Bambina u kartoteci različitih asocijacija

Aplauzi su dočekali mjuzikl 'Bambina' još prije praizvedbe 14. veljače 2020. u HNK Split, atmosfera je bila tako udešena kao da se dočekuje Fellinijev mistični brod REX ispunjen snovima i nadama koje tako brzo sobom odnosi u noć. Redatelj Krešimir Dolenčić dugo je maštao o svojevrsnom nastavku Tijardovićevog 'Spli'skog akvarela', gomilale su se ideje, sanjalo o suvremenom pristupu gradu i glazbi koja bi u zamišljenom mjuziklu bila ona iz studija 'Đavola' i Nene Belana. I dok se Zagrebu, spominje Dolenčić, odrastalo već pola stoljeća na Kabiljevim mjuziklima 'Jalta, Jalta' i 'Gubec-beg', Split nakon Tijardovića dugo na repertoaru nema svoj suvremeni mjuzikl.

Odabrana ekipa

Uz stručnu asistenciju novinara i glazbenog kritičara Zlatka Galla i donekle dr. tehničkih znanosti Branka Belamarića prihvaćena je ideja da se ponuđeni narativ (libreto) Ane Tonković Dolenčić smjesti u škver i Split 80-ih godina prošlog stoljeća koji su se 'nametnuli kao najtočniji izbor i neiscrpan izvor zavrzlama'. Projekt je redatelj Dolenčić nudio četvorici splitskih intendanata, ali je imao sreću samo s petim - Srećkom Šestanom, koji je u svemu vidio veliku mogućnost afirmacije kazališta, ali i Splita, njegovog mentaliteta i njegove kulture. Za Jelenu Bosančić, ravnateljicu Drame, koja se javlja kao producent što je svojevrsni novum, 'Bambina' je i emotivan projekt koji poslije dugo vremena spaja Operu i Dramu kroz tekst koji je 'predivan i zanimljiv i koji se uklopio u sve Belanove pjesme, baš kao da je Neno zamislio da nekad negdje treba pričati o 'Bambini' kao tankeru u izgradnji'. Razumije se da je mjuzikl s Belanovom glazbom 'idealan soundtrack tadašnjeg Splita' s efektom višeznačnog 'uličnog grafita' (Gall), pa i ne začuđuje radost skladatelja kao ostvarenje sna koji će i publiku vratiti u mladost i nostalgiju nekih starih adresa. Po svemu sudeći Olja Dešić, ugledni skladatelj, aranžer i basist, obavio je obiman posao u prilagodbi Belanovih skladbi i prikladnim glazbenim aranžmanima za ovaj 'jukebox mjuzikl'. 

Izabrani glumci, članovi zbora i orkestra HNK, sastav Neno Belan & Fiumens, ali i dirigent Jure Bučević, suradnica redatelja i koreografkinja Jelena Bosančić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, dramaturg i jezični dijalektalni savjetnik Jasen Boko, oblikovatelji svjetla, tona i video realizator Srđan Barbarić, Željko Mravak i Ivica Kalinić, uz autoricu teksta, redatelja i skladatelja jurnuli su na život i niz nevidljivih zapreka. Otvarala su se brojna pitanja koja su i dalje bila under study. 

Novi val

Praizvedba 'Bambine', a potom i čitav niz repriznih izvedbi kojima nema kraja, uz pozive na gostovanja, dočekana je kao skok u poznato. Pogledali smo više izvedbi i vidjeli koliko se animiranoj publici dopala Dolenčićeva vješta režija, laka i dopadljiva izborom gegova i komičnih ulomaka, premda bez mnogo napora i traganja za možebitnim slojevitijim poniranjima. Život se, uz poznate songove, pokazao kao zašećerena ružičasta fikcija koja ima namjeru više se dopasti, nego nam nešto otkriti, premda je bilo i toga. Jednostavna životna autentičnost odvija se kroz nizanje patchworka koji uvrijeđenom čovjeku i gorčini života nude ili buđenje izvitoperenih ambicija i grozničavu pohlepu ili život koji je donosio manje od očekivanog i jurio događajima koji su brzo skidali kalendarske dane. U košmarnom gradu prepoznatljiva ambijenta ostala je, čini se, jedino glazba kao istinska vrijednost, premda je njezina kultura otpora tradiciji i kontradiktornost, koja dodiruje kič, magnet za mlade koji u 'Čarlijevom klubu' dobivaju prve aplauze. Traganje za nestalim vremenom, dozivanje onoga što je otišlo u nepovrat, senzibilitet melankolika i sanjara crta je koja poput tamnog bisera podgrijava sjećanja na Split koji juri kraju stoljeća bremenit crnim oblacima koji ne nestaju. Ma koliko ne treba osiromašiti registar naše osjećajnosti za jednu autentičnu notu, ne treba je obdariti ni varljivom nadom, površnošću ili prividom. Francuski filozof Michel Foucault upozorava da nije nikad ništa napisao osim fikcija, ali da one nisu iznad istina. Promišljao je kulturu na najmanje očekivanim mjestima, u čemu mu se na neki način približava Dolenčić nizom svojih redateljskih postupaka, u djelovanju osjećaja, ljubavi, svijesti, nagona, u raznim projektima, ma koliko se Faucaultov postupak mogao odraziti na opću povijest mentaliteta zbog gubitka jasnog fokusa. Uvijek se treba prisjetiti mudre Wildeove opaske kako umjetnost nikad ne bi smjela težiti za popularnošću! 

