'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Dok vjetar stoji, čaršija diše

O AUTORU:

Ivica Đikić rođen je 1977. u Duvnu/ Tomislavgradu u Bosni i Hercegovini. Živi u Zagrebu. Politički je komentator u tjedniku Novosti. Prethodno je pisao u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Novom listu. Bio je glavni urednik Novog lista i Novosti.

Objavio je romane Cirkus Columbia (2003.), Sanjao sam slonove (2011.), Ponavljanje (2014.), Beara - dokumentarni roman o srebreničkom genocidu (2016., 2024.) i Ukazanje (2018.). Autor je zbirki pripovijedaka Ništa sljezove boje (2007.) i Štapići za pričanje (2020.) te zbirke pjesama Ostatak svijeta (2012.). Objavio je i publicističke knjige Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića (2004.), Gotovina, stvarnost i mit (2010.), u koautorstvu s Davorom Krilom i Borisom Pavelićem, te Šarik Tara: Život (2013.).

Dobitnik je nagrade Meša Selimović, nagrade Tportala za roman godine, Kočićeva pera i priznanja Krunoslav Sukić. Knjige su mu prevedene na sedam jezika. Autor je i scenarist dramske serije Novine / The Paper (2016. - 2020.; HRT/ Netflix) u režiji Dalibora Matanića. Koscenarist je dugometražnih igranih filmova Cirkus Columbia (2010.) u režiji Danisa Tanovića te Visoka modna napetost (2013.) redatelja Filipa Šovagovića.

IZ SADRŽAJA:

U Duvnu već tjednima nema ni daška vjetra. Kraci vjetrenjača, o kojima ovisi budućnost opustjelog grada, zakovani su za nebo. Ali to nije jedino što muči i uznemiruje stanovnike. Nakon trideset godina u Njemačkoj, gdje je bio član balkanske pljačkaške bande, vratio se Josip Ljubas Džop, čovjek trajno obilježen time što je u ratu neizravno skrivio smrt svog starijeg brata. Povratak je u Duvnu uvijek zloslutniji od odlaska. Džop bi sada otvorio pekaru i pekao kruh od divljeg kvasa, što je naučio u jednom od njemačkih zatvora. Nada, Džopova prva ljubav, uznemirenija je od ostalih: kako se suočiti s onim koji joj je zamalo uništio život? A kada se u rodnom gradu svoga oca Šimuna Kolaka, ubijenog u političkom atentatu osamdesetih godina prošlog stoljeća u Münchenu, pojavi Jelena, Nadina najbliža rođakinja, duhovi će se dodatno uzburkati.

OSVRT:

Divlji kvas čeka na mojoj polici duže od godinu dana, ali mi je pred očima svaki put kad ugledam elise vjetroturbina.

Vic znate: vozi sin majku autocestom, ona gleda kako promiču vjetroelektrane pa kaže – 'Kažu da nemaju para za zdravstvo, a vidim, imaju za ventilatore za krave'.

U romanu, čekajući da proradi vjetroelektrana iznad Duvna, čekamo i trenutak u kojem bi se trebala provjetriti i čaršija. A baš ta naša društvena zajednica, okolina u kojoj živimo, ovdje je glavni junak. Nije samo kulisa, nego živo biće. Ne čine je samo trg i ulice, nego i prostor i ljudi, i prošlost i budućnost, šapat i tišina, odlazak i povratak.

Iako Đikić piše o Duvnu, izbjegavajući promijenjeno ime Tomislavgrad, veličina ili provincijalnost uopće nisu bitni. Mogla je to biti zgrada u velegradu ili kvart na rubu svijeta – svugdje postoje ljudi koji znaju, pričaju, šapuću i pamte, dajući dušu prostoru, a često uzimajući dušu pojedincima.

U Divljem kvasu čaršija okružuje, usisava, bježi i progoni povratnike – one koji se vraćaju s naramkom uzbudljive prošlosti. Sudbine protagonista opterećene su vlastitim križevima, osjećajem krivnje, sjećanjima iz rata, gastarbajterstva i obiteljskih zavrzlama. Sredina je patrijarhalna i religijski ukočena, a ni fratar više ne vjeruje da će vjetar pokrenuti budućnost. Kako je to Đikić napisao: 'Da je zapuvo vitar, samo bi nesritna Stana bila protiv. A sad svi protiv. To ti je svit: vazda kako vitar puše. Pa, evo, ako i ne puše'.

Đikić toj ustajaloj atmosferi majstorski dodaje dinamiku i napetost – perspektive različitih likova, emigrantski nacionalizam, međunacionalne odnose unatoč ratnim ranama, političku kampanju, korupciju u općini i rast ekoloških udruga. Sve to u jednostavnom i čitkom stilu, s izvrsnim dijalozima – na svega 200 stranica. Scenarist, što ćeš.

A naslov i metafora 'divljeg kvasa' dolaze iz vrlo osobnog kuta. Đikić je strastveni kućni pekar. U velikom intervjuu za Novi list gdje se pričalo uglavnom o kruhu, Đikić je tu poveznicu najbolje objasnio: 'A kruh je bio jedino što je u životu radio da je dobro i da je legalno, da ne izaziva neku opasnost. Osjećaš se korisnim kad napraviš kruh i dobar je osjećaj da možeš svojim rukama proizvest nešto što nije zlo'. A taj 'divlji kvas' ima i šire značenje: 'Taj kvas je kao neka vrsta sjemene iz kojeg smo narasli. Svi ti likovi na neki način su neukrotivi, divlji, nisu ukalupljeni. Sav taj svijet o kojem pišem, svijet Duvna, malo je divlji, neizbrušen, nesvršen. I to je ta neka metafora za sav taj dinarski svijet koji je takav nekakav divlji – ističe Đikić'.

OCJENA:

Ako ste voljeli nagrađivani Cirkus Columbia (obavezno pročitajte, ako već niste), Divlji kvas će vas sigurno zadovoljiti. Đikić i dalje secira društvo kroz mikrosvjetove odlazaka i povrataka. A pogotovo dobro zvuči u ove dane dok čekamo vjetar. I u Duvnu. I kod nas. Puna preporuka. Pet pljesaka.

Podržite Timbar lajkom na Facebooku. 

***