'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Obvezno štivo za ljubitelje filmske umjetnosti

O AUTORU: Davor Žmegač (Zagreb, 1955.) filmski je redatelj i scenarist, autor šest kratkih igranih filmova, četiri dugometražna igrana filma i tri TV serije, među ostalima Utočišta (1988., Specijalna nagrada žirija, Bilbao), Zlatne godine (1993., Zlatna arena za režiju, Pula), Putovanje tamnom polutkom (1995., službeni program festivala u Montrealu), Prezimiti u Riju (2002., četiri Zlatne arene, Pula), Tužni bogataš (2008., Nagrada hrvatskog glumišta za režiju TV serije), Zabranjeno smijanje (2012.), Tin: 30 godina putovanja (2017.). Redoviti je profesor scenarija (Filmsko pismo) na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje od 1998. god. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja. Roman Crvotočina prvi mu je objavljeni prozni tekst.

IZ SADRŽAJA: Leš gradonačelničkog kandidata Viktora Radana, zatučenog tupim predmetom i sa slikom Ante Pavelića pričvršćenom pribadačom na majicu, nađen je u Ljetnom kinu Tuškanac, što nužno alarmira i javnost i policiju, a po privatnoj narudžbi udovice Radan i bivšeg policajca, danas privatnog detektiva sumnjive reputacije, Tibora Dombaja.

Tiborovoj grupici agenata priključit će se i street-art umjetnica, njegova bipolarna kći Kaja, koja bi voljela biti Lisbeth Salander i koja će tijekom svoje neortodoksno vođene istrage ostvariti neočekivano žensko prijateljstvo. Kada se pojavi još jedan leš označen poglavnikovom sličicom, široka se istraga počinje sužavati i svi putovi vode u crvotočinu koja spaja vremena i ljude, osumnjičene i žrtve, fragmente domaće filmske povijesti i montažere života.

OSVRT: Nije jednostavno napisati osvrt na 'Crvotočinu', roman s kojim sam se toliko puta posvadio za vrijeme čitanja. Zašto? Uglavnom jer je Žmegaču ovo prvi roman i doista smo izgubili previše godina u čekanju. Treba nam ovakav pisac, trebali smo dosad imati još njegovih romana na policama. Stilski izvanredne rečenice, detaljni opisi interijera, eksterijera, stanja likova, složena radnja... Sve je kratko, brzo, a uvjerljivo baš kao u filmskim scenarijima, imate dojam da gledate film umjesto čitanja romana, štoviše poželjet ćete pogledati neke klasike nakon čitanja.

Moj prvi sukob s romanom je izbio već kod početka. Izlizana situacija ubojstva političara generički imenovane stranke te još ispranija kreacija privatnog noir detektiva, razvedenog bivšeg policajca, pa u sve to, jer smo u Hrvatskoj, dodana slika Ante Pavelića kao mogućeg motiva. Ej, čovječe, može li to bolje, i dokad ćemo se baviti s NDH, vrisnuo sam. A onda je prof. Žmegač ubacio u ono u čemu je ekspert, ono što mu je profesija i ljubav, svijet filma. Uslijedili su odlomci s podsjećanjima na legendarne filmske naslove, redatelje, žanrove, scene, citate... Toliko da sam svom dobrom prijatelju screenshotao stranicu s razmišljanjima o westernima, a ovaj mi odmah uzvratio kontraargumentima. Sudjelujete li u pub-kvizovima ili mislite da znate puno o filmu, da ste se nagledali filmova, 'Crvotočina' je obvezno štivo. Natjerat će vas da provjerite svoje znanje, možda i potražite u videoteci, slagali se ili ne s iznesenim pogledima.

No, u toj želji da pruži što više, Davor je zaboravio na dekoncentriranog čitatelja poput mene. Krenuo je niz likova, k'o u telefonskom imeniku, a ja nisam bio nimalo željan uzimanja olovke i papira, pa sam se izgubio. Tko, što, koga, kad, zašto, taman kad misliš da si pri rješenju, eto novo lice. Kao da je želio nadoknaditi književno neaktivne godine i sve što ga je mučilo ubaciti u prvijenac. Ne sumnjam da će u knjizi mnogi s Akademije dramske umjetnosti prepoznati sebe ili kolege iz prošlosti, no kod mene ti likovi nisu uspjeli probuditi baš nikakve emocije, izuzev Karla Milete. 

