Andrea Mladinić: U Splitu možemo više napraviti nego u 'centru svijeta' Zagrebu
Koliko god da je teško u Splitu, nikad nisam poželjela otići živjeti drugdje. Naš grad nas treba
U predstavi 'Čudo u Poskokovoj Dragi', koja je rasprodana 'naslijepo' već svih pet termina koliko igra ove godine, u glavnoj ulozi je lijepa Andrea Mladinić. Ovoj 32-godišnjoj Splićanki koja iza sebe ima niz odličnih uloga, predstava redatelja Marija Kovača nastala prema romanu Ante Tomića prva je komedija u kojoj glumi. I zaradila je pljesak na velikoj sceni. Zasluženo.
Glumica HNK Split uvjerljiva je na sceni, prenosi emocije publici i njene izvedbe ne ostavljaju ravnodušnima, dapače. Jednako uvjerljiva je i u dva filma koja je odigrala, 'Mrak' i 'Oproštaj' Dana Okija. Imala je, inače, atipičan put do teatra. Od srednje škole bila je članica Gradskog kazališta mladih gdje se razvijala pod paskom Gorana Golovka. Po završetku srednje medicinske škole, pokušala je upisati Akademiju u Zagrebu. Iako nije uspjela, kratko je još boravila u metropoli, a posljednji posao joj je bio voditeljica na MTV Adriji. Ostavila je, u to vrijeme, siguran posao i vratila se rodnom gradu. Upisala je Umjetničku akademiju u Splitu, a još se živo sjeća kako je direktno s posla, reportaže s EXIT-a i cjelonoćnog putovanja pristupila prijamnom ispitu. Upisala je akademiju, završila, a HNK Split je danas bogatiji za odličnu glumicu.
Je li vam neobično igrati u komediji?
- Ne, dapače. Volim igrati raznolike uloge, a kad sam čula da se igra 'Čudo u Poskokovoj Dragi' sjetila sam se odmah lika Lovorke, i pomislila - čekaj malo, pa ja moram to igrati. Na koncu, dobila sam priliku i jako sam sretna zbog toga. Interesantno je da je Mario Kovač uspio izvući iz predstave ljubavnu priču Kreše i Lovorke jer uopće nije poanta da se ismijavamo vlajima i da se izrugujemo. Upravo je ljubavna priča Splićanke i dobroćudnog, 'mutavog' Kreše ta dobitna kombinacija.
Kad biste mogli izdvojiti najdražu predstavu, koja bi bila? Ja se 'na prvu' mogu sjetiti odlične glume u djelima 'Jesenja sonata', 'Kontra progresa' u HNK Split te 'Sluškinjama' kazališta Albalunna.
- Znam da zvuči klišeizirano, ali svaka predstava mi je draga na svoj način. Ako moram birati, od ovih 'živih' koje još igraju obožavam 'Preobrazbu' Ivana Plazibata. To je predstava koja je neočekivano postala veliki hit, evo već četvrtu sezonu punimo malu scenu i zaista sam jako ponosna sam na nju. 'Preobrazba' je nastala tiho, mirno i nepretenciozno, bila je toliko dobra ekipa i sjajno smo se slagali s genijalnim mladim redateljem Ivanom Plazibatom.
'Jesenja sonata' mi je dragocjeno iskustvo za cijeli život, velika glumačka škola, jedna mala akademija nakon akademije. Imam osjećaj da se rezultati rada još uvijek ispoljavaju. Uz Brunu Bebić i redatelja Darija Harjačeka osjećala sam ogromno povjerenje i sigurnost.
S redateljicom Nenni Delmestre u 'Kontra progresa' sam se odmah 'kliknula', oslobodila me nelagode da sam sama na pozornici i scena je zaista ispala na kraju zanimljiva i atraktivna.
Jako volim i ulogu u 'Sluškinjama'. Zanimljivo, Matea, Petra i ja smo izveli tu predstavu prvi put u šibenskom kazalištu. Bila je naš ispit. Dugo vremena smo nagovarale Golovka da ju obnovi i na koncu ju je postavio u alternativnijoj verziji što me baš razveselilo. Zavoljela sam tu predstavu od prvog puta kada smo je nas tri odigrale.
Kako se 'očistite' od uloga koje glumite? Koliko se prenesu na Vaš privatni život?
