Bach bez spiritualnog traga projurio Splitom

Fotogalerija (4)

Već poznata Piano Loop akademija, predvođena agilnom Vanesom Klevom, pokušava svojom zimskom prezentacijom obogatiti edukacijske programe partnerske Glazbene škole Josipa Hatzea, ovaj put od 18. do 21. veljače 2021., gostovanjem dvojice profesora Muzičke akademije u Zagrebu - Đorđa Stanettija i Rubena Dalibaltayana. Umjetnici s velikim iskustvima uvijek unose nešto novo ne samo u procese zatvorenih i uskih kurikuluma već i interkulturalnim pristupima na razni škola pa i razreda potičući osjećaj za uvažavanje individualnih razlika ali i kritičkog pristupa stereotipima i predrasudama. Razvitkom glazbenog jezika i uključivanjem u brojne kulturne aktivnosti u gradu polako stiže do nas istina da je kultura naša sudbina kao i prostori slobode i humanizma. Ne samo za glazbenike i učenike naše glazbene škole u Splitu, glazba je osloboditeljica, oslobađa nas samoće, izoliranosti, ona otvara vrata našem duhu u svijet da se povezuje s ljepotom i dobrotom. Znate li da je u to vjerovao i mladi Bach kojega su 1705. članovi gradskog vijeća Arnstadta upozorili da ukoliko nastavi svirati takvim intenzitetom da će velebne orgulje biti uništene već za dvije godine ili će većina vjernika u crkvi oglušiti! Mladi Johann, koji je do svoje desete godine ostao bez majke i oca, nastavlja uz pomoć starijeg brata s elementarnom glazbenom naobrazbom i ubrzo stječe nova poznanstva koja će ga ohrabriti i poticati vidljive stvaralačke mogućnosti. Mijenjao je adrese i zaposlenja da bi u Weimaru 1714. zauzeo mjesto koncertnog majstora koji se opsesivno bacio na skladanje ne zavodeći se površnošću ili prividnim obmanama. Bach radi u tišini, strpljivo i neumorno, uvijek više otvoren unutarnjem nego li vanjskom svijetu. Valja se upitati jesu li njegove stvaralačke oluje tek poslastica za klonule duhove ili potreba intimne ispovijesti samome sebi... Nužnost da se istraži Bachovo nasljeđe i svaki pojedini element od onog intimnog, kulturnog, socijalnog, političkog, sakralnog i glazbenog bitni su za kontekst skladatelja i univerzalnost poruke nedvojbeno najutjecajnije osobnosti zapadne glazbe.

Porast nezainteresiranih

U sklopu predstojećih natjecanja mladih glazbenika i upoznavanja osmoškolaca Glazbene škole Josipa Hatzea s djelom J.S. Bacha, profesor Đorđe Stanetti odlučio se i za posebni recital 19. veljače 2021. u Hrvatskom domu, reducirane posjećenosti u skladu s epidemiološkim mjerama. Stanetti nije nepoznat starijoj glazbenoj publici a i broj vrsnih studenata iz Splita i okolice koji su diplomirali u njegovoj klasi čini ga dodatno ponosnim. Od onih davnih dana kada je Stanetti nastupao u dvorani Dalmacijakoncerta na Prokurativama, sve se promijenilo. Suvremeno pitanje komu treba klasična glazba i što ona nudi sama po sebi pretvara se u nešto kvantitativno mjerljivo, premda je vrijednost glazbe kao umjetnosti bitno etička. Nasreću, glazba nije čisto osobna stvar, ona je eminentno zajednička, čak i onda kada je uživa jedan ili jedna. Zaista, glazba je naša zajednička imovina, ona je naše unutarnje emocionalno ili iracionalno iskustvo koji nam osigurava estetski kod. Najposlije, nije li glazba jedan od načina na koji društvo predstavlja svoj pogled na svijet, ljudski prostor. O svim tim pitanjima nema ozbiljnog diskursa, što je pokazatelj nedostatka brige o glazbi koje se sve više svodi na prodajni objekt i modu, komercijalni uspjeh. S tim u vezi je i pitanje koliko je naš glazbeni izbor u potpunosti slobodan i koliko se glazbena vrijednost rijetko poklapa s komercijalnom. Neprekidno me zaokuplja pitanje koliko nam lekcije iz prošlosti mogu osvijetliti put danas i ovdje, zar su u pravu oni koji nalažu šutnju uspomenama i spasonosno okretanje mladima (El Sistema)? Glazbeni život Splita priprema nam već nove slike, zakoraknulo se u budućnost... Sjećam se vremena kada su piano recitali bili snažni magneti za dobar broj mladih ljudi u nas i cijelom svijetu, za što postoje sasvim određeni razlozi. S vremenom i brojnim promjenama klavir više nije bio mainstream glazbenog života, era pijanista kao zvijezda brzo je iščezla, veliki dani ostali su dio prošlosti čak i onda kada se nađu sjajni pojedinci čije nam iznenađujuće interpretacije danas manje znače. Oštre opaske filozofije glazbe upozoravaju da nije lako uvjeriti druge u važnost rada glazbenika, važnije od toga je da oni sami u to vjeruju. Jer glazba nije samo karijera već je ona i naš identitet, ona postaje osovina generacijskog prepoznavanja. Ako je vjerovati slavnom britanskom konzervativnom divu Rogeru Scrutonu 'Music as an Art' živimo u kritično vrijeme za klasičnu glazbu, nedostaju relevantne prosudbe, pogubile su se glazbene vrijednosti, ne razlikuje se više dobra i loša glazba, klasika je za mnoge oblik uglavnom osamljenog uživanja. U estetici glazbe Scruton se zalaže za moralno značenje glazbe, a njegova provokativna teorija kulture ne preza ni od uništenja suvremene pop glazbe! Ponovo smo pred pitanjima definiranja visoke kulture, a protiv 'svijeta popa, kukuruza i kokica', kako zaustaviti 'kulturu odbacivanja' u vrijeme postmoderne, 'terenski rad' pokazuje se kao obmana. Potreba da se sadašnjost opiše pogledom na prošlost djeluje tek kao dašak čarolije ili tajna komunikacija konzumenta s davno umrlim genijem skladatelja.

