Dalmatinska klapa i klapska pjesma (I. dio)

U ovo vrijeme, kad su i dalmatinska klapa i dalmatinska klapska pjesma doživjeli vrhunac svoje popularnosti i omiljenosti u najširim slojevima publike, došlo je do te vrste kulturnog sakrilegija da je sama klapa iskočila iz svoje kože, a njezina narodna pjesma iz notnog crtovlja kao kost u otvorenom prijelomu! Iz pjevačkog baštinjenja, dunkve, u vokalno beštimanje…

Tkogod iole prati trajanje, razvoj i zbivanja oko tradicionalne dalmatinske klapske pjesme, zacijelo je primijetio oboljenje koje je zadesilo taj znamen, taj istinski kulturni i signum temporis i genius loci čitave Dalmacije. Dijagnostika rečene boljetice zrcali se na više razina, simptomi gotovo da se mogu taktilno rukom opipati, ali svejedno većina pred zdravstvenim kartonom klape i klapske pjesme ostaje šutljiva poput cipla ili špara u portu. Profilaksu spomenute problematike moguće je zapodjenuti odgovaranjem na dva fundamentalna pitanja.

Prvo, što je to dalmatinska klapa? 

Drugo, što je to dalmatinska klapska pjesma?

No, na putu potrage za odgovorom na gornja pitanja, odmah u startu, nameće se možebitno svođenje klape i klapske pjesme pod formulu znane nam pitalice o utvrđivanju prvotnijeg postojanja jaja ili kokoši… (?) Međutim, promišljenijim brođenjem kroz povijest i prošlost usmenog pjevanja na ovim prostorima, s relativnom lakoćom dotičnu se fenomenologiju može nonpitijski razodjenuti te konstatirati kako je ipak prije nastala klapska pjesma, nego li pak klapa… Bit će da se prije pjevalo spontano uz bocun i žmul vina nakon težačkih poslova u polju ili poslije ribašćine u gajeti na pučini iliti kulfu, nego li što se ikoji prapjevač bio domislio da se ta nenamjerna pjevajuća družba organizira u – klapu. I, lako je za pretpostaviti da je posteljica dalmatinske klapske pjesme bila uz neki komin i oganj, gradele ili ražanj, gdje su se komadi mesa ili vretena riba pekli na žeravi. I u vonju mirisnoga soka pečenja s gradela, i u dimu maslinovog ulja što kaplje u žeravu pa se bjelinom dima diže uzgor, i u etanolskim isparavanjima pjevačâ što su se pojili vinom iz bukara ili žmula – bit će da jesu – porodili su se spontani stihovi unaprijed lišeni ambicija poetskog antologiziranja, zaogrnuli su se zatim u plašt melodije i zagrlila se onda vesela družina rukama od ramena do ramena u – klapu. Napoj vinom, i poj pjesmom… (Pojam 'klapa' u dalmatinskoj će jezičnoj kulturi i inače podrazumijevati složnu skupinu ljudi kolektivnom težnjom usredotočenu na zajednički cilj. Baš onako kako je 'družina' uokvirena ražmom i oplatom barke, ili 'škira' u zajedničkoj smjeni pri paljenju vapnenice iliti japlenke…)

Pa, pokušajmo se sad pozabaviti odgovaranjima na gore navedene upite, i tvrdnja iz prijašnjih pasusa iskristalizirat će se sama po sebi, ako već i dosad nije… Dalmatinska klapa skupina je od pet-šest, sedam-osam do desetak pjevača, muškaraca, koji višeglasno izvode tradicionalni lokalni svjetovni napjev. Uzus je da samo jedan pjevač pjeva glavnu melodiju, prvi glas iliti prvi tenor, dok ostale dionice mogu biti duplirane ili višestruko pojačane. Dalmatinska klapska pjesma u naravi je jednostavna, uglavnom troglasna homofona melodija (dvoglas u terci plus bas), pjevana najčešće na tekst čiji je temelj oblik dijalekta što je prezentan u dotičnom podneblju i u okviru određene organske zajednice. Nerijetko, samu pjesmu otpočinje jedan pjevač, solist, pa se nakon njegove uvodne fraze u pjevanje uključuju i ostali kantaduri. Stavimo li to u kontekst suvremenog poimanja sastava tobožnjih klapskih grupa, kao i repertoara koje iste izvode, lako se može detektirati progresivna apokalipsa klapskog svijeta - 'kakav je nekad bio'…

