'TIMBAR NA LIBAR' ŽELJKA ERCEGA: Vrijedan kamen za suhozid Dalmatinske knjižare

O AUTORICI: 

Staša Aras (Stanislava Nikolić Aras), rođena je u Trogiru 1972. Studij kroatistike završila je u Zadru gdje je i živjela do 2015. Vodi čitateljski klub u Knjižnici Dubrovnik te radionice kreativnog pisanja. Radi kao profesorica književnosti. Umjetnički je ravnatelj umjetničke organizacije Teatro Verrdi, jedna od organizatora književnog festivala Kalibar i urednica programa Književnost u Lazaretima. Piše za i surađuje s: Trećim programom hrvatskog radija, svim relevantnim književnim časopisima u zemlji, knjižnicama (Zadar i Dubrovnik), centrima za mlade i drugim kulturno umjetničkim institucijama.

Do sada je objavila poeziju: Takve se stvari događaju ljudima (2014.) Nedolično i vrijedno spomena (2015), Premještanja (2020.) zbirke kratkih priča Meke granice (2016.) i 12 pred zidom (2020.) te roman Horor vacui (2021.) Za kratke priče dobila je nagradu Vranac na festivalu Odakle zovem, Podgorica 2015. i 2016.; nagradu Mate Raos za najbolju kratku priču, a romanom Horror vacui osvojila je prvu nagradu na natječaju Treći trg u Beogradu 2020. Živi u Zadru i Dubrovniku. Majka je dvoje djece

IZ SADRŽAJA:

Drugi svjetski rat odvija se na dalmatinskom otoku, a četiri žene i jedna djevojčica pokušavaju živjeti normalnim životom u neočekivanim i nenormalnim okolnostima. Staša Aras u romanu Suhozid poetskim jezikom pripovijeda o sudbinama Anke, Mile, Lidije, Vere, Marte i Blage, toliko ih približavajući čitatelju da gotovo možete osjetiti miris makije i smilja toga škrtog otoka, buru kako vam razmazuje kapljice mora po licu, pod prstima opipati hladan kamen dalmatinskih kuća ili okusiti proju tek izvađenu iz pećnice.

OSVRT:

Ako redovno pratite Timbar iz tjedna prisjetit ćete se da sam u prošlom osvrtu na Prešućeni jezik Tomice Šćavine već spominjao kako su hrvatski otoci zahvalno mjesto radnje za mnoge suvremene spisateljice i spisatelje. Usput sam zaboravio spomenuti da sam pisao i o izvanrednom Brodu za Issu Roberta Perišića, ali i ovogodišnjem Mihinom romanu Jubav kontra sili čija se radnja odvija na Braču.

Evo ponavljam ideju o otvaranju ili specijalizaciji neke knjižare u središtu Splita s djelima isključivo dalmatinskih autora ili s dalmatinskim motivima, iako Bože moj, mene ni doma nitko ne sluša. U takvoj knjižari bi svoje mjesto sigurno pronašao i Suhozid Staše Aras, Trogirke koja se seli od Zadra do Dubrovnika u potrazi za stalnim poslom i svugdje ostavlja značajan trag u kulturnom životu.

Roman je smješten na Vis '43. i '44. godine prošlog stoljeća spajajući priče koje je Staša upijala tijekom života i povezala u izvrsnu fikciju. Suhozid obiluje otočnom atmosferom i preispitivanjem raznih sudbina tijekom ratnog razdoblja, a najviše lokalnog stanovništva koje na Visu prima izbjegličke konvoje iz Splita. U tom vihoru nestaju dobro stojeće obitelji, naređuje se prihvat pridošlica, a oduzima se imovina i zemlja. Sve u ime naroda, u ime žrtve za pobjedu. I ovdje su, kao kod Šćavine ili Mihe žene glavne protagonistice.

Usprkos savezništvu stranci nisu baš najpoželjniji na otoku, pa ni revolucionarni stavovi Osloboditelja. 'Izdajice' se pogubljuju bez dokaza i suda, a ni homoseksualne sklonosti nisu bez kazni. Iako ni krivi ni dužni, neki otočani bježe u brda i sanjaju bijeg u Italiju. Nije svatko heroj, netko napusti i vlastito dijete. Kako bi svemu dala notu autentičnosti, Staša je u priču uvela i lik dirigenta Oskara aludirajući na Oskara Danona (1913.-2009.), bosanskohercegovačkog skladatelja i dirigenta židovskog podrijetla koji je doista preko Visa otišao u Bari, pa u El Shatt vodeći Kazalište Narodnog oslobođenja.

Suhozid je gradnja od neobrađenog, u prirodi pronađenog kamena, bez vezivnog materijala, osim ponekad suhe zemlje. Stašin Suhozid su priče ljudi koje je spomenula u zahvali na kraju knjige ili kako je rekla u Egzodu priče koje govore kako je to 'imati pa nemati pa opet stvari početi slagati u red'. A vezivno tkivo su im njena umješnost u sklapanju tečnih rečenica i izvrsnim dalmatinskim dijalozima koji su uglavnom naslonjeni na splitski izričaj, jer viški ili komiški cokavski jezik ne bih ni ja razumio.

Jesu li didaskalije bile neophodne u ovom romanu? Po meni nisu, otežale su mi čitanje, no uz njih ovo djelo može i u nastavni program. Dobiva tzv. višu vrijednost. Ali tako se neće ostvariti Stašina želja iz proljetnog intervjua kojeg je dala za Magazin Perkatonic: 'Voljela bih napisati roman koji se čita lako i brzo. Jednostavan, ljetni, lagan, onako kao reklama za Rafaello kuglice'.  Suhozid to sigurno nije, valja nam čekati idući.

Ah da, priznajem da za neke romane volim optužiti urednike za podbačaj, a nepošteno prešutim djela u kojima nemam taj osjećaj. Po samoj Staši, njena urednica Marija Ott Franolić ju je natjerala da u određenim trenucima iz sebe izvuče više no što je mislila da može. Bravo. Tako treba.

OCJENA:

Kao što sam rekao, ovaj bih roman sigurno postavio na policu 'Otočki val', dodao u suhozid zamišljene Dalmatinske knjižare ili još bolje - lanca takvih knjižara od Zadra do Dubrovnika. I stavio bih mu etiketu 'Pun aplauz - Timbar na libar'.

Podržite Timbar lajkom na Facebooku. 

***

Ovaj osvrt je sufinanciran sredstvima Splitsko-dalmatinske županije.