U trenucima najezde, a svaka nova situacija je unosila novo ime, jedva sam čekao pripovjedačke pasuse Žmegačeve Lisbeth Salander, pardon, Kaje i doista se radovao opuštenom mladenačkom slengu. OK, ni ja nisam baš u cvijetu mladosti da bih potvrdio kako se takav izričaj koristi i u ovoj GPT generaciji, ali, kako sam rekao, Davor (65+) to piše vrlo uvjerljivo. 

Iako u Zagreb dolazim što je manje moguće, veselili su me opisi zagrebačkih ulica, jedna sjajna posveta autorovom gradu, i uspijevao sam odgonetnuti purgerske izraze, a za ono malo njemačkog posegnuo za rječnikom. I taman kad bih se unio u gorespomenute izvrsne opise scena, Davor bi se vratio svojoj opsesiji, kamerama, objektivima, vrpcama, detaljnim opisima filmske tehnike... često i predetaljno. Istina je da knjiga započinje citatom Jean-Luca Godarda 'Sve je film', no mora li baš sve ući u film? Valjalo je i malo izbacivati. Baš kao što se i moglo hrabrije i konkretnije zagaziti u kritiku političke današnjice u Hrvatskoj. Stranka 'Vaš glas'? Ma, daj.

A da cijela priča, pardon, nekoliko priča iz nekoliko kuteva, te vremenski odmaci (NDH-ovsko, jugoslavensko i današnje vrijeme) ne budu jedine složene stvari, pobrinuo se grafički prijelom. Dugi odlomci pripovjedačke strane priče iz Kajinog kuta su otisnuti kurzivom, meni jednim od najteže čitljivih stilova, pogotovo kad knjigu čitam pred spavanje, snenih očiju pri umjetnoj rasvjeti. Potpuno bespotrebno, jer je Žmegač te stranice ispisao toliko dobro i jasno, da je kurziv samo stvorio problem. O kako su mi se oči obradovale kad su krenule stranice s Miletinim dnevnikom, uspravnim serifnim, širokim, typewriter stilom. 

Današnji grafičari prijelome rade na velikim monitorima, najčešće sa 150 do 200% uvećanim prikazom i rijetko kad pročitaju cijelu otisnutu knjigu, ono što dođe do nas. Lektori, korektori, također. Čitatelji globalno sve više koriste audioknjige, a u svijetu ePub izdanja stvar je rješiva u sekundi. Raširite dva prsta i povećate font koliko želite. Za sve starije čitatelje tiskanih knjiga, pogotovo nas koji smo tvrdoglavi u odbijanju naočala, svaka je decimala u fontu prevažna, a odlomci u kurzivu preteški za dugo čitanje. Ako je pak, krivica u autorovoj ideji, trebalo ga je podsjetiti da bi redatelj Žmegač teško odobrio svakih desetak minuta filma desetak novih minuta u nekoj bluranoj tehnici. Šteta.

Ipak, kad na kraju sve 'svađe' s 'Crvotočinom' zbrojim u jedno, priznajem da smo dobili dobar roman, kojem pridjev 'hrvatski', nažalost, jamči vječna tema preispitivanja prošlosti, stilski izvanredno pisan u duhu scenarija za mini TV seriju. Za krimi-roman je prilično rasut, sa skoro nemogućom detekcijom pa ga je bolje upamtiti kao posvetu filmskoj umjetnosti. Dva karaktera koja je Žmegač postavio, dobro opisao, i u čije nas je intime bez problema uveo mogu i dalje ostati na sceni za eventualne nastavke. Uostalom, jedna je zagonetka na kraju ostala neriješena. Baš kao i lapsus koji je u žaru izdavanja promakao, a gdje se u elektroničkom teaseru prodajnih kataloga, kao i na omotu, pojavljuje bitna najavna greška. Uz vjeru da će biti popravljena u idućem izdanju, vlasnicima knjige će prvi omot ostati kao raritet, poput rijetkih poštanskih markica.

OCJENA: U fakultetskim danima sam nakon sat vremena odgovaranja i ispisane četiri ploče matematičkih izvoda iz jednog predmeta dobio tek dva. Profesor je na moje razrogačene oči rekao da bih dobio 5 da me je pitao tako kako sam naučio, ali s obzirom na to da nije - 'dovoljan' će mi biti OK. Kad bih 'Crvotočinu' gledao kao krimić i ovdje bi ocjena bila niska, no vjerujem da ju je Žmegač ipak pisao drugačije. Baš kao i da je ovime podvukao crtu na sve godine nepisanja te se priprema za novo djelo. Tibor i Kaja mogu biti zanimljivi likovi i u nastavcima. Osim toga nijednom debitantu nisam skidao ocjenu, ma koliko godina imao. Nek' vas četiri pljeska  nagovore da je nabavite i pročitate.