Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Roman o tranzicijskom dobu u mistu, daleko od krimića
Timbar na libar Piše: Željko Erceg

'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Roman o tranzicijskom dobu u mistu, daleko od krimića

Jurica Pavičić - Crvena voda / Godina izdanja: 2017. / Profil knjiga

O AUTORU: Jurica Pavičić, rođen je 1965. u Splitu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao je povijest i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1989. radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list...). Dobitnik je najznačajnijih hrvatskih priznanja za novinarstvo i filmsku kritiku. 

Po njegovim romanima snimljeno je više nagrađenih filmova i serija. Kratke priče i romani prevođeni su mu na engleski, njemački, talijanski i bugarski.

IZ SADRŽAJA: Jedne rujanske subote 1989., nakon ribarske fešte u malom mjestu na dalmatinskoj obali, nestane sedamnaestogodišnja djevojka. Policijska potraga ne daje nikakve rezultate, a okolna politička zbivanja - pad jednog sistema, društvene promjene i rat - zasjene nestanak djevojke, koji pada u zaborav. Jedini koji je i dalje traže njezina su najbliža obitelj: otac, majka i brat blizanac.

OSVRT: Pavičić je moja generacija, piše o Splitu, piše krimiće i ja bih bez razmišljanja trebao biti sklon njegovom radu, no nismo 'kliknuli'. Čovjek je napisao sedam romana, a 'Crvena voda' je osvojila domaće nagrade 'Fric', 'Ksaver Šandor Gjalski' i četiri nagrade u Francuskoj: 'Le Point du Polar européen' za najbolji krimić europskog autora napisan na francuskom ili preveden na francuski jezik, nagradu francuskog mjesečnika za kulturu Transfuge za najbolji strani krimić, 'Grand Prix de Littérature Policière' za najbolji strani kriminalistički roman u 2021. godini te nagradu kritike za najbolji strani krimić 2022., 'Prix Mystère de la critique'.

Pretpostavljam da je veliki doprinos francuskim nagradama dao prijevod Oliviera Lannuzela, na kojem je prevoditelj radio pet, šest mjeseci. U svojim intervjuima Lannuzel je podvukao da je tražio ekvivalente među riječima dijalekta koje se koriste na jugu, u Marseilleu, smatrajući da su Pariz i Marseille ekvivalent Zagrebu i Splitu. S obzirom na to da se dijalekti u Francuskoj sve rjeđe koriste, tražio je izraze koji su tipične za neka područja, istraživao i u prijevod unio raznorazne dijalektalne riječi kojih se Francuzi rado sjećaju, a sve manje upotrebljavaju.

Oznaka 'krimić' je zapravo ono što ruši očekivanja prosječnog čitatelja poput mene i vjerujem da tu kreće cijeli 'nesporazum' s 'Crvenom vodom'. Teško je ovo djelo nazvati krimićem, prije bi bilo da je to drama, prema kojoj se npr. 'Kuća' Ivice Ivaniševića skoro pa doima veselim štivom, a moja svakodnevica 'kuća - birtija - posao' akcijskim filmom.

Roman je zapis o našim vremenima od kraja osamdesetih do danas, druženjima, narkomaniji, ratu, tranziciji, pa novom vremenu, rasprodaji imovine... Sve je to Jurica unio u 'Crvenu vodu', kao da želi napraviti presjek svih svojih kolumni, a ja sam se i odlučio na čitanja fikcija kako bih zaobišao kolumne. Možda 'Crvena voda' Francuzima zvuči egzotično, kao što bi i mi sa zanimanjem čitali roman koji se bavi njima, možda će za 50 godina biti sjajna kao povijesni zapis, no iz mog, današnjeg kuta, svega toga sam se načitao i nagledao u raznoraznim medijima, previše blizu da bi bilo tek sjećanje, a i nisu neka koja bi budila toplinu oko srca. Ili je sve skupa prikazano premonotono. 

Atmosfera mjesta radnje je u sumornom ambijentu, opisi u knjizi se ponavljaju, a dijelovi koji troše stranice za dočaravanje sunca koje se diže nad pučinom, mještana koji izlaze iz kuća, buđenja glavnog lika i sličnih me podsjećaju na kinematografiju čiji su predstavnici redatelji uvjereni da će gledatelju ostati jači dojam ako par minuta gleda jedno te isto.

Bez obzira na preciznu strukturu priče i uvjeravanjima u pojedine karaktere, rijetko je koji kod mene pobudio emotivno suosjećanje. Nitko se u romanu ne nasmije, pa ni ironično, nitko ne kaže nikakvu 'batudu', nitko ne 'zapiva' i to nije moja Dalmacija. Pitanja obiteljskih raspada, roditeljskog nepoznavanja svoje djece ili limba neizvjesnosti nečije sudbine sam u drugim djelima puno bolje doživio.

No, svoje osvrte namjerno pišem u prvom licu, kako bih istakao da se radi o osobnom dojmu koji može ovisiti o očekivanjima i o trenutku čitanja. Možda bi mi u nekoj drugoj atmosferi sve nabrojeno bili argumenti za pohvale, jer nisu žiriji svih datih nagrada blesavi, a ja jedini pametan. Stoga jedini ispravan savjet je: uzmite 'Crvenu vodu', pročitajte i zauzmite svoj stav.

UKUPNA OCJENA: Želite li čitati crnu psihološku dramu ili još jednom prolaziti kroz sve nevolje hrvatskog društva u proteklih 30 godina (1989. - 2017.) na pravoj ste adresi, no tražite li krimić - potražite nešto drugo na polici. Ja sam tražio krimić, pa neka budu 'samo' tri zvjezdice.

Vaša reakcija na temu