'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Ozbiljan strip o djetinjstvu u Iranu

O AUTORICI: Marjane Satrapi je francusko-iranska književnica, karikaturistica, ilustrator, filmska redateljica i autorica knjiga za djecu. Rođena je 1969. u Iranu, a njezina najpoznatija djela uključuju grafički roman 'Persepolis' (2000.-2003.) i njegovu filmsku adaptaciju 2007., grafički roman 'Piletina sa šljivama' (2006.)  i biografski film o Marie Curie 'Radioaktivno'.

Odrasla je u Teheranu u iranskoj obitelji iz više srednje klase i pohađala školu na francuskom jeziku. Oba njezina roditelja bila su politički aktivna i podržavala su ljevičarske ciljeve protiv monarhije posljednjeg šaha. Kad se dogodila Iranska revolucija 1979. godine, bili su podvrgnuti vladavini islamskih fundamentalista koji su preuzeli vlast. S 14 godina poslali su je u Beč i tamo je provela srednjoškolske godine pohađajući 'Lycée Français de Vienne'. Nažalost, imala je tromjesečnu epizodu beskućništva te hospitalizirana zbog gotovo smrtonosnog napadaja bronhitisa. Nakon oporavka vratila se u Iran. Studirala je vizualnu komunikaciju, a naposljetku je magistrirala na Islamskom sveučilištu Azad u Teheranu.

Satrapi se potom, u 21. godini, udala za Rezu, veterana Iransko-iračkog rata, od kojeg se kasnije razvela. Zatim se preselila u Strasbourg, Francusku, kako bi studirala na 'Haute école des arts du Rhin' (HEAR). Roditelji su joj rekli da Iran više nije mjesto za nju i ohrabrili je da zauvijek ostane u Europi. 

Satrapi je postala poznata diljem svijeta zbog svojih kritički hvaljenih autobiografskih grafičkih romana koji opisuju njezino djetinjstvo u Iranu i njezinu adolescenciju u Europi. 'Persepolis' je osvojio nagradu 'Angoulême Coup de Coeur' na Međunarodnom festivalu stripa u Angoulêmeu. Godine 2013. okrug je naredio školama u Chicagu da uklone 'Persepolis' iz učionica zbog eksplicitnog jezika i nasilja u djelu. Ova zabrana je potaknula prosvjede i kontroverze. Njezini 'Vezovi' (Broderies), također su nominirani za nagradu za album godine u Angoulêmeu 2003., nagradu koju je osvojio i njezin grafički roman 'Piletina sa šljivama'. 

ComicsAlliance uvrstio je Satrapi među 12 karikaturistica koje zaslužuju priznanje za životno djelo. Danas je udana za Mattiasa Ripu, švedskog državljanina. Žive u Parizu. Osim svog materinjeg jezika, perzijskog, govori francuski, engleski, švedski, njemački i talijanski.

IZ SADRŽAJA: 'Perzepolis' je priča o nezaboravnom djetinjstvu i odrastanju Satrapi u velikoj i sretnoj obitelji u Teheranu u doba Islamske revolucije; o suprotnostima između privatnog i javnog života u zemlji koju tište politički prevrati, o njenim srednjoškolskim danima u Beču, gdje proživljava iskušenja adolescencije daleko od svoje obitelji, o njenom povratku kući, istovremeno veselom i strašnom i, napokon, o njenom samonametnutom progonstvu iz voljene domovine. To je nečuvena, a bliska kronika djevojaštva i adolescencije, kronika mladog života isprepletenog s poviješću njene zemlje, no ispunjenog sveprisutnim kušnjama i veseljima odrastanja.

OSVRT: Neke me knjige baš predugo čekaju na polici, a s obzirom na to da mi se kći aktivno bavi crtanjem stripa među njima je i dosta grafičkih romana. E, sad, kako sam odrastao u vrijeme kad je strip bio strip, a ne grafički roman, i glavni junaci Alan Ford, Zagor, Komandant Mark, Blek Stena... ne znam što mi je teže prihvatiti, stvarnost u kojem su se stripovi s kioska preselili u knjižare, u debele tvrdoukoričene formate višeg cjenovnog ranga, ili ideju po kojoj bih s 55+ još uvijek čitao strip. 

Istinabog, danas se ovi za odrasle zovu 'grafički romani', iako je Satrapi u Guardianu 2011. lijepo rekla: 'Ljudi se toliko boje izgovoriti riječ 'strip'. To vas tjera na razmišljanje o odraslom muškarcu s prištićima, konjskim repom i velikim trbuhom. Promijenite to u 'grafički roman' i to nestaje. Ne: sve su to stripovi.'

