Aida i Radames koje je odnio san

Sve je manje poznatih lica na izvedbama Aide, a pristižu oni čiji je lirski registar osjećajnosti prigušen, zaveden površnošću i obmanut prividima. Fascinacija sjajem i zlatom je neupitna, glazura zaokuplja, konačno kič nikad i nije bio sumnjiv. A Verdi je u zreloj Aidi, koja ga je stala dosta truda, dodirivao i svoj duhovni autoportret, u mikrokozmosu njegove kajdanke sve je tako osjetljivo i precizno iznijansirano, ne bismo mogli govoriti da se njegovi likovi kreću od bezuvjetne apologije do isključive negacije. Poput Mozarta, Verdijevi likovi nisu bez mana, određeni su svojim strastima, ljubomorom, osvetom i ljubavlju ili kako je to sažeo Gabriele d'Annunzio 'podario je glas svim našim manama i žalostima. Plakao je i volio za svih nas'. Aida je zapravo francuska grand opera  u Meyerbeerovoj tradiciji koja se tematski okreće egzotici, ali ostaje pomalo konzervativno zagledana u prošlost radije nego li vjeruje u ono što dolazi.  Koliko je tek Aida svojom ljubavnom ekstazom bliska Wagnerovoj Isoldi, završna melodija i spoj ljubavnika otvara im nebeski prostor 'Si schiude il ciel'. Eto što može jedna ljubavna priča kazati o snazi peobrazbe ljudskih osjećaja u izvanrednu glazbu bez obzira gdje se ona događa i s kakvim novim implikacijama među kojima je obitelj, domoljublje ili crkva. Politički nemiri i sudbina Italije zaokuplja Verdija i stavlja na kušnju odnose Aide i Radamesa, ali i oca i kćerke, što ubrzano diže tenzije. Živi i gotovo agresivni odnosi u prvi plan izbacuju rat i ljubav, ali Verdi izlaz pronalazi udubljujući se u individualne sudbine, humanost, strast i zlosretni izbor.

Vrhunci romantike

 Zanimljivo je da su te nove teme i odnosi gotovo zadominirali u produkcijama Aide širom svijeta. Nekad popularni Egipat danas se rastvara na humanom, umjetničkom i povijesnom nivou, zar je to Verdi mogao predvidjeti. Relacija Aida-Amneris  u prenesenom smisli aktualni je problem i danas, čak i ako je cijeli libreto fikcija zar ne bi ova priča mogla poslužiti kritičkom sagledavanju položaja žene u svijetu koja je kao fini porcelan u vatri nesreće. Sve se takve teme potiskuju u pozadinu fasadnih zbivanja a čeprka se po ropotarnici davno istrošenih figura. Gotovo svaka scena u splitskoj Aidi (redatelj D. Siriščević) uživa u okamenjenom ritmu i tempu, siromašna je u vanjskoj dramatičnosti i polako se gubi u blijedoj kartoteki asocijacija. Istina, u svakoj novoj izvedbi redatelj je učinio određene korisne izmjene, ali ovaj put se pretjeralo s raznim egipatskim (životinjskim) simbolima koji navale na glavne sudionike na samom početku s tim da je i završna scena ljubavnog para, tako intimna i znakovita, opet na udaru istih (duhovnih) goniča. 

Talijanski pristup

Za pohvalu je uspjeh ravnatelja Ive Lipanovića koji nam je predstavio brojne nove pjevače koji su na listana gostiju uglednih opernih kuća. Kako su takvi umjetnici stizali u posljednji čas, pripreme za izvedbu nisu mogle računati s dužim razdobljem, pa smo vidjeli izvedbu koja je donekle oscilirala ali i imala boljih dometa. Uz ujednačen orkestar i sigurno vodstvo dirigenta Lipanovića, uz bolje drvene od limenih puhača i odlične fanfare, u prvi plan je izbio tenor Walter Fraccaro raspoložen za visoke tonove, robusnog, prodornog i dramski obojenog glasa koji se pokazao i kao glumački pouzdan Radames. Mezzosopranistica Rossana Rinaldi posjeduje lijep i zaobljen, pun i ugodan  glas, snažan u svim pozicijama i dopadljive glume. Njezina Amneris je gipkih visokih tonova pa je prava šteta da neopreznošću u zadnjem tonu Sudnice ostala bez zasluženog aplauza. Aida Susanne Branchini, sasvim je dopadljiva i glumački spremna etiopska princeza, ali je zbog bolesti, ostavila polovični utisak bez visokog registra, poželjnih piana i ostalih atributa koje je iskazala na brojnim pozornicama. Ivica Čikeš u svom odličnom izdanju kao nezamjenjivi Ramfis, dok ekspresivna uloga Amonasra nije najbolje legla mekom baritonu Davida Cecconija.  U ulozi Kralja čuli smo pouzdanog i moćnog Božu Župića, Vinko Maroević uredan glasnik, a Bjanka Ivas ne uvijek vokalno jasna Svećenica. Zbor HNK snažan i dojmljiv u zajedničkom nastupu dok se ljepota tona u piano dionicama gubila.

Atomi koji nam mašu

Uronjeni u zemaljske odnose Aida i Radames svode račune sa sobom, što li će donijeti sljedeći trenutak, hoće li se njihove sudbine sjediniti u nesreći i suprotstavljene svima koji ne poznaju zakone srca otkrivati svoje sudbine. Kao da se u jednom času psihološko, poetsko i moralno sjedinjuju u jedno, to nisu više marionete, sve manje imaju osobine živih bića, daleko od priviđenja i odbačenih psihoanalitičkih i nadrealnih snova. Da se ne bi i dalje punili šljokicama i lažnom raskoši koje sjaji vatrom bez pokrića, naši Aida i Radames otisnuli su se u svemir, dočekali su slobodu u svijetlu odakle  se nama okreću i potiču na razmišljanje i snove  sve one, kako bi kazao Delacroix,  koji su za to kadri.