakodnevici shvatimo da su mogući tek kad ih pročitamo na portalima, roman ima čvrstu nit vodilju i poruku. Poruka je, kako je sama autorica u prvim intervjuima istakla, vrijednost čistog i iskrenog prijateljstva. Kao i briškule.

Očuvanje prijateljstva probija iz svakog rukavca ovog romana, svake potpriče, koje se događaju iznenada i daju jedan montypythonovski osjećaj čitanja. Dakako, tu je i poruka kako zamah leptira na jednom kraju može prouzročiti događaje na sasvim desetom mjestu. Vidi se da je Mihe pisala mladenački razigrano, razbarušeno, te u svaku situaciju dodavala stand-up humor, onako kako radi i karikature. 

Čitao sam roman kao rukopis, ali i kad je otisnut. Prvi put sam jurio kroz njega i smijao se, a drugi put mi je taj stand-up ritam smetao. Dakle, puno toga ovisi i u kakvom ste raspoloženju. O apsolutnoj neosjetljivosti 23-godišnjakinje (u vrijeme nastanka djela) na bilo kakvu političku korektnost ne trebam ni govoriti. Izvuku li joj se neke rečenice iz konteksta, svugdje izvan Dalmacije bi joj mogli zabraniti ulazak. Baš kao što bi joj se moglo zamjeriti i ignoriranje detalja je li Žrnovnica 'planinski kotar' ili mjesni odbor, te kojim graničnim prijelazom čovjek dođe ili se vrati s Prevlake. Sve je to Mihi nebitno, ona jednostavno juri djelom ne obazirući se na 'sitnice', ne zamarajući se mogućim odstupanjem od logike ili činjenica. I što je najluđe, uspijeva u to uvući i čitatelja, kojem sve to također postaje svejedno. Ne sumnjam da je lektorica čupala kose u pokušaju da Mihin jezični stil ujednači i dovede u pravopisne norme, a da ne uništi današnji ulični dalmatinski izričaj. Čini mi se da je Divna Šušić u tome uspjela, jer sve je veća grupa domaćih autora koji ne mare za kurikulume i pravopisna pravila. 

Ako igrate briškulu, zabavit će vas Mihina izdvojena razmišljanja o pojmovima, a neke lako povezati s događajima u poglavljima. U rukopisu su bila na vrhu stranice, a kako kod mnogih romana takve uvode zanemarim, i ovdje sam dvojio hoće li to itko čitati. Na kraju mi se prijelom, kojeg potpisuje Ana Luketin Fahrenwald, i koji od svih tih pojmova briškule čini skoro zaseban dio, izuzetno svidio. Ipak, u onom trči-piši ritmu pobjegla je i rečenica da as i trica u briškuli nose jednaki broj bodova. Kad sam Mihi javio da je Edi pitao tko ju je naučio brojati karte - ispalila je, jer je knjigu čitala pet, šest puta prije odobrenja finalnog tiska. Dakle, ono što je još u priči pisalo: 'Trica nosi 10 punata. Isto ko i asa - svi žele tricu' se tijekom njenih raznoraznih verzija pretvorilo u 'Trica nosi 10 punata. Isto ko i as. Svi žele tricu', pa sada ima detalj zbog kojeg će svaki pravi Dalmatinac kolutati očima i beštimat joj oca.

Sve u svemu, već nakon prvog čitanja sam joj rekao da imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobro je što bi uz toliko stand-up baza i neočekivanih situacija ovo mogao biti hit, pogotovo među mladima. Loše je što po svim pokazateljima mladi čitaju sve manje. Možda ih privuče naslovnica, koja neće konkurirati za umjetničko remek djelo godine, ali intrigira, te doista izvanredno opisuje sadržaj.

OCJENA: Uh, dosta sam razmišljao smijem li uopće pisati ovaj osvrt, i da me ona nije par puta pitala kad će izaći, možda bih podlegao osjećaju 'sukoba interesa'. Da se ne lažemo, koji to otac svojoj kćeri za njen prvi roman ne bi dao 505 zvjezdica (sa crtom) ili buran aplauz, ali... Ali duboko sam uvjeren da ovaj prvijenac ni kod pravih kritičara, kod čitatelja pogotovo, neće osvojiti manje od četiri zvjezdice. Uostalom, i Renato Baretić i Nikša Sviličić su je podržali u svojim pogovorima. Zašto? Jer je APP brz, dinamičan, otkačen i pripada grupi domaćih romana kojima sam već poželio ekranizaciju.