POGLED KRITIČARA: Beethoven po mjeri dirigentice Marije Ramljak

Moglo bi se nekomu učiniti da su simfonijski koncerti splitskog HNK sasvim ugodni intermezzo između opernih, baletnih i operetnih produkcija, svojevrsna oaza mira za glazbenike, mjesto okrijepe. Kako već duže vrijeme izostaje sistematski rad na podizanju transparentnosti i ujednačenosti pojedinih grupa u cilju postizanja kvalitete zvuka, agogičkih nijansi i dinamičkih kontrasta, svaki novi koncert prilika je da se u tom pravcu nešto uradi. Najčešće je na dirigentu da snagom koncentracije pokuša ostvariti sugestivnu interpretaciju i takvu sinergiju s orkestrom i solistom koja bi vodila što boljoj interpretaciji i zamišljenoj cjelini. Ravnanje Drugim simfonijskim koncertom Orkestra HNK 1.veljače 2019. povjereno je Splićanki Mariji Ramljak kojoj je ovo bio prvi nastup u rodnom gradu u kojemu je započela glazbeno školovanje i diplomirala 2000. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi uglednog Pavla Dešpalja. Nastavila je sa školovanjem na budimpeštanskoj akademiji 'Franc List', a potom i na brojim majstorskim tečajevima u Londonu i dr., sudjelovala je na dirigentskim natjecanjima, dirigirala Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrima HRT-a i Dubrovnika, bila angažirana i kao zborovođa da bi završila kao urednica ozbiljne glazbe i organizator gotovo svih koncerata i opera u produkciji HRT. Pred nama je ozbiljna umjetnica, efektnih gesta, precizna, umjetnički osviještena da bi sabrano i dovoljno temperamentno pokazala ljepotu glazbe kojoj se bez ostatka predaje.

Tiha i dinamički promjenjiva violina

Ramljakovoj je jasno da se s nekoliko pokusa ne mogu očekivati čuda tim prije što su na programu dva tako velebna djela kao što su Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op.35 P.I. Čajkovskog i Druga simfonija u D-duru, op.36 Ludwiga van Beethovena. Ono što se odmah pokazalo jest da dirigentica, s dojmljivim i raznorodnim programom koji stavlja pred velika iskušenja, nastupa angažirano i sugestivno s jasno profiliranim projektom i pitanjem što želi dobiti od jednog velikog romantičara i najvećeg autoriteta bečke klasike. Razumije se, pripreme su bile precizne i podređene postizanju zajedničkog sviranja i zvučanju skladbi, interpretaciji notnog teksta, određivanju dinamike i agogike, napose često spornog tempa. U violinskom koncertu kao solistica nastupila je ruska violinistica s talijanskom adresom Ksenia Milas, glazbenica s diplomom Maastricht Conservatoirea iz klase B.Davidoviča Belkina 2012. koja je ostvarila bogatu umjetničku karijeru svirajući gotovo sveukupni violinski repertoar od Bacha do suvremenih skladatelja. Milasova je od 2010. nastavnik na Međunarodnoj akademiji u Imoli i angažirana je na brojnim projektima i koncertima. Nekad označen kao tehnički neizvodiv, violinski koncert Čajkovskog postao je omiljeni kamen kušnje i jedan od najpopularnijih gudačkih koncerata uopće. Struktura djela je u osnovi jednostavna s ciljem da nas razvedri ugodnom i svježom melodikom u kojoj se osjete prizvuci ruskog folklora. Usprkos pojedinih fino dotjeranih ulomaka (lirska Canzonetta), Čajkovskijev violinski koncert nije ostavio uvjerljiviji dojam, što ide na dušu violinistice koja je često bila dekoncentrirana, promjenjivih tempa, bez neophodne energije i očekivane snage tona.  Dirigentica Ramljak uspijevala je održati kakav takav cjeloviti luk djela i u snažnim gradacijama ponuditi uzlete i sačuvati supstancu u sva tri stavka, premda je blagi ton, lirski drhtav i intimni pristup violini stvarao atmosferu, posebno u trećem dramatskom i brzinom zahtjevom stavku, koja je udaljena od emocionalne i strastvene ruske škole jednog Ojstraha, Kogana, Spivakova, Jašvili, Grača i dr. To je posebno došlo do izražaja u finalu koncerta (Allegro vivacissimo) gdje su brzina i  virtuozni pasaži gubili vezu s orkestrom što je utjecalo na interpretaciju koja trpi od pomanjkanja iskustva i tehničke nespremnosti.