Ne samo u Splitu umjetnička klima osamdesetih godina pokazuje se više kao zbir ili mnoštvo neovisnih lokalnih scena, tako je i u svijetu gdje isticanje genius loci podrazumijeva atmosferu prostora, kulture i nasljeđa. Cjelokupna umjetnička scena uplovila je u gotovo kaotičan pluralizam koji je tolerirao najrazličitije opcije i na krilima postmoderne omogućio znatne razlike u glazbi, slikarstvu i drugim granama umjetnosti koje se udaljavaju od svakog mainstreama. Osamdesete najavljuju razdoblje kriza na gospodarskom i socijalnom planu, iscrpljuju se sve ideologije, ali to vrijeme kao da otvara nove šanse bujanju umjetnosti u kojoj dominiraju subjektivni impulsi i nezadovoljstva mladih koji preko novog vala stječu ogroman utjecaj i zauzimaju kritički stav prema kolektivnim vjerovanjima i ideologijama  boreći se za ostvarenje vlastitog identiteta.

Različiti potencijali

Nedvojbeno je realizacija 'Bambine' otvorila niz problema čisto tehničke prirode koji su zadavali glavobolju i drugim hrvatskim kazalištima koji su realizirali svoje prve mjuzikle. Upravo su ta iskustva skupo plaćena posvuda u svijetu od Berlina do New Yorka i upozoravaju da se ni iz čega jedino ništa može roditi. Postoje cijele biblioteke uputstava kako započeti i čemu posvetiti pozornost u mjuziklu, motivacijski potencijal i sigurnost u vlastitu procjenu tek je prvi korak na zaleđenom jezeru. Istina, ostaje otvoreno pitanje o stupnju sceničnosti ovakvog mjuzikla, koliko se spleen i vrtoglavica grada mogu podrediti zakonitostima scene? Veliki francuski prosvjetitelj Voltaire tvrdi da je u kazalištu 'važnije jako nego točno udariti', misleći na prednosti očiglednosti i neposredni atak na čula gledalaca. Ako je Split u pitanju, mislim da je u pravu! Nije beznačajno promisliti je li niz spretno pronađenih scenskih i drugih rješenja u 'Bambini' rezultat kazališne sofistikacije ili odbir koji se prvi sam od sebe ponudio. Puritanska mizanscena sa slikanim dekorom i stiliziranim crtežima dizalica, uz jednostavno korištenje scenskog prostora u svim dimenzijama (plastičnost dekora i arhitektonski elementi-pokretni praktikabli i elementi namještaja) omogućio je brzi protok radnje i otvorio široki prostor igri, ali je dovodio i do monotonije i spontanog izmještanja lirskih momenata na proscenij (scenograf Dinka Jeričević). Jelena Bosančić kao koreograf imala je zanimljivu zadaću uputiti zbor i soliste da svojim tijelom i plesom odgovore na različite zahtjeve libreta sljedeći glazbene brojeve. Individualni i grupni proces koji podrazumijeva prirodan, organski pokret, pronalaženje svog načina kretanja do specifične  interpretacije na zadanu koreografiju i glazbu jedna je od najsloženijih zadaća mjuzikla. S obzirom na raspoloživo vrijeme rezultati do kojih su došli Eranović i maturantice Požgaj i Bogdanović bili su zanimljiviji od skupnih prizora Zbora koji tek čekaju bogatiju i raznovrsniju plesnu koreografiju. Čarolija uspjeha mjuzikla je pronalaženje razloga za pjevanje ili ples, određivanje situacije u kojoj je lik preplavljen emocijama zaplesao ili zapjevao jer