Božićno drvce zamijenilo je badnjak, a u Splitu je prvi put okićeno prije 123 godine
Prva osoba koja uđe u kuću na Božić mora biti mlad i vitalan muškarac, jer to znači da ukućane čeka bogata i zdrava godina
Božić je najljepši obiteljski blagdan, blagdan intime, jednostavnosti i mira, a u kršćanskom se svijetu slavi od 4. stoljeća. Paljenje badnjaka, unošenje slame u kuću, kolendavanje i sijanje pšenice, samo su neki od tradicionalnih običaja Dalmacije vezanih uz božićno vrijeme.
Božić se prvi puta proslavio u Rimu 354. godine, a badnjak je zapravo panj. U Dalmaciji bi se sjekao od maslinova drva. Badnjakom bi se u davna vremena kružilo oko kuće, a nosio ga je najstariji član obitelji. Jedino se u malim mjestima, zbog karakteristične arhitekture, kuća obilazila s unutarnje strane. Najstariji član obitelji tada bi postavio badnjak na komin i blagoslovio ga krštenom vodom. Prema badnjaku su se ponašali kao da je živ, davali bi mu ostatke hrane, zalijevali ga vinom, posipali pšenicom. Kada bi se zapalio, trebao je tinjati do Sveta tri kralja i vjerovalo se da će onu kuću u kojoj se ugasi prije toga zahvatiti nesreća. Pepeo badnjaka se posipao po vinogradima, voćnjacima i poljima, jer se vjerovalo da će to donijeti plodnu godinu. Badnjak je danas zamijenilo Božićno drvce, a u Splitu je prvo kićenje bora bilo 1895. godine i to kod obitelji Kaliterna.
Slama je za Dalmaciju također bila važan dio božićnog rituala kao i svijeće. Svijeća bi se postavila u svijećnjak s kruhom oko njega, palila se na Badnju večer, na dan Božića ujutro i uvečer, na Novu godinu i na Sveta tri kralja. Svijeće su se gasile kruhom umočenim u vino.
Prva osoba koja uđe u kuću na Božić mora biti mlad i vitalan muškarac, jer to znači da ukućane čeka bogata i zdrava godina. Znalo se u kruh umijesiti novčić, a onoga tko odlomi komad s novčićem očekuje bogata godina. Proricalo se i o imenu budućeg supruga. Djevojke bi na svetu Lucu uzele 12 cedulja i na 11 njih bi napisale imena poželjnih mladića iz sela, a jedna bi ostala prazna. Svaki dan do Božića bi se palila po jedna ceduljica i ona koja bi ostala zadnja bilo bi ime suđenog supruga. Ako bi djevojci ostala ceduljica na kojoj ništa ne piše to bi značilo da se neće udati te godine.
Nezaobilazni su i koledari, odnosno čestitari. Oni su se uvijek morali pustiti u kuću, osim u slučaju bolesti ili smrti. Pucanje se zadržalo do današnjih dana, a vjerovalo se da se time tjeraju zle sile. Također, bilo je važno i svečano se obući.