Dalmatinac je oduvijek volio pjevati, ali je to prije radio u crkvi, nego li na ulici ili kali, pjaceti ili trgu. U crkvi su pučke crkvene napjeve pjevali uglavnom (katkad isključivo) muškarci, i ti su zborovi brojili i po nekoliko desetaka članova. Pjevali su nerijetko "u dva kora", podijeljeni nadvoje, lijevo i desno, što je ustvari antifonijski način pjevanja (psalama) u crkvama, star nekoliko stoljeća. Kantaduri koji su pjevali nabožne pjesme unutar zidina bogomolje bili su predodređeni uopće za pjevanje u nekoj sredini, pa su oni bili ti koji su pjevali i svjetovne pjesme na veselicama, u serenadama i raznim druženjima. Izmišljajući i tvoreći svjetovne pjesme, ti naši preci preuzeli su modele koji su im već bili poznati iz iskustva eklezijanskog pjevanja, i otuda tolike sličnosti u melodijama dalmatinske klapske pjesme s pučkim napjevima što se izvode po župama na temelju relikata gregorijanskoga korala. Isprva su se svi ti napjevi pjevali u tonalitetima gdje je melodijska krivulja u crtovlju bila položena razmjerno nisko (što se do dana današnjega zadržalo u većini crkvenih zborova pučkih pjevača), ali je efektnost na kojoj je inzistirala svjetovna pjesma tražila penjanje intonacije, što je rezultiralo današnjim poimanjem načina pjevanja klape. Sasvim je druga tema to što su klapski pjevači – sad se vrativši u crkvu s iskustvom profanog izvođenja – i crkvene napjeve počeli pjevati na gloriozniji način s melodijama u višim položajima.

I, sad dolazimo do glavnog iščašenja u kojem se zatekla i posada dalmatinske klape, kao i njezina pjesma danas: kako nazvati novonastalu situaciju u kojoj na nastupima i koncertima klapâ ne čuju se pjesme na humusu kojih pjesama one su, klape, i nastale? Jedva da se igdje mogu čuti pjevati: Dobra večer uzorita, Ju te san se zajubija, Vrati se mili ćale, Sridu stabal u Dubravi, Omili mi u selu divojka, Garifule cviće moje, Lipa li si moja Mare, Zaspao je lipi Ive… Klapskim svijetom zavladale su tradicionalnoj dalmatinskoj pjesmi sasvim strane obrade, prevladale su nekovrsne šansone i pjesme koje s klapskim nukleusom imaju navlas onoliko veze koliko i s Verdijevom ili Wagnerovom operom, odnosno Offenbachovom ili Lehárovom operetom! Instrumentalna pratnja zasebna je stvar, zacijelo refleks penetracije šlageristike u biće dalmatinske klapske pjesme, ali nemojmo onda brkati pojmove i oksimoronski činiti glazbene brkate ženske…! 

Klape su zadnjih godina – hm, opet te 'klape'! – doživjele svoju istinsku emancipaciju, prodrle su do najširih slojeva publike prvenstveno svojim programskim odrednicama, jer je na koncertima dominantna dionica popularne glazbe zaodjenuta u veo a capella izričaja. Međutim, to nije klapa! Niti je ono što oni pjevaju – klapska pjesma! Je li govora o klapskoj pjesmi ako neka klapa izvede zborsku numeru iz koje od opera? Bit će da nije… Pregledamo li repertoar s objavljenih CD-a mnogih klapâ, vidjet ćemo također pretežitost zabavne, novoskladane glazbe u opravi takoreći tradicije, dok istinska baština i nadalje ište svoju pravu zadovoljštinu. Sve je ovo vid obmane i opsjene, prodaje muda pod bubrege narodski najpreciznije rečeno, nalik kakvoj galopirajućoj potemkinovskoj pučkoj arhitekturi priobalja, u kojoj se (turistu) predstavlja drevno graditeljstvo tehnikom suhozida, a iznutra se – poput klisura kulisa u teatru – koče i sljubljuju beton i blokete… 