riječ ili pjesma nemaju takvu snagu izražaja. Uočio sam nekoliko mjesta gdje su razlozi za ples ili pjesmu bili brzopleti, tek toliko da se to obavi. Sve to govori o složenosti mjuzikla i teškom postizanju jake izvedbene gravitacije, onom vječnom pitanju kako jednostavnu životnu filozofiju zgusnuti u fragmente i postići čarobnu snagu iznenađenja. Sve što se odnosi na glazbu i pjevanje u mjuziklu spada u nadležnost dirigenta, premda se u velikim glazbenim centrima to odnosi na glazbenog direktora. Nizanjem izvedbi suradnja dirigenta Jure Bučevića s nešto smanjenim orkestrom HNK, u čijem sastavu je bio i sjajni Belanov band Fiumens s odličnim saksofonom Jakše Kriletić Jordesa, dobivala ja na usklađenosti, dinamičkim kontrastima i homogenoj zvučnoj slici. Do optimalne glazbene realizacije u kojoj se publika oduševljava lakoćom izvedbe, mogućim improvizacijama i iznenađenjima, a napose solistima i zborom ne dolazi se brzo ni  lako. Glumci, koji su ujedno i pjevači, od kojih neki čak prvi put pjevaju ili plešu na sceni, mogu zadovoljiti našu publiku, ali bez sistematskog i dugog rada na sebi i vještinama koje zahtijeva jedan mjuzikl nema perfekcije i kritičke svijesti o svojim dometima. Ekipa sastavljena od umjetnika Eranovića, Prohaske, Rodoje, Požgajeve, Bogdanovićeve, Vickovićeve, Bilandžića, Stanićeve,  Gilliana Đanića, Kačić Čatipovićeve, Jovanovićeve, Srdelića, Radoša, Kokoškova, Banova i članova Zbora HNK obavila je veliki posao, učinila prvi korak u svijet mjuzikla koji naleže spremnost i stalne promjene na bolje. Ako bih baš trebao izdvojiti nekoga 'ko se nametnuo u spomenutoj galeriji svojom groteskom, brutalnošću ili nasilnim sentimentom, preciznom psihoantomijom, neka to bude Ksenija Prohaska koja zna uhvatiti scenu i publiku, glasna i raskošna Zorana Kačić Čatipović i uvijek razorno talentiran Stipe Radoja.

West End i  Broadway 

Dizajn svjetla u mjuziklu ima veliko značenje i potrebna je realizacija izvan konvencija. Otvorena pozornica 'Bambine' nije praćena adekvatnim svjetlosnim efektima, a reflektori iz ulica pojačavali su dojam obilja živih boja čak i u trenucima dirljivih intimnih ispovijesti (oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić). Dok je premijera tonski bila slabije ili napola čujna, veza s orkestrom nerijetko upitna, glasovna pojačala ('bubice') pokazala su nove probleme s razinom jakosti, glasnoćom zvuka i njegovom bojom, što je s vremenom popravljeno izbalansiranim omjerima (oblikovatelj tona Željko Mravak). Kostimografkinja Tea Bašić Erceg (asistentica Marija Tomasović), koja je i ranije surađivala s NHK Split, ponudila je seriju raznolikih i šarenih kostima u stilu slobodne fantazije bez obzira na sredinu u kojoj se radnja dešava, osim plavih radničkih odijela, mornarskih majica i žutih zaštitnih kaciga. Sve je odisalo improvizacijama, istina šivanim kostimima za glavne uloge i posuđenima za ostale, različitim krojevima i trendovima fin de siecle. Kič ovdje nije neobičan čak ni onda kada su u pitanju gđa. De Rossi, direktor Balunko ili neizbježne sunčane cvike za mlade Splićane.

