Ateist na Brdu križeva: 'Uhvatio me osjećaj respekta, divljenja i tihe jeze'

Fotogalerija (7)

Kao što san već par puta spomenija, nisan izdanak neke osobito religiozne familije. U duhu obiteljskog ekumenizma iman među svojim voljenim pretcima i pripadnika raznih vjerskih skupina, ali moji su se kontakti s ovim tipom duhovnosti, da se ne lažemo, uglavnom bili svedeni na pituravanje jaja, šporkavanje babine kužine, obilne ručkove za Božić i slučajne susrete s bogoslužjima tijekom ranih godina.  

Ipak, kao skoro odrasli 28-godišnjak na svojim putovanjima ni pod koju cijenu ne zaobilazim sakralne objekte. Za nekog oni imaju religijsku važnost, a za mene estetsku. Jednostavno, ljudi su tisućama godina privrženi svojim bogovima i bez obzira žrtvovali im beštije, klanjali se oni ili im se molili s vrimenom su im u čast izgradili neke od najveličanstvenijih spomenika.

S obzirom da sam do sad nešto i proputova, vidija san svašta, ali samo me dva puta na nekom mistu uvatija osjećaj respekta, divljenja i tihe jeze. Osjećaj da dišem duh nekog prošlog vrimena. Prvi i donedavno jedini put mi se to dogodilo u nenadmašnoj istanbulskoj Aja Sofiji. Drugi put ni manje ni više nego ovdje u Litvi na Brdu križeva. 

Imali smo neka predavanja sve do kasnog popodneva, a onda su nas kolegice povele do mista na kojem su u zadnjih 150 godina Litavci, ali i brojni drugi, načičkali između dvista iljada i pola milijuna križeva razne veličine. Kažen između jer nisu ni domaći baš sigurni. Mislin, budimo realni, ko bi sve to pribrojia? Trude se studenti Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Šiauliaiju, ali čim oni završe brojanje moraju počet ponovo. Nešto ko naš popis stanovnika.

Sunce je lagano padalo, a misto je bilo prazno. Za turiste je kasno već. Nas petero smo šetali između ijada i ijada majušnih križeva, gospi svih boja i gigantskih raspela. Čak san slika i jedan u kenijskim bojama šta će mome afričkome prijatelju Emanuelu bit puno drago.

- Ima više priča o tome kako je počelo, ali manje više se svi slažu da su prvi dani Brda križeva vezani za naš ustanak protiv Ruskog carstva tamo početkom 19. stoljeća (točnije 1831., o.a.). Digli su ih u čast poginulima. Ne znam jesu li tu pokopani, ali tako kažu. Inače, ovakvih mista je bilo po ciloj Litvi. Samo je ovo preživilo. Ovdje je bija zamak, tvrđava ranije, a kad je srušena ostalo je brdo s rupom u sredini... I onda smo mi okolo stavili križeve - priča Rasa, inače dugogodišnja radijska novinarka koja je spontano preuzela ulogu vodiča i pomalo nam otkrivala povijest kombinirajući legendu i faktografiju.

Njena priča je polako krenula u detalje koje se ne da nać guglanjem, a išla je nekako ovako... Nakon šta je Istočno Carstvo stavilo šapu na Baltik krajem 18. stoljeća Litavci, koji su prije toga dugo godina u savezu s Poljacima bili bitna europska sila, našli su se u grubom položaju. Trpili su oni okupatora neko vrime, a onda im prekipilo. Uzeli vile, lopate, maškline i mačeve i digli ustanak... Rusi ko Rusi, nikad nisu nešto bili naklonjeni pobunjenicima, ali kako u to vrime još nije bilo tenkova morali su zasukat rukave i u krvi udušit revolt. Eto, tako je na krvi, jadu i revoltu počelo nicat jedno od najneobičnijih hodočasničkih destinacija na Starom kontinentu.

Nije prošlo puno, svega 30-ak godina, Litavci su opet odlučili okušat sriću. Rusi opet na konje pa na Baltik. Priča je završila ka i puno puta prije i posli, a bidni domaćini opet potpisali kapitulaciju i nastavili u tuzi sadit raspela.

Cinici bi rekli, šta su ih sadili kad ne daju plod, ali Sabonisovi sunarodnjaci se s time ne bi složili. Malo po malo nakon 1. svjetskog rata i oni su se dokopali slobode... Samo kad nekog neće srića, a još uz to i 'Medu' imaš za susida, onda ti samostalnost u tim grubim vrimenima ne može dugo trajat. 

Malo Lenjin, malo Staljin i eto ti Litavaca opet u državi s tovarušima koji ovog puta nisu samo mrko pogledavali prema njihovom nacionalizmu nego im je trn u oku bila i vjera.

- Znaš, tvrdoglav smo mi narod. Rusi su 4, 5 puta došli s bagerima i sve ovo poravnali... Ne bi proša dan, dva, oni bi se okrenili, a mi bi opet počeli dizat naše križeve. Sve više i više. Znali bi ih oborit i po pet ijada odjednom, a mi bismo ih vratili odma tu noć makar 30-ak komada - furbasto se smijuljeći priča moja kolegica dok nam pokazuje di je prije 1993. govor drža papa Ivan Pavao II.

Igra mačke i miša je potrajala sve do pada željezne zavjese. Nakon šta je 'ruski medo' napokon otjeran, Brdo križeva je doživilo svoje zlatne godine (nema zlatnih križeva da ne bude zabune)... U samo desetljeće i po brojka se s 55 iljada popela za nekoliko puta. 

Napravili su Litavci i biznis od ovog, nešto ko Međugorci oko Gospe. Samo kod njih križevi uglavnom ne svitle. Grupe iz cilog svita hodočaste, a izgradili su i lipu crkvu koja, zanimljivo, nema križa već veliku ponistru koja gleda na brdo. Ipak, kako to biva u našim smišnim malim državama, i kod njih su se javili razni redikuli sa svojim genijalnim idejama.

Tako je jedan biskup (nije Rus) pokaza odlučnu inicijativu da bagerima poravna ovo sveto misto i, kako logika nalaže, izgradi crkvu. Srića, pametni Litavci su ga odbili pa od toga za sada nema ništa, stoga će ovaj UNESCO-ov spomenik i dalje vjernicima nuditi utjehu i litavskim domoljubima ponos kakvu im ni jedna biskupova crkva ne bi priuštila.

 A i meni, nevirniku, je donija dva čuda - dokaz da postoji misto s više križeva nego šta je to makarska plaža u litnjim misecima i nezaboravan zalazak sunca od kojih prolaze trnci lipote i neke čudne jeze po cilome tilu.