ĆAKULA NEDJELJOM Ernest Pelaić: Tonči Huljić je najtalentiranija osoba svih vremena

Rodio se je 26. prosinca 1968. godine u Splitu, gdje je završio osnovnu školu, a usporedo niže i srednju glazbenu školu 'Josip Hatze', smjer fagot. Iako mu je fagot bio glavni instrument, ljubav prema klaviru još od najranijih dana potpuno ga je okupirala, a naročito zbog toga što je na njemu sa svojih 14 godina počeo skladati svoje prve pjesme. Ovog tjedna u serijalu 'Ćakula nedjeljom' ugostili smo splitskog glazbenika Ernesta Pelaića.

Tko je otkrio vašu sklonost i talent prema glazbi?

- Nisu to otkrili roditelji kako to obično biva, osjetio sam to sam vrlo rano. Krenuo sam u muzičku školu, imao sam odmah visoko mišljenje o svom muzičkom znaju i s nekih 13 godina sam imao potrebu za osnivanjem zbora. To je bio dječji zbor Bambi, u kojem su bila djeca do osmog razreda, a ja sam imao 14 godina. Nevjerojatno je kako sam okupio pedesetak djece, no to je bilo lijepo vrijeme kada su ljudi vjerovali u puno toga. Tadašnja mjesna zajednica Bačvice dala nam je prostor gratis. Znači, sa svojih 14 godina vodio sam zbor u kojem je najstarija članica imala godinu manje od mene, ja sam tu trebao biti neki autoritet - i bio sam. Mislim da sam sasvim uspješno vodio zbor. 

Možete li se prisjetiti svog prvog nastupa sa zborom? 

- Tada sam i počeo pisati prve pjesme, nastupali smo s prvom mojom pjesmom na Pravnom fakultetu na dodjeli diploma budućim pravnicima, to nam je bio prvi nastup. Sjećam se da je tada u publici bila moja profesorica glazbenog odgoja Dominis, ona mi je predavala u osnovnoj školi. Zanimljivo je što sam kod nje imao dva, ona nije mogla shvatiti zašto ja ne slušam Beethovena navečer tako da mi je zbog toga uvijek davala male ocjene. Iako sam poznavao i zanimali su me klasični glazbeni repertoari, no namjerno joj nisam davao do znanja da ja to znam. Volio sam tu klasičnu glazbu kao što je i volim danas, no inat mi nije dao da joj to pokažem. Kada smo završili s nastupom, ona je vidjela kako ja vodim zbor te kako sviram klavijaturu. Prišla mi je i kazala kako se ne bi nadala da će me ikada vidjeti u tom izdanju. Odgovorio sam joj kako ona nije znala to prepoznati u meni.

Kako ste se odlučili opredijeliti za fagot?

- Kod mene su se događale zanimljive i čudne situacije. U nižoj muzičkoj nije bilo opredjeljenja, tu se uči općenito o svemu. Kasnije, kada sam završio, jedan moj prijatelj Žarko Perišić, koji je akademski glazbenik danas, vrhunski fagotista, mi je predložio u prisustvu mojih roditelja da završim fagot, jer je to instrument koji je veoma tražen, a da ih često zbog manjaka uvozimo iz drugih zemalja. Tada sam mu to povjerovao, mada sam znao da to ne želim. Želio sam svirati klavir, ali, eto, jednoga dana sam mislio da će mi to koristiti. Kasnije sam shvatio kroz srednju školu da mene to uopće ne zanima, nisam bio neki veliki radnik u smislu da sam volio vježbati, baš suprotno, to sam izbjegavao i cijelo vrijeme sam svirao klavir. 

Kako su protekle četiri školske godine u glazbenoj školi i sati fagota?