Možda je za nas važan ovaj trenutak u traganju ne samo za novim parametrima kazališta već i prepoznavanje zanimljivih težnji i novih nadahnuća, pokušajima revalorizacije riječi, ali i nove kazališne prakse koja se nudi kroz živa iskustva. Najnovije uprizorenje mjuzikla i reakcije na njega nisu tek stvar artističke fantazije i imaginacije koliko pitanje suvremenosti scenskog izraza i hrabrosti da se o svemu otvoreno razgovara. Zanemariti iskustva onih koji su u tomu već desetljećima značilo bi ostajati pod hladnom mjesečevom lampom, skriveni u vlastitoj taštini. Toliko se knjiga, studija, časopisa i nosača zvuka i slike na dnevnoj bazi tiska u SAD, Britaniji i dr. upravo o mjuziklima da letimični pogled na rezultate zapanjuje. Nas je zanimalo koliko je mjuzikl i dalje relevantan na West Endu i  Broadwayu, koga on zanima poslije toliko desetljeća kontinuirane prakse? Odgovor relevantnih autora i istraživača (Altman, Richard and Marvyn Kaufman, Don Dann, M. Wilk, F. Ebb, R.O. Butler, T. Jones, P. Routledge, F. Wildhorn, LM. Miranda i dr.) svodi se na to da je mjuzikl svakako više od obične zabave ili filma jer donosi životne priče koje utječu na emocije publike u relativno kratko vrijeme. Na djelu su umjetnost, edukacija i suvremenost! Struka se slaže da se kazališta trebaju otvarati ovim glazbenim žanrovima (funk, hip hop, punk, techno i dr.) i suvremenim izazovima, eksperimentalnim stilovima i novim glasovima. Posebna pozornost ide otkrivanju i poticanju novih pisaca koji će s vremenom postati klasici onima koji tek dolaze što je svakako bolje nego li se vračati starim kanonima, zaboravljenim slavnim naslovima, komercijalnim filmovima ili rock zvijezdama s prašnjavih kataloga. Kad se farovi okreću naprijed onda se na putu susreću konkurenti koje treba onemogućiti, oteti im publiku atraktivnim programima, svjesni činjenice da je mjuzikl zapravo i business! U svemu tomu istraživanja pokazuju da se mogu očekivati otpori mlade publike koje je više sklona videu s glazbenim sadržajem ili filmom koji se prate u kućnom ugođaju nego li sjediti možda i neraspoloženi dva duga sata u Broadwayskom kazalištu i plati najmanje 15 dolara! 

Problemi s libretom

Iskustva svih poznatih mjuzikla koncentriraju se na nekoliko glavnih elemenata koji započinju s libretom ili 'bookom' kao najvažnijim dramatskim momentom koji drži na okupu melodijsku liniju partiture. Imperativ da jedino libreto, koji s glazbom stvara koheziju, otvara šanse  uspjeha i interes za budućnost mjuzikla. Priča mora biti uvjerljiva i lako razumljiva, a to se postiže dobrom suradnjom ili simultanim radom libretista i skladatelja jer odvojeni kolosijeci otvaraju nove probleme. Spomenimo tek da je uspješnih pisaca libreta malo, njihov je rad podcijenjen, vani su odgovorni za neuspjeh mjuzikla, a samo nekolicina uspjeli su biti i dobri skladatelji i 'book writeri' (Gorge M. Cohan, Noel Coward, Meredith Willson i Jonathan Larson). Bogatstvo stječe onaj skladatelj ili pisac koji postane i producent poput nenadmašnog i kontroverznog Lloyd Webera (Mačke, Fantom Opere, Jesus Christ Superstar, Evita i dr.) s njegovom Really Useful Gorup i Fondacijom.

