'Zvizdan' je jedan od najboljih hrvatskih filmova kojemu bi malo toga trebalo oduzeti ili dodati
Matanićev film obiluje pametnim režijskim dosjetkama, primjerima čudesnog kadriranja i neobičnim kutovima snimanja
Iako Hrvati ne mare pretjerano za nacionalnu kinematografiju, dobar publicitet uvijek odradi svoje. 'Zvizdan' Dalibora Matanića, nakon nagrade žirija u natjecateljskom programu 'Un Certain Regard' filmskog festivala u Cannesu i šest osvojenih Zlatnih arena u Puli, a potom i jake medijske kampanje, bilježi tako zavidne rezultate u prvom tjednu prikazivanja dok glavni glumci Goran Marković i Tihana Lazović već odrađuju intervjue za žuti tisak.
Okosnicu radnje 'Zvizdana' čine hrvatsko-srpski ljubavni odnosi u malenom selu dalmatinskog zaleđa, to jest (ne)mogućnost ostvarenja ljubavi između pripadnika dvaju etnička korpusa unutar tri vremenska razdoblja.
Priča filma nije posebno originalna, međutim Matanić temu zabranjene ljubavi obrađuje na koncepcijski veoma intrigantan način. 'Zvizdan', naime, sadrži tri priče u kojima potpuno različite likove tumače isti glumci. Štoviše, izvrsni Goran Marković u svakoj od priča tumači hrvatskog mladića, dok su Tihani Lazović namijenjene uloge djevojaka srpskog podrijetla, što je - uz variranje istih lajtmotiva iz priče u priču - najvažnija značajka Matanićevog inovativnog redateljskog postupka u 'Zvizdanu'.
Nadalje, redatelj maestralno objedinjuje romantično-erotsku dimenziju, socijalni i psihološki podtekst, dočaravanje egzistencijalne tjeskobe i socijalne anksioznosti s rijetko viđenim smislom za estetski aspekt, pogotovo kad je domaća kinematografija u pitanju. Matanićev film obiluje pametnim režijskim dosjetkama, primjerima čudesnog kadriranja i neobičnim kutovima snimanja zbog čega bi se moglo učiniti kako je stil u pojedinim trenucima zamalo pojeo sadržaj. 'Zvizdan' je, međutim, zreo, iskren i dirljiv film kojemu bi malo toga trebalo oduzeti ili dodati.
Ima u prvoj priči, doduše, mrvicu patetike i predvidljivosti, u središnjoj pak Matanić odugovlači s uvodom, dok trećoj priči svakako nedostaje dublje propitivanje obiteljskih odnosa, ali takvi su prigovori ipak cjepidlačenje. Svakome tko je vidio scenu s trubom pri kraju prve priče, odnosno poigravanje zvukovima alata u drugoj ili bravurozno korištenje glazbe - posebno začudne pjesme 'Amerika' beogradskih Idola - jasno je da je 'Zvizdan' jedan od najboljih hrvatskih filmova od 1991. godine naovamo, ostvarenje koje stoji u istoj ravni s Ostojićevom 'Tom divnom splitskom noći' ili Radićevim 'Što je Iva snimila 21. listopada 2003.', a vrlo vjerojatno ih i premašuje.