Nekoć su klape nastajale – a kako smo vidjeli, uglavnom, i postojale – poradi druženja uz komin i gradele, na veselicama i svetkovinama, ali taj se divan običaj zagubio ili, u boljem slučaju, tek zatomio. Istinabog, i danas se ponegdje održavanju rudimentarni pucnji te vrste, ali oni su manjinski u odnosu na ine smislove postojanja klapskih sastava. Čast dičnim iznimkama. Stoga bih i klape podijelio u dvije skupine: one (quasi)rustikalne, oslonjene na iskon, koje žive za sastajanje, druženje i pjevanje, te one dobro uvježbane, učene, na tragu profesionalnom pristupu kantanju. Ove "klape doctus" više se zalažu za dobro naplatiti kakvu gažu ili koncert, nerijetko i sprovod, a u skutu primisli uvijek imaju neku mjernu valutu, dok "klapa rustica" preferira praktičan i imponderabilan život Mediterana s naglašenom socijalnom crtom. Nekoć su voditelji klapa bili najsposobniji pjevači unutar družine, a prvi tenor bio je kampanel boje zvonjave klape, kao i differentia specifica; dočim, danas su maestri profesionalci kojima je taj rad i "ljubav" itekako lukrativno isplativ (više zbog pomodarstva općeg klapovanja, negoli zarad vještine zborovanja). Nadalje, postoje i oni voditelji koji će u vlastiti kundak karijere htjeti urezati utor više, pa će istodobno voditi nekoliko klapa, harnije pritom prateći evidenciju održanih proba i dugovanja prema sebi, negoli u kojem se pravcu razvija umjetnički napredak klape… (Tko ne vjeruje u potonje ispisane retke, neka lijepo sastavi popis klapa zajedno s njihovim voditeljima, pa će mu se bez preveć dubinske analize sublimirati stvarna situacija u panteonu klapskih božanstava. Lako je primijetiti kako one klape – koje vode maestri koji se ne kite honorarima nekog inog istorodnog sastava – postižu daleko bolje rezultate od onih klapa čiji voditelji trče i bježe s jedne probe na drugu. Makar i tu ima izuzetaka, pa gdjekad "ime" – prodaje proizvod!)

U priči o klapskim financijama neporecivi lešinarski stratum zauzimlje činjenica da se dvije pjesme otpjevane na sprovodu naplaćuju i po nekoliko tisuća kuna! To spada u one inače licemjerne i bešćutne trgovačke jednadžbe, kad se drakonski prenapuhuju cijene artikala bez kojih jednostavno u životu ne možete, a to su stvari i usluge vezane uz sprovod, odnosno uz opremu i hranu novorođenčeta (tko će to – zaboga! – šparat na lijesu ili cvijetnim aranžmanima u funeralu oca ili matere, ali i na vitaminima, dudama i pelenama za dijete?). Tu ne postoji institucija prava na izbor: to nam je nametnuto kao što su nam nametnuti otac i mater, nono i nona ili brat i sestra, barba i teta iliti stric ili ujna. Ili, kao što je bodul beziznimno osuđen na brod ili trajekt.

Trenutačni zaključak: koliko vrijedi danas jedna klapska pjesma? Cirka 200 eura. Na groblju pri sprovodu. Dvjesto eura po pjevaču, ne po mrtvacu… Sjećamo se, mnogi od nas, da je to koliko jučer bilo – besplatno. Moje sjećanje ne može se kupiti za dvije novčanice od po sto eura… 

Konačni zaključak: u idućem nastavku…