- Moram priznati da kad se pred premijeru zahuktaju probe, da dobijem nešto od uloge, ali samo do premijere. To su možda male nijanse koje samo ja primjećujem, primjerice kad sam igrala Evu u 'Jesenjoj sonati' bila sam malo osjetljivija, nesigurnija, dok sam pripremala Sonju u 'Zločinu i kazni' bila sam popustljivija i požrtvovnija, a sad dok sam radila Lovorku malo sam češće lupala šakom o stol i dobivala što sam htjela! Ha, ha. Ali, samo do premijere. Poslije toga, uloga živi isključivo na sceni, a ne privatno.
Često čujemo da su odnosi u HNK narušeni. Koliko ima istine u tome?
- Među pripadnicima nas mlađe generacije glumaca zaista osjećam bliskost i prijateljstvo. Podržavamo jedni druge, svjesni smo u kojoj se situaciji nalazimo, da je teško jer smo udaljeni od 'centra svijeta' Zagreba i stoga uvijek preporučujemo jedni druge. Često se družimo i nalazimo izvan kazališta, odlazimo na ručkove, kuhamo večere...
Imaju li mladi glumci priliku u Splitu s obzirom da nema više nezavisnih teatara?
- Svakako mislim da nezavisnih kazališta treba više, ali moram i naglasiti da postojeća kazališta, kako institucionalna, tako i PlayDrama iskorištavaju potencijal mladih ljudi koliko god to mogu. Za nezavisno kazalište treba veća podrška Grada. Kada sam se interesirala o tome shvatila sam da je jako teško pokrenuti kazalište i da za sredstva koja pruža lokalna uprava glumcima možeš doslovce kupiti samo cipele za predstavu. To je prestrašno.
Inače, u Splitu se zaista može mnogo toga napraviti, vjerujem čak više nego u Zagrebu, ali je potrebno da Grad doživi značaj kulture. Ipak, koliko god da je teško u Splitu, nikad nisam poželjela otići živjeti drugdje i rekla bih mladima da ostanu u svom gradu jer ih treba.
Kako gledate na turbulencije u kazalištu i česte promjene vodstva. Kazalište nema kontinuitet upravljanja...
- Ansambl jako pati zbog turbulencija. Smatram da se kazališni repertoar mora planirati godinama unaprijed da bi se odabrali kako dobri tekstovi, tako i dobri redatelji. Ansambl treba njegovati i razmišljati pojedinačno o svakom glumcu, a mladima davati raznovrsne uloge kako bi se mogli što bolje razvijati. Primjerice, ako netko svira gitaru, nema smisla da mu se u pet predstava daje samo takva uloga.
Ne bi se smjelo događati da netko stalno stoji doma jer ne dobiva uloge, dok s druge strane netko ne izlazi iz kazališta od zaposlenosti, jer je to kontraproduktivno i za jedne i za druge. Treba se brinuti o glumcu, napraviti sustav u kojem će napredovati, a ako se svake godine smjenjuju ravnatelji onda se sve to radi stihijski.
S druge strane, stječe se dojam da je kazalište otuđeno od grada u kojem živi. Publike je, budimo realni, sve manje i manje.
- Da, upravo tako. Kazalište se treba otvoriti publici i privući gledatelje. Primjerice, bile su primjedbe da predstavi 'Čudo u Poskokovoj Dragi' nije mjesto u HNK Split, ali upravo je suprotno! Nije čudno što su predstave rasprodane već na spomen komedije, ako i ne znate tekst. Naravno, kazalište treba imati svoju edukativnu i svojevrsnu prosvjetiteljsku ulogu, ali treba i dobrih 'lakih' komedija, smijeha koji će za početak privući širu publiku.
I na koncu, da završimo laganijim pitanjem. S kojim biste redateljem voljeli raditi?
- Definitivno s Woodyjem Allenom i Mikeom Leighom, na filmu i u kazalištu.
Znači, privlači Vas film?
- Da, privlači me film. Iako sam u početku osjećala neku nelagodu, jer mi se činilo da je na snimanju sve važnije od glume, shvatila sam da kamera ne laže, i zbog toga sam filmsku glumu jako, jako zavoljela. Ne može se ništa skriti, glumac mora biti potpuno čist, iskren i skoncentriran. S druge strane, glumiti uživo pred publikom je opet posebna vrsta uzbuđenja i ljepote.