Chui napunio muzej na Mejama na zatvaranju iznimno uspješnog 5. Split at Night Jazz Festivala

Fotogalerija (21)

Iako su istu večer u novootvorenom splitskom klubu Porat svirali Laibach, dileme nije bilo: izbor je pao na Tonijeve 'svemirske marince', čudnog naziva, ali uvijek provjerene kvalitete i očekivanog ushita. Chui je napunio Muzej hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama na zatvaranju iznimno uspješnog 5. Split at Night Jazz Festivala. Kako su nedavno gostovali u Hrvatskom domu Ivo Tijardović, očekivana je bila izmjena repertoara, istovremeno s nikad istim realizacijama, a što se i dogodilo na zadovoljstvo onih koji su prisustvovali tom koncertu.

U zemlji tisuću cvjetova zvanoj jazz, Chui u svojim stilski bogatim instrumentalima stvaraju magični atanor u kojemu nedvojbeno postoji dogovorni brak između neočekivanih, ponekad atonalnih melodija i njihove ideologije. Siguran sam da njihove improvizacije predstavljaju slogan za bravurozno sviranje u kojemu zajedno stanuju inteligentni i racionalni optimizam, koji na trenutke zna poprimiti i tamne teksture. Njihova glazba počiva i na etničkim iskustvima, kao i na utjecajima bendova poput Hawkwind, Tangerine Dream ili pak kod nas nepoznatog dragulja talijanske eksperimentalne prog/fusion scene, benda Area. Neću puno pogriješiti ako ustvrdim da u njihovim kompozicijama možemo pronaći pravi glazbeni Babilon.

Toni Starešinić (klavijature, sintetizatori), Vojkan Jocić (saksofon, inače regularan član Borna Šercar's Jazziana Croatice, Jazz orkestra HRT), Konrad Lovrenčić (na basu, povremeni član Elementala i Kriesa) te Ivan Levačić (bubnjevi, član Kriesa) kroz svoje su jazz/prog rock, space jazz i psihodelične sfumature pametno prezentirali kolektivnu slobodu u eteričnim improvizacijama koje je konstantno obogaćivao Tonijev sintetizator, proizvodeći zvukove kao iz SF filmova šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća (na um mi pada film Zabranjeni planet), zvukove naizgled naivne, ali svrsishodne.

I jazzu je, kao i u ljubavi i ratu, sve dozvoljeno, pa stoga nije bila neočekivana prezentacija s visoko oktanskim izgaranjem cijelog benda kroz improvizacije pune umješnosti i talenta.

Koncert je započeo glazbom s albuma 'Zagreb-Berlin' (po jednu kompoziciju potpisuju Toni, Vojkan i Konrad), da bi taj elektronski trojac zaključio Levačićev poziv na ples s ritmičkom kombinacijom alla Ozric Tentacles/Hawkwind psihodeličnim vizurama.

Ne spomenuti Vojkanov saksofon (očito stožerni instrument ne samo ove večeri) koji je stalno bio na granici kontroliranih vriskova i iskričavo/staloženih lirsko/dramskih solaža bio bi apsolutni grijeh. Levačićevo bubnjanje bez nepotrebnih eskapada bilo je u potpunosti u službi ostvarivanja konzistentnosti cjelokupne glazbene atmosfere, dok je Lovrenčićev bas uporno i nenametljivo 'orao' duboke brazde uz poneki distorzijski dio, apsolutno potreban u gradnji durskih atmosfera.

Kao hommage prigodno je izvedena skladba 'Night' kao asocijacija na naziv ove već etablirane glazbene manifestacije, kompozicija koju, kako je Toni najavio, nisu nikad svirali u ovoj formaciji.

S novog albuma (koji izlazi koncem tekućega mjeseca) odsvirana je 'Do zvijezda', tipičan uradak s neizbježnim izmjenama ritma i atmosfere.

Osobno me (nanovo) iznenadila nadahnuta i žestoka verzija njihovog poimanja 'valcera' - 'Chui's Waltz' pokazao je i nanovo dokazao da bend ne izbjegava ni rock utjecaje (Toni je izjavio da rado sluša i Pearl Jam), pa je stoga ovo nedvojbeno bio jedan od vrhunaca ove izvanredne večeri u kojoj je Toni bravurozno odsvirao solo dionice (uglavnom je bio 'zauzet' stvaranjem pozadinske panorame zvukovima iz neke druge galaksije).

Bilo bi zaista neobično da bend nije odsvirao 'Eternautovu temu', nezaobilaznu numeru svakog njihovog koncerta, u kojoj su opetovano dokazali vještinu stvaranja gotovo bezvremenskih improvizacija.

Chui nisu bez razloga prepoznati kao vrijedan i originalan domaći glazbeni projekt s realnim aspiracijama za međunarodni uspjeh, što su sjajno demonstrirali i na ovom koncertu.