Crkve na mjestima predkršćanskih kultova: Gdje se skrivao Veles i prikupljao snagu za novi napad na Peruna?

U današnjem tekstu ćemo predstaviti bračke crkve koje su nastale na posvećenim mjestima iz različitih vremenskih perioda i triju vjerskih struktura. Najstarija je od njih ona prapovijesna, gdje je uglavnom riječ o istaknutim mjestima u krajoliku na kojima je prapovijesno stanovništvo otoka podizalo grobne ili pak kultne kamene gomile. Takva su mjesta brojna u prapovijesnoj topografiji Brača, no samo je na nekolicini njih poslije izgrađen kršćanski vjerski objekt. Poveznice između tih dvaju aspekata svetosti koji ujedinjuju dva konceptualno nepoveziva objekta, gomilu i crkvu, jesu sama mjesta na kojima su izgrađene. Takav slučaj zabilježen je na lokalitetima crkve sv. Duha, na rubu visoravni južno od Gornjeg Humca, nadalje kod crkve sv. Kuzme i Damjana, smještene na jednom od dvaju vrhova brda Smrčevika te kod crkve sv. Mihovila, u blizini dviju lokava koje su napajale ljude i stoku stanovnika napuštenog sela Pothuma. U svim je trima slučajevima mjesto za gradnju crkve odabrano iz istog razloga zbog kojeg su nastale prapovijesne gomile. Kod Sv. Duha i Sv. Kuzme i Damjana u pitanju je sakralno obilježavanje prostora, na istaknutim vrhovima, dok je kod Sv. Mihovila u pitanju označavanje, potvrđivanje prava vlasništva nad vodom, resursom od životne važnosti na otoku bez pitke vode. Kod svake je od njih kamen s plašta prapovijesnih gomila iskorišten prilikom gradnje crkve ili ogradnog zida. Taj je postupak kod Sv. Kuzme i Damjana gotovo potpuno razgradio gomilu, a kod Sv. Mihovila otkrio prapovijesne grobove u gomili, do danas vidljive na njezinoj površini. Vjerojatan razlog zbog kojeg su ta tri primjera smještena baš na bračkoj visoravni jest koncentracija prapovijesnih spomenika na tom najnaseljenijem području otoka u vremenu kada su se podizale gomile kao sveta i/ili pogrebna mjesta.

Najzanimljivija je veza sa slavenskim pretkršćanskim vjerovanjima, posvjedočena u prostoru upravo putem kršćanskih crkava koje se nalaze na ključnim mjestima u krajoliku i nose imena svetaca čiji su kultovi diljem slavenskog svijeta procesom pokrštavanja u srednjem vijeku preslojili one slavenske. Brač je u ranom srednjem vijeku primio novo, slavensko stanovništvo. Posebno je važna toponimija Vidove gore i s njom povezanog prostora jer u sebi krije prežitke slavenskih vjerovanja. Crkva sv. Vida polazišna je točka za tumačenje tog prostora. Znanstveno je potvrđeno da je kult sv. Vida u slavenskom svijetu kroz proces pokrštavanja često zamjenjivao svetišta vrhovnog boga Peruna, smještena na gorskim vrhuncima, pa taj slučaj možemo vidjeti i ovdje. Kako je u slavenskoj mitološkoj interpretaciji prostora Perunovo svetište samo jedan u nizu povezanih lokaliteta, tako ih je moguće pronaći i ovdje. U tom vjerskom poimanju Perunovo svetište na Vidovoj gori treba dovesti u izravnu vezu s obitavalištem njegova božanskog antipoda, stočnog boga Velesa. On boravi ispod Perunove gore, na vodi, te u godišnjem ciklusu napada Peruna u obliku zmaja ili zmije.

Budući da je Perun moćniji, on pobjeđuje Velesa, koji se zatim povlači u svoje sklonište uz vodu ili u utrobu zemlje. U ovom je slučaju to u Drakonjinoj špilji. Tako Drakonjina špilja dobiva svoj vjerski smisao unutar slavenskog, pretkršćanskog krajolika. Po nekim su tumačenjima Vića (Vitova) jama i Trolokve, u relativnoj blizini vrha Vidove gore, također lokaliteti na kojima treba vidjeti prežitke slavenskih vjerovanja i mjesta gdje se skriva pobijeđeni Veles i prikuplja snagu za novi napad na Peruna. Prema zabilježenim pučkim predajama prilikom nevremena na Vidovoj se gori glogovim kolcima tuku dvije vještice, Poganica i Irudica, pa se tu čita daleko sjećanje na poganska vremena. Osim kod sv. Vida, u slavenskom je svijetu poznato da su mjesta Perunova kulta zamjenjivale crkve s titularima sv. Ilije, sv. Mihovila i ponekad sv. Jurja. Kod svakog je od njih veza jasna, sv. Ilija je, poput Peruna, gromovnik, dok sv. Mihovil i sv. Juraj pobjeđuju zlo, često prikazano u obliku zmaja. Iako nam nije poznato u koliko je slučajeva kod bračkih crkava posvećenih tim svecima moguće vidjeti vezu s poganskim kultnim mjestima, crkva sv. Ilije kod Donjeg Humca otkriva takve spone.

Izgrađena je na mjestu rimskog mauzoleja te je u potpunosti sazidana od njegovih dijelova. Obližnje brdo zove se Trišćenik (od trisk - 'grom'), što u kombinaciji s odabirom titulara, sv. Ilije 'gromovnika', upućuje na pretkršćanske, slavenske elemente prilikom odabira titulara crkve. Na to se nadovezuje ime obližnje lokve, Poganica, u značenju nekakva zloduha kojeg u pučkim pjesmama istjeruju gromovi. Tako se ovdje opet susrećemo sa simbolikom svetih mjesta poganskih Velesa i Peruna. S obzirom na kontinuitet sakralnih mjesta koji je posvjedočen u prethodnim primjerima, teško je razlučiti razlog zbog kojeg zasad ne znamo za više kršćanskih objekata podignutih nad rimskim poganskim svetištima. Možda je u pitanju samo izostanak istraživanja ili očuvanih tragova, pa u budućnosti možemo očekivati nova saznanja o takvim kultnim mjestima.