Partite ni malo jednostavna zadaća

Interes za Bachove Partite BW 825-830, prvi put tiskane zajedno 1731. pod nazivom Clavier-Übung (Opus1) kojemu će se pridružiti još tri značajne publikacije, nikako ne jenjava premda se radi o vrlo zahtjevnim zbirkama i zapravo krunskom djelu za klavijaturu koja svojim nazivom sugerira niz varijacija i kontrastnih pokreta plesnog karaktera. Dominacija partita pokazala se složenošću svojih ideja i duljinom trajanja kao listanje životnih scena Bacha koji se u 46. godini osjećao u vrhuncu svojih kreativnih moći u Leipzigu, što se ne bi moglo kazati i za njegovog suvremenika Jonathana Swifta koji nakon ludih 'Guliverovih putovanja' bolestan nestaje u političkom  izgnanstvu Dublina. Dublji studij naoko brzih Bachovih odluka pokazuje koliko je skladatelj bio temeljit i precizan premda je partite skromno označio kao 'Vježba s tipkama' s jasno označenim dijelovima (uvertira, allemande, courante, arie, sarabande, menuet i gigue), moguće različitim tempima, stilovima sviranja što je ostavljeno samoj interpretaciji i razumijevanju šireg stilskog konteksta. Životna i duhovna zrelost J.S. Bacha računa s umjetnicima  koji umiju ostvariti neophodne kontraste putem raznolikog tonskog oblikovanja, sa smislom za zvukovno nijansiranje, baroknu polifoniju i autentičnu bujnost jedinstvene ljepote njemačkog skladatelja. To što nema strogih uputstava i što je izvođenje partita ostavljeno izrazu samog pijaniste nipošto ne znači da je otvoreno polje samovolje i neukusne improvizacije. Često se u literaturi spominje slučaj allemande i različiti pristupi, više ili manje francuski, talijanski ili njemački,  s više ili manje ukrasa, ovisno o suptilnosti i obaviještenosti interpreta. Učinio mi se zanimljiv pristup mlađeg australskog pijaniste i skladatelje Benjamina Martina koji je izazvao veliki interes struke tvrdeći da brojna istraživanja stila i tehnika korištenih u Bachovo vrijeme ne pomažu u dešifriranju njegove glazbe. Nema dokaza da je Bach bio toliko vezan za prakse svojih suvremenika, niti da je sugerirao rješenja. Problemi oko kodiranih poruka u 'Dobro ugođenom klaviru', oko imena, fascinacija numerologijom i dr. upućuju na njegov matematički način razmišljanja i sjajni konceptualistički duh koji postavlja prava pitanja, poput onoga zašto nam umjetnost treba? 

Za svoj splitski recital Đorđe Stanetti opredijelio se ne za izvođenje svih šest Bachovih partita, što je uobičajeno na koncertima uglednih pijanista, već je samo za dvije: Partitu br.6 u E-molu, BWM 830 i Partitu br.4 u D-duru, BWV 828. Nema potrebe uspoređivati brojne izvedbe ovih djela s onima koje su već odavno snimljene i često su referencijalne točke i nagrađena uporišta za izvedbe na klaviru, čembalu ili klavirkordu  (Lipatti, Gould, Schifft, Hewitt, Argerich, Rangell do recentnog Shepparda, Igora Levita i Freddyja Kempfa ili Richtera, Gilberta do Menno yan Delfta i dr.). Uz uočene razlike u pristupu pojedinim partitama spomenuti umjetnici iskazali su visoku koncentraciju i energiju koja je slijedila Bachove glazbene ideje i dozvolila im da pažljivo otkriju vrijednosti zahtjevnih partitura, a potom i svoj pijanistički rukopis i kreativne potencijale. Strogi profesionalizam i širina glazbene informiranosti od svake izvedbe napravila je snažan glazbeni doživljaj izbrušen do kraja, mjestimično sugestivan do gotovo opipljive transparentnosti.