- U glazbenoj školi dogodile su se nezamislive stvari, dvaput tjedno sam imao sate fagota uz ostalih 28 predmeta kako sam išao u dvije škole. Nisam stizao i nisam želio svirati fagot, znalo mi se događati da nisam dolazio pripremljen na sat. Znao sam se ponekad praviti da sam zaboravio ponijeti instrument, kako možeš zaboraviti i doći na sat bez instrumenta. Na kraju svake školske godine trebaš polagati pred komisijom u kojoj su profesori i iz drugih instrumenata. Jedini profesor u komisiji koji je poznavao materijal bio je moj profesor iz fagota. Dogodilo mi se da u četvrtom srednje na završnom satu ispred komisije dolazim pripremljen skoro nikako. Dan ranije sam se sjetio da imam to, zadatak mi je bila neka sonata. Kako sam dobro poznavao kompoziciju kao predmet, znao sam u kojem obliku ide sonata. Sva sreća da oni nemaju note, ali nemam ih ni ja ispred sebe. Shvatio sam da ne znam uopće što treba svirati, jer to nisam ni taknuo, pa sam rekao sam sebi 'idem izmišljat i improvizirat pjesmu u momentu dok sviram'. Počeo sam s pjesmom, jedini tko je kužio je moj profesor, ali je i njemu bilo u interesu da ga ne osramotim pa je šutio. Dobrih 20 minuta sam ja to svirao, bez stajanja, nešto što je bilo ipak suvislo. Ne podcjenjujem te ljude, oni su ipak vrhunski glazbenici, ali nisu poznavali repertoar fagota, pa su mi cijelo vrijeme klimali glavom što me je ohrabrilo dok sam svirao. Na kraju su mi kazali kako je to bilo jako lijepo, dali su mi na kraju ocjenu četiri. Moj profesor je kazao kako bi dobio pet, no da je on tražio ocjenu manje. To je bilo čudo kako su ljudi u glazbi godinama nisu shvatili moje muljanje koje sam izveo jako vješto. To je jedna anegdota koja je baš lijepa i čudna. 

Što je bilo nakon srednje škole?

- Nakon srednje škole otišao sam u Kanadu na Croatian Toronto festival, to je bilo '89. Anton Kikaš, najbogatiji hrvatski iseljenik u Kanadi, organizirao je taj festival i otišao sam s jednom svojom pjesmom 'Zašto više nismo skupa'. Pjesma je imala veliki uspjeh na početku, stoga smo išli u Kanadu na desetak dana. To je bilo jedno nezaboravno putovanje, tada sam prvi put spavao u vodenom krevetu i nije me oduševio, prvi put sam vidio i Švicarsku koja me oduševila. Zbog toga sam odlučio da neću upisati akademiju te godine. 

Što je bilo s upisom godinu dana nakon?

- Iduće godine sam odlučio upisati akademiju, ali sam kasnio s upisom te do danas nisam nikada upisao što mi je žao. Samo iz jednoga razloga, ne zbog toga da budem akademski građanin, nego sam želio završiti nešto što najviše volim. Vjerojatno se nikada ne bih bavio radom u školi, oduvijek sam volio pisati pjesme, ali bih volio da sam završio jedino što je u mom životu prava ljubav, pored moje obitelji i kćerke.

Kako ću joj reć da varin

Koje skladbe najviše pamtite iz svog opusa rada?

- Najdraži moment mi je kada sam pobijedio na Splitskom festivalu 2010. godine s pjesmom 'Kako ću joj reć da varin'. To je pjesma kojoj sam najviše vjerovao spram ostalih. Nekoliko dana prije festivala na probama su me pitali mislim li da mogu ući u finale, rekao sam da neću samo ući u finale nego i da ću pobijediti. Svima je to bilo nezamislivo, s obzirom na to da je klapa bila osnovana nekoliko mjeseci prije. Nisam poznavao ekipu iz klape, upoznali smo se nakon što sam ih čuo na jednom događaju. Čak mi tada nisu nešto super ni zvučali, ali sam osjetio neki moment kod njih koji mi se učinio jako zanimljivim. 

Čime vas je očarala klapa Sv. Florijan?

- Imali su duh, u očima su imali nešto što do tada nisam vidio. Nisu mogli vjerovati da im nudim pjesmu i nastup na festivalu, jer su se tek osnovali. U međuvremenu sam zvao svog prijatelja, pokojnog Čedu Martinića koji je pjesmi dao jedan mali parladno. Eto, to mi je najdraži trenutak u karijeri, jer sam cijeli život na Splitskom festivalu, živio sam na Rivi, prozor mi je gledao na pozornicu. Slušao sam od malena izvođače, otac mi je novinar i uz njega sam proživljavao nastupe. Kada su me pitali što bi u životu volio, kazao bih 'pobijediti na Splitskom festivalu i otići na Euroviziju'. No, prvo je bio festival, pa ovo drugo ako se dogodi. 

Zbog čega vam je san i Eurovizija?