Ambiciozni koncert

Izvedba Druge simfonije u D-duru, op.36 Ludwiga van Beethovena bila je pravo iznenađenje i pokazala je koliko pripremni rad i uvježbane orkestralne grupe presudno utječu na sugestivnu, preciznu i fokusiranu glazbenu sliku. Marija Ramljak kao da je dočekala svoje vrijeme srčanog posega, temperamentnog muziciranja i razgranate energije koja briga o svakom detalju, zvukovnoj  ravnoteži, čistoj intonaciji i lijepom tonu. Zadržana je dramska napetost, a maksimalno profesionalni orkestar nerijetko nas je uvodio u stanje čulne svečanosti tonova. 

U posljednjih dvadesetak godina oživljene su  u krugovima muzikologa, glazbenih kritičara i recenzenata rasprave o vrijednostima Beethovenove glazbene ostavštine, o tomu kako njegov opus danas utječe na razumijevanje cjelokupne glazbe i kakva je suvremena recepcija njegovih djela. Nije pretjerano ako se kaže da su najsnažnija pera uočavala i podupirala zagovaranje kanona u umjetnosti, u našem slučaju u glazbi kao kulturnoj, etičkoj  i emocionalnoj snazi, dok su se u isto vrijeme smjerno javljala pitanja što želimo od glazbe, kako Beethoven utječe na recepciju glazbe, ne kao povijesne činjenice, razvitka glazbenog stila, biografije ili mita. Prve indicije o gluhoći (1799.- 1802.) skladatelj dočekuje s rezignacijom i u toj 'herojskoj fazi' otvara novo poglavlje koje će se okrenuti ljudskim vrijednostima i afirmaciji njegova kreativnog genija (Treća i Peta simfonija). Ne začuđuje da su skladbe upravo iz toga srednjeg razdoblja bitno utjecale na visoke domete kulture zapadne civilizacije i postale paradigmom temeljem koje se ocjenjuje ostala glazbena produkcija. Afirmacija 'herojskog' razdoblja i čovjekove borbe za njegove identitete tema je koja nas stalno dodiruje.

Potvrde o oslabljenom sluhu nisu Beethovena tijekom rada na Drugoj simfoniji bacile u očaj već je kroz složenu strukturu ispunjenu neobičnom snagom u  prvom stavku usporenog ali sjajnog Adagio molto i Allegro con brio krenuo novim smjerom osjećajući ne nagon za samouništenjem koliko potrebu da upravo glazbom ponudi ugodne tonove onima koji ga cijene i podržavaju. S 31 godinu Beethoven je odlučan da u romantičarskom ozračju slijedi svog idola Mozarta i učitelja Haydna dajući simfoniji humorni i sretni ton. Sve je u Drugoj simfoniji plemenito i ponosno, harmonijski bogato i melodijski bujno, okupano ljepotom sentimenta i melankoličnog mira u Larghettu, da bi živahni Scherzo potaknuo pregršt instrumentalnih nemira i otvorio prostor genijalnom finalu Allegro molto s nizom fragmenata koji slave život, skladateljevu vjeru u besmrtnu slavu, ljubav i vjernost.

U dobroj izvedbi nizala su se pouzdana sola i fragmentirane strukture koje su se stapale u zreloj ravnoteži suzdržano i bez grča. Uvjerljiva dirigentska gesta djelovala je poticajno na glazbenike i oni su zdušno slijedili njezine ideje s tek mjestimičnim nedorečenostima i nesigurnostima. Konačno, brojna publika je mogla čuti dva kapitalna simfonijska djela u kojima je angažirani orkestar Splitske opere pokazao pouzdanu profesionalnost i solidnu izvedbenu razinu, unatoč nepreciznostima u dinamici i promjenjivoj koncentraciji solistice na violini. Marija Radman se pokazala kao muzikalan i nadahnut dirigent, spremna za analizu i interpretaciju povijesno i stilski različitih orkestralnih skladbi. Granice njezinog talenta nisu još ni izdaleka poznate. Naglašena motoričnost pokreta i prepuštanje subjektivnom doživljaju omogućeni su dirigiranjem napamet i pripremama unaprijed. Može li Ramljakova zajedno s velikim Danielom Barenboimom kazati da je čekala da glazba u njoj sazre ili ona u glazbi, da je potom čekala orkestar koji neće smo raditi što mu ona kaže, već će osjetiti svaki detalj u glazbi točno kao što je i ona osjetila dok je svirala… to je, eto, najveća radost za dirigenta…