Postoje mjuzikli koji su inspirirani glazbom, a ne libretom ili pričom, riječ je o popularnoj glazbi i nekom poznatom bandu koji često ima i dobar scenarij. Takav jukebox mjuzikl je uspješna Mamma Mia, a njegova splitska varijanta je 'Bambina' koja glazbeno počiva na songovima Nene Belana i njegovih Đavola. Libreto dolazi na takvu podlogu tek na kraju umjesto na početku i to na neobičan način. Po pristupu zanimljive i znatiželjne scenaristice i dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, kojoj je 'Bambina' 25. zajednički projekt sa suprugom Krešom, zbivanja u splitskom škveru 80-ih godina prošlog st. podliježu shemi 'stare škole malverzacije', apsurdnog načina organizacije, netransparentnosti, korumpiranih direktora, udbaša, međunarodnih varalica itd. Scenaristica je oko godinu dana posvetila istraživanjima tehničkih podataka o izgradnji broda (pomoć B. Belamarića) i uklapanju cijele te zavrzlame u melodramatsku priču. Podatke koje je dobila o gospodarskom kriminalu i silnim pljačkama političke elite onog vremena, menadžerskoj kasti i svemu što se  događalo u velikim poduzećima širom zemlje našla je u preporučenoj knjizi 'Crveni manageri' Stjepana Đurekovića, koji je tih godina bio direktor marketinga INE a nakon bijega u inozemstvo ubijen 1983. U zavrzlami oko 'Bambine' spomenuti podaci čine dio 'dokumentarne pozadinske slike' koja se u konačnici utapa u mediteransku ljubavnu priču koja pomiruje ideološke, klasne i dobne razlike. Poznati povjesničar R.G. Collingwood razlikuje tzv. vanjštinu i unutrašnjost događaja. Vanjština je sve ono što se na događaj odnosi, a može se opisati u kategorijama mišljenja, dok su iskustvo ili ideja prava povijesna građa. Interpretacije na temelju druge ili treće ruke ne znače i rekonstrukciju, ne proizvode se time dokazi i motivacije, interpretacija ne zaključuje i ne zaokružava predmet istraživanja, već je to samo područje mogućnosti. Stvaralačka mašta u rekonstrukciji povijesti inferiorna je pred živim dokazima, pred opredmećivanjem proživljenog iskustva sudionika iz prošlosti. Povijesne činjenice služe otkivanju pojmovne zbilje i iskustvene akcije, premda će novi tekstualizam upozoriti na gubljenje privilegiranog položaja zapadnjačkih formi  i diskursa koji će pozdraviti ispitivanje višedimenzionalnosti zbilje.

Istina o škveru

Nije samo Đureković razgovorima i svojim metodama jurio kliznim tlom naše zbilje, već i znanstvenici koji ne dolaze lako do svojih rezultata. I ja sam se bacio na obimnu dokumentaciju koja postoji o škveru od 1945. do 1990. tragajući za problemima i ljudima da bih ustanovio u kojoj se mjeri Đurekovićeva globalna analiza i potresni uvidi u zlodjela komunista odnose i na splitski škver od Jadranskih brodogradilišta A.D., preko Brodogradilišta Viko Krstulović 1948. do 1953.,  pa Brodogradilišta 'Split A.D.' do 1969. kada mijenja naziv u Brodogradilište i tvornica dizel motora Split d.o.o. Kako se u 'Bambini' radi o 80-im godinama s karakterizacijama koje Đureković (koji je najbolje poznavao situaciju u INI) u svom 'političkom romanu' prenosi na cijelu zemlju i sve veće firme ('pronevjere, krađe, i druge vrste lopovluka su toliko raširene, da je to također tipično za surovu komunističku svakidašnjicu…') razgovarao sam s brojnim radnicima i tadašnjim rukovodiocima (samo četiri direktora u 45 godina kada je u prosjeku zaposleno od 5 do 8000 ljudi) koji su dobro poznavali jedan drugog. Impresivna je povijest škvera i izgradnja novih pogona, gradnja tankera od 100.000 t, linijskih brodova, podmornica i ratnih brodova, lista naručioca je pohvalna, ugled škvera u svijetu je među prvima. Našao sam na stranoj referentnoj listi novih brodskih objekata da je od 1977. do 1990. u splitskom brodogradilištu izgrađeno nevjerojatnih 100 brodova (bez onih specijalnih objekata), među njima su strogim izborom stranih stručnih magazina mnogi proglašeni 'brodom godine', tu su i dvije velike ljubavi škverana car/passenger ferry Amorella i Isabella. Moglo bi se nekomu učiniti da pričam puste priče iz taloga jednog vremena prikazanog sa svjetlije strane, ali upoznao sam toliko autentičnih ljudi i slušao o škveru priče ponizne blagosti koje su valjda došle i do Đurekovića koji je izbjegao da igdje spomene naš škver. Kuriozuma radi vidio sam isplatne liste na kojima je direktor 80-tih godina bio na 29 mjestu primanja u škveru gdje su preciznim izračunima najvrjedniji radnici i najveći stručnjaci predvodili…od tada do danas spomenuti 'tajkun' ostao je isti 'čovjek nazbilj'. Ostale uspomene kao da je odnio san…U svijetu tjeskobe i obezvrijeđenih vrijednosti toliko je važno gotovo zaneseno traganje za smislom i istinom, čak i onda ako se radi o jukebox mjuziklu.

'Bambina' mirno putuje u luke radosti o kojoj će pričati o ljubavi svjesna svoje prevratničke uloge u odnosu na konkretnu tradiciju, ali ne i inovatorsku u odnosu na odmakla mjuzikl iskustva koja se uvijek ispočetka pitaju kako dalje posložiti win-win hot izazove.