- Eurovizija mi je bila dobra, jer ima natjecateljski duh, predstavlja svoju zemlju i mislim da je to predivan osjećaj. Možda sam zato imao loš komentar na ovogodišnju situaciju. Nemam ništa protiv Nine Kraljić, ona je odlična pjevačica, no brine me što nisu dopustili hrvatskom autoru da pokaže što zna. Mislim da bi trebalo uvesti pravilo da autor i izvođač moraju biti iz Hrvatske, jer je to pitanje nacionalnog ponosa. Ako je to moguće da Hrvatsku predstavlja autor iz Austrije, onda zašto da umjesto kupovine Migova ne damo Austrijancima da nam čuvaju nebo. Mi ćemo tako imati manje troška, a oni će isto čuvati naše zračno područje. Najmanje je tu kriva Nina, već ljudi koji su dopustili da se to događa. 

Nedostaje li vam sustav biranja pjesme na glazbenom natjecanju Dora?

- Apsolutno. Dora je prva stvar nakon Splitskog festivala što mi je bila interesantna zbog natjecateljskog duha, iako je i tu bilo brdo problema. 

Što se danas događa sa Splitskim festivalom?

- Događa se jednostavno da ga vode ljudi koji ga ne vole, a usput i ne znaju. 

Povodom toga pokrenuli ste i Facebook stranicu…

- Pokrenuo sam stranicu naziva 'Splitski festival kakvog pamtimo'. Naziv je takav, jer danas ovaj festival nije u kakvom ja želim sudjelovati, neću slati pjesme dok je ova garnitura na čelu. Čelni ga ljudi jako mlako vode. 

Kada je po vama bio zadnji kvalitetni festival?

- Činjenica je da je prije šest godina bio zadnji dobar festival, kojeg pamtimo. Poslije toga je sve to bilo totalno smeće, odabir pjesama se radi po totalno drugom ključu nego što je to radio Ninčević koji isto zna što mu treba u momentu, a što ne. Ne kažem da je on bezgrešan, ali znao je što treba napraviti da festival dobro izgleda. 

Biste li vi voljeli jednoga dana biti na čelu festivala?

- Ne bih. Upravo iz tog razloga što bih želio sudjelovati kao autor jer mi je festival u srcu. Volio bih da ga preuzme neko tko to zna voditi, iako to danas nije lako. Bojim se da tom festivalu prijeti smrt. Pokojni Zdenko Runjić je to jako dobro radio, Mirošević također. 

Kratko ste imali pauzu od glazbe, uzeli ste fotoaparat… 

- Nisam se skroz maka iz glazbe, samo sam se neko vrijeme maknuo od pisanja za druge izvođače. Pisao sam pjesme i stavljao ih u neke ladice, znao sam da ću ponovno jednoga dana krenuti. Uhvatio sam se fotoaparata, jer volim fotografiju i išlo mi je veoma dobro. Radio sam za portale, novine, čak sam pripremao i izložbu da napravim sve najpoznatije ljude iz Hrvatske u nekim neobičnim situacijama. Imam te slike, iako nisam napravio izložbu. Jednoga dana ću kad-tad to napraviti. Fotografija je moja velika ljubav, još uvijek fotografiram i snimam. Žena i ja radimo spotove i to na viskom nivou. Pored glazbe to je moja velika ljubav. 

Imate li još neke manje poznate 'ljubavi'… 

- Imam doma dva pasa i mačku, svi se jako dobro slažu. Životinje su moja velika ljubav i sreća, želja mi je jednoga dana nešto pokrenuti za životinje. Toliko sam osjetljiv na njih da je to nešto posebno. 

U jednom periodu života ste napravili kratki izlet i u radijski prostor, kao voditelj i autor emisije 'Zanimljive priče nezanimljivih ljudi' na splitskoj radijskoj postaji radio KL Eurodom, prisjetimo se i tih dana…

-Tu su bili neobični likovi iz ovoga grada koji su govorili o svom životu. Imao sam ljude koji su uvjerljivo pričali kako je Muhamed Ali iz Varoša, kako je Bob Dylan živio u Križevoj, … imao sam neobične ljude s kojima se ja nisam bezobrazno zezao, nego sam nakon njih bio u posebnim razmišljanjima kako su oni sretni jer vjeruju u nešto. Znam mnoge ljude koji ne vjeruju u ništa, ja vjerujem u dobrotu čovjeka, međutim ta me ljudska dobrota nikada ne pomazi. U emisiji sam bio urednik i voditelj, moj glas se nije čuo, samo njihovi odgovori, a onda bi to popratio s glazbom. To je bio moj izlet u glazbeni prijenos, radio iskustvo koje mi je priuštio Vedran.

