ARIJANA ČULINA: Drskosti treba u humoru, ali se mora imati mjere

Nakon gotovo 13 godina splitsku glumicu Arijanu Čulinu opet gledamo na televiziji. U IN Magazinu Nove TV ima humoristični prilog u kojem komentira svakodnevicu. Iako ju mnogi najviše vežu uz lik Goge Biondine iz nekoć gledane emisije ‘Glamour Cafe’, Arijana Čulina je i stalna članica ansambla splitskog HNK, a kad ne igra u predstavama iz hobija slika. U proteklih 20-ak godina objavila je i osam knjiga, donose 24 sata. 

- Kad je u ožujku krenulo zatvaranje, intendant Srećko Šestan rekao nam je da snimamo kreativna kućna videa. Budući da se ne volim fotografirati, a smatrala sam da je malo glupo da na balkonu glumim Antigonu ili Lady Macbeth, došla sam na ideju da u stanu snimim video u kojem ću kroz humor komentirati dnevne događaje. Objavila sam to na Facebooku i odmah je imalo desetke tisuća pregleda, pa su me pozvali kao gošću u IN Magazin. I tako je spontano došlo do suradnje.

Kako pripremate prilog i kako ste se uspjeli odmaknuti od Goge Biondine, koja je vaš alter ego?

- I sad sama pišem tekstove za svoje priloge. Ponekad je problem naći suradnike-glumce. Prijateljicu još nekako i pronađem, ali najteže mi je naći muža, a to bogme nije lako ni u životu.  Budući da je termin u 17 i 30, potrebna je decentnost, a humor traži malo drskosti. Ali nadam se da sam pronašla pravu mjeru. 

Saznalo i da slikate. Kad ste otkrili taj talent?

- Uvijek kažem, ništa se ne može raditi dobro ako to ne radite dugo. Ni dobro kuhati, ni dobro pjevati, ni dobro glumiti, pa ni slikati. A ja sam negdje sve do svoje 40. mislila da ne znam nacrtati ni ravnu liniju, a kamoli slikati. Tih godina imala sam jako puno obaveza – igrala sam u predstavama, pisala knjige, radila dan i noć i morala sam pronaći nešto što će mi biti terapija od stresa. Pronašla sam slikanje, krenula na radionice i sad u šali kažem da sam od Goge postala Van Gogha.

To znači da slikate već 15-ak godina?

- Kad se nečeg uhvatim, onda to želim proučiti i naučiti do detalja. Najprije morate nešto dobro naučiti, onda dio naučenog odbaciti, pa unijeti nešto svoje. Tek tada je to dobro. Moje slike su pune živih i jarkih boja iako sam privatno decentnija osoba nego na sceni ili kroz moje radove.  Ali kad glumim ili pjevam glasna sam, ekspresivna,  a tako je i sa slikama. Jednom je jedna gospođa htjela kupiti moju sliku, pa kad ih je vidjela kaže – ‘ajme, to su sve tako žarke boje’. Rekla sam joj – ‘razumim vas, ja vam mogu naslikati i u blagim bojama, ali to onda neću biti ja’. Gledam neki dan, jedan umjetnik je kupio obični balun i umočio ga u srebrnu boju. Njegov rad je prodan za 64 milijuna eura. Tako je to s umjetnosti. Ponekad požalim što  umjetnost nije nogomet. Tamo ili je balun u golu ili nije. A u umjetnosti  sve može, a i ne mora bit.