Bachovu večer u Splitu trebao je uveličati klavir - 160 godina stari Bösendorfer kojemu se mogu naći brojne tehničke mane, ali i jedna velika prednost skrivena u divnom tonu koji je tako pogodovao Bachovoj glazbi. Svakako da je snaga tona mnogo jača, zahtjevi koji se stavljaju pred izvođača složeniji su posebno oko pedala, sve je drugačije od čarobnog tona, pokretljivosti i lakoće klavikorda kojemu je Bach namijenio službu 'cantabile Artu'. Blaga uznemirenost zbog manjkavih tehničkih nedostataka starog instrumenta koji se mogu reflektirati na fragmente interpretacije i stila, ipak ne mogu poremetiti cjeloviti pristup i interpretov umjetnički individualitet. A upravo je taj individualni izraz i njegova stilska interpretacija pod lupom kritike i javnosti više nego li ranije, mjerilo uspjeha je interpretacija u službi djela, a ne izvođača.

Sarabande

Ako se pažljivije pogledaju nastupi Đorđa Stanettija u posljednjih petnaestak godina uočljiv je izostanak solističkih nastupa, rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gotovo u cijelosti je posvećen pedagoškoj djelatnosti u čemu je imao zavidnih  uspjeha. Čini se da je to bila svjesna odluka, baš u vrijeme kada su na općem planu određene interesne grupe utjecale na ustrojstvo našeg glazbenog života. Kada se u takvoj situaciji iznenada ukaže prilika za nastup s Bahovim partitama, uz obvezatno čitanje notnog teksta, onda prodor do biti glazbenog izričaja skladatelja ne može rezultirati autentičnom interpretacijom. To je bilo jasno Stanettiju čija je umjetnička znatiželja trenutno veća od momentalnog stanja njegove pijanističke moći. Partita br.6.u E-molu koja započinje sa zanimljivom Toccatom i nestaje u suptilnoj i ukrašenoj Allemandi, da bi nakon energičnog Correnta i Aira, otvorio srce i nesputani čin stvaralačkog duha u zanosnoj Sarabandi koja nakon kontrasta Tempa di Gavotte kuri u žustrom ritmu zaključnom Gigueu. Kakva profinjenost, sigurnost, kreativnost u racionalnoj, ali i intelektualnoj najdužoj Šestoj partiti u D-duru koja je dala priliku brojim pijanistima da iskažu svoj dinamički raspon, intimno razumijevanje, jasnu i raskošnu frazu. Bachova inventivnost dokazala se i u Partiti br.4 u D-duru koja odiše lakoćom i toplinom (Uvertira), ali i izuzetnim Allemande koji je ispunjen smirujućim pjevnim linijama i lirski profinjenom intimnošću. Ugodu donosi i Courante kojeg nastavlja glazbena linija Arie kao uvod u sjajni i dirljivim frazama ispunjen Sarabande. Kratki plesni Menuet ulazi u Gigue koji veselo hita životnim radostima. 

Moglo bi se kazati da je Stanetti s određenim zakašnjenjem sebi nametnuo zadatak pozabaviti se Bachovim partitama ili je recital pohitao i pokazao o kakvom se poslu zapravo radi. Partite karakteriziraju detalji, finese, ali i tematsko jedinstvo koje obiluje unutar osnovne ideje stalno novim sustavima koji se oslanjaju na duh vremena u kojemu je živio. Stanetti je imao više naklonosti za lirske i emotivne artikulacije, za razigranost i efekt neke linije / Alemanda,  Menuet…/, ali ne i za jasnoću i kvalitet tona, ornamentiku i Bachove ritmove, da i ne spominjem agogičko modificiranje, artikulaciju dinamike i uopće dublju osjećajnost koja misli na glazbu i njezinu slojevitost. Uostalom, riječ je o najsloženijoj i temeljito promišljenoj glazbenoj dramaturgiji izuzetno skromnog umjetnika koji se poslodavcima potpisivao 'Vaš vjerni sluga!'

Između spomenutih partita Stanetti je izveo kraću skladbu Preludij i fuga Ante Knešaureka, mlađeg orguljaša, skladatelja, improvizatora i nastavnika na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bogato iskustvo stečeno u orguljaškoj glazbi potaklo ga je na skladanje koje je rezultat trenutnih asocijacija i ovladavanja principima tzv. autentičnog baroka. Stanetti je uspio precizno podvući efektne linije i kontraste, napose melodijsku invenciju koja je Preludiju i fugi dala gotovo romantični efekt.

Na odobravanje publike Stanetti je odgovorio s dva dodatka - pored jednog ulomka iz partita, odjednom je doletjelo Schumannovo 'Sanjarenje' i povelo nas u noćni zagrljaj melankolika i sanjara…