Kćer će se sama naći svoj put

S druge strane vaša kćer je naslijedila vaš glazbeni talent… 

- Naslijedila je prije sveg ljubav prema glazbi, ona je od prvog dana govorila da ne želi biti ništa drugo nego pjevačica. Imala je fazu kada je htjela biti trenerica dupina, ali i to je vezao za moju ljubav prema životinjama. Sada se bavi pjevanjem, ja je podržavam koliko treba i koliko mogu, ne forsiram je i ne poduzimam ništa po tom pitanju. Mislim da sam zbog toga bolji otac, ako ona bude zaslužila sama će naći put kao što sam ga i ja sam pronašao u ovom poslu.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Defacto ga nemam, jer imam udrugu koja se zove Hit Factory, koja ima dosta polaznika satova pjevanja. Cijelo popodne mi je zauzeto time, a kroz jutro pišem. Navečer gledam filmove, obožavam ih. Veliki sam filmofil, imam veliku videoteku DVD-ova. Puno volim gledati dokumentarce… 

Jeste li ikada imali u svom poslu uzore kojima ste se divili?

- Znam da moje kolege to ne vole kazati, ali ću vam reći tri osobe plus jednu. Zdenko Runjić, Rajko Dujmić i Đorđe Novković, to su ljudi kojima se apsolutno divim. Reći ću vam sada još jednu osobu, bit će vam čudno što ću nju spomenuti, za koju smatram da je apsolutno najtalentiranija osoba u glazbi svih vremena, zvučat će pretenciozno i mnogima će biti čudno. Mislim da je Tonči Huljić apsolutno najtalentiranija osoba svih vremena na ovom prostoru. To je čovjek koji može napisati pjesmu kada hoće, hit zna prepoznati nevjerojatno dobro, veliki je radnik i ima nešto što ja nemam, a to je crta za biznis. On je istovremeno dobar trgovac, ima sve ono što bi jedan glazbenik i poslovan čovjek trebao imati da bi uspio. Zato se njemu događa da s kim god radi - napravi dobar posao. Mislim da je Tonči Huljić osoba koja je na polovici svog životnog puta, čovjek koji je kao i ja završio samo glazbenu srednju školu, ali koji se posvetio glazbi. Ja nisam talentiran za biznis, mislim da sam talentiran za napisati dobru pjesmu. Zvučat će prepotentno od mene, mislim da sam vrlo blizu po mogućnosti napisat dobru pjesmu njemu. Volio bih kada bi postojali kvizovi u kojima bi pet  autora bili zatvoreni u neke gluhe staklene komore s instrumentima, te imali rok od tri minute da napišu melodiju na neku zadanu temu, a da ih nakon toga ocjenjuje publika. Volio bih tu sudjelovati. Mislim da bi bio najbolji i najbrži, vrlo brzo skladam i moj jedini razlog zbog kojeg nemam više hitova je taj što nikada svoje pjesme ne nudim poznatim izvođačima. Oni probijaju svoj led mojim pjesmama i to meni stvara veće zadovoljstvo. Uvijek sam volio mlađe pjevače s kojima bih od ničeg napravimo nešto, nego od nečega ostati na istome.

Kojeg izvođača na sceni u ovom trenutku najviše cijenite? 

- Teško mi je nekoga izdvajati, jer su to sve redom moji prijatelji. Kazat ću vam jedan par, a to su Danijela Martinović i Petar Grašo. Za Danijelu mislim da je jedna od najboljih pjevačica na ovim prostorima, poslije Ljiljane Nikolovske. Ne znam zašto nisu napravili neki duet, baš me čudi, jer su oboje vrsni izvođači. Petar Grašo jako dobro piše pjesme, dobro pjeva. Kada sam ga prvi put čuo nije mi se svidio, jer je previše zvučao kao Oliver. Danijela je nenormalno puna emocija, draga osoba. Ako već nekog trebam izdvojiti neka to budu oni. 

Kako provodite nedjelje?

- U pravilu sam kući, to je jedini dan kada sam sa svojom mamom, jer ne živimo skupa. Nedjeljom imamo zajednički obiteljski ručak. 

Poruka za kraj…

- Želio bih da svi oni koji se mislile baviti ovim glazbom znaju da ovo nije lak posao, mislim da je zahtjevan i nezahvalan. S druge strane donosi mnogo toga lijepoga, ali ne očekujte puno i ako se tako postavite dobit će jako puno toga. Bogatstvo u materijalnom smislu rezervirano je za druge poslove.