Eto, možda zbog svega toga brojne preporuke moje danas 26-godišnje stripašice godinama stoje na polici tako blizu, a tako daleko. Zašto bi čovjek s 55+ čitao strip? Pa možda zato što su i stripovi odrasli, a priče u njima sve ozbiljnije. I dok ću sigurno kad tad napisati osvrt na Pulitzerom nagrađenog 'Mausa' ili sjajnu trilogiju 'Adolf' oca manga stripova Tezuke, nadam se da se vi ne bojite uzeti grafičke romane u čitanje. 'Perzepolis' je svakako jedan od onih kojeg možete, da ne kažem trebali biste, pročitati. A zatim dati i svojoj djeci na čitanje.

Nema sumnje da je Satrapi bila inspirirana 'Mausom', u kojem Spiegelman prepričava kako su njegovi roditelji dospjeli i preživjeli Auschwitz za vrijeme II. svjetskog rata.  'Perzepolis' se, pak, temelji na njenoj autobiografiji, a jednostavnim crtežom na sličan način ispisuje stranice. Zanimljivost Marjaninog životopisa je uvid u odrastanje u konzervativnom Iranu, dobrostojećoj obitelji ljevičarskih usmjerenja. Iz sličice u sličicu, a uvijek uz sjajne doze dječjeg pa tinejdžerskog cinizma i humora, 'Perzepolis' nam prikazuje tužne strane zemlje koja je prošla kroz nekoliko faza revolucije, smjena vlasti, nasilja, podizanja i gušenja revolucija, uzdizanja vjerskog fanatizma i rigidnog odnosa prema ženama. 

Istovremeno, unatoč brojnim crnim situacijama, vanjskim i unutarnjim ratovima, zabranama, insceniranim suđenjima i smaknućima, Satrapi neprestano ističe ljubav prema svojoj zemlji. 

Osim u otkrivanju zavjese s nama nepoznate kulture, ljepota 'Perzepolisa' je svakako u vrlo iskrenom iscrtavanju stalnog autoričinog, ali i dječjeg i mladenačkog otpora i pobune. U kući protiv roditelja, na ulici protiv vlasti, u školi protiv učitelja... Gdje god se Marjane našla, upadala je u kontrasmjer i to duhovito i cinično ispisala. U tome se mogu vidjeti djeca cijelog svijeta, iako ono što 'kvari' sliku je činjenica da se ovdje ne radi o tipičnom književnom liku koji kreće s dna, socijalnom problemu, nego o djevojčici višeg staleža koja je u svakoj situaciji bila dio gornje klase. Nedovoljno za 'zlatnu mladež', ali ipak dovoljno da joj roditelji mogu priuštiti i sluškinju, i uvozne postere, odjeću, izlaske, pa i odlazak u Europu. Njeno ljevičarstvo djeluje presalonski, pa u nekim dijelovima roman izgleda preuredno, ispolirano, 'playbackovski'. Kao da u samim opisima nedostaje 'ono malo duše'. Mnogo toga nadoknađuje doista duhovitim opažanjima.

Kritičari joj zamjeraju da su mnoge scene zapravo izmišljene i prokazuju je kao nepouzdanu autoricu koja je neke stvari napisala inspirirana američkom anti-islamističkom propagandom, a druge izrekla gledajući stvari očima svojih roditelja, najviše iz kuta komunističkog pogleda. Analiziraju je stranicu po stranicu, navodeći svoje protuargumente. I povijesne i političke.

Djelo je ubrzo pobudilo i brojne druge rasprave, pro i kontra eseje o feminističkim aspektima u stripu te potaklo priču o odnosima prema ženskim autoricama. No djela i postoje da uzburkaju javnost. Interesantno je da iranskoj službenoj politici roman nije smetao sve dok se nije pretvorio u animirani film koji je pokupio nagrade. Valjda zato što su strip kao medij smatrali neozbiljnim. Tek je s filmskom obradom počeo politički progon autorice.

OCJENA: Vratimo se na početak, 'Perzepolis' je svakako djelo koje vrijedi pročitati. Kako bismo nešto naučili ili se podsjetili na Iran, revolucije, ratove, njihovu vjersku politiku i odnos prema ženama iz vrlo iskrenog autobiografskog kuta autorice. Kako bismo se nasmijali iskrenim dječjim razmatranjima i Boga i Marxa. Kako bismo se podsjetili na mladenačke pobune. Kako bismo se podsjetili na ponižavajući odnos kojim dobar dio Europljana tretira imigrante. Kako bismo strip počeli doživljavati ozbiljnije nego u tinejdžerskim danima.