DALMATINSKO EVANĐELJE: Alka i koplje (I. dio)
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Alka i koplje (I. dio)

Ili: kako svekoliki živalj Cetinske krajine mjesecima živi za Sinjsku alku i što mu ona znači u svakodnevici i genu identiteta; kako su junaci te iste dalmatinske stope oduprijeli se nadmoćnijim Turčinima i kako ih je spasila Čudotvorna Gospa Sinjska; tko može iliti smije trčati Alku; kako i kada se izvodi ili se izvodila ova dična viteška igra; kako se budi Sinj na dan Alke, koje su odlike protokola i tko ili što su alkarski momci, buzdovandžije i barjaktar, Alkarski vojvoda i alaj-čauš; što se smije, a što ne za vrijeme trčanja trke, koja su pravila, koliko je široka kružnica alke, a koliko dugačko koplje u čvrstoj desnici junaka…?

U ovo vrijeme, kad je već obilato poremećen sustav vrijednosti gotovo na svim razinama, kad se općim mjestima tumače pojedinosti, a nevažnim detaljima kad se kite općenitosti, bilo bi zaista grehota propustiti reći kako ima jedna riječ što znači puno više negoli što u riječ i može stati, kako ima jedna riječ što otklanja ikakve nedoumice, kako ima jedna riječ koja nedvosmisleno ukazuje samo na jedno, kako ima jedna riječ što iza sebe ne ostavlja ni slutnje ni sumnje; toj su riječi samo četiri slova u tijelu, nije ni naša po postanju, ali smo je prihvatili i ona nas je označila, a ta riječ izgleda i zvuči ovako: Alka…! Sinjska alka…

Kad kažeš kamen, vjerojatno i pretpostavljaš da je brački, makar može biti da je on i korčulanski i trogirski, ali i benkovački; kad kažeš čakavština, nije jasno misliš li na koji vid istarske ili ikoji podtip dalmatinske; kad kažeš klapa, opet je nedoumica udaljena od svake preciznosti; kad kažeš Gospa, može biti i ova i ona; no, kad rekneš: Alka! – tada sva kolebanja i nejasnoće tope se poput masnoće u deterđentu… Jerbo, Alka može biti samo jedno, Alka je samo jedna, i Alka jest sve!

Nemamo se, stoga, čemu čuditi da je Alka možda i najjači dalmatinski amblem, najupečatljiviji signum što se blještavom svjetlošću izdvaja u riznici dalmatinskih identiteta. Govorim to zato što ona nije samo nadmetanje alkara na trkalištu prve kolovoške nedjelje u Sinju, i one dvije večeri što joj u istom vikendu prethode u vidu Bare i Čoje, već je Alka stil života i način razmišljanja odvajkada njegovanih skoro pa u pobožnoj religijskoj disciplini kakvih prozelitskih zanesenjaka u čitavoj Cetinskoj krajini. Ljetno konjičko natjecanje samo je erupcija cjelogodišnjeg tinjanja, priprema, življenja, govorenja, planiranja. Još u svibnju, kad se počne s konkretnim jahačkim i inim predradnjama, intenziviranijem druženju i s konjima i s pobočnicima, to trajanje priprema, taj hod k vrelištu i želje i strasti ne ostavlja mjesta za ikakvu obavezu ili gušt što ne može pričekati da se, tog dana, ne izvrši podmazivanje ma kojeg djelića zuba na koloturniku parićavanja za veliko finale – Sinju i njegovim dušama – najvažnije nedjelje u godini. Ništa preko reda ne može uletjeti, ništa ne može utjecati na smjer kretnje kolotečine koja je u službi Alke, pa makar će se u međuvremenu još i godišnje doba izmijeniti, i druga roba iz ormara izvaditi, i tko zna koja još ina obaveza u kući ili oko nje usput učiniti.

Važnost Sinjske alke jest i u tome što na svim kvadratnim decimetrima Dalmacije ne postoji sličan kulturološki fenomen, kojemu bi se pristupalo s toliko beskompromisnog reda i nedvosmislenog poštovanja; ne postoji onolika važnost ili kult ičega čemu bi se šira lokalna zajednica podredila i potčinila s onom mjerom neupitnosti kako se inače čovjek odnosi samo prema obitelji i najbližima. 

Alka za svih u Cetinskoj krajini znači ono što za svakoga pojedinačno znači njegov obiteljski grob…!

Pa isto, ne možemo preskočiti reći kako povijesni spisi svjedoče da se ovakav vid viteškog natjecanja održavao još i u Srednjem vijeku, da je bio rasprostranjen ne samo po našoj strani jadranske obale, još gore od Istre pa do dalmatinskih toposa (Zadar, Šibenik, Skradin, Trogir, Split, Makarska, Dubrovnik), a uskočila je i dublje u kontinent Balkanskoga poluotoka (Zagreb, Imotski, Sarajevo, Priština). I diljem Mediterana postojao je neki sličan oblik svečanosti ovakve medijevalne kavalerije. Primjerice, na talijanskom otoku Sardinija, u gradu Oristanu, dva i pol stoljeća duže od ova sinjska tri traje njihova tradicionalna trka 'Sa Sartiglia', u kojoj konjanici ne nose koplje nego mač, i ne gađaju alku nego zvijezdu, a od Sinjske alke još je distingvira i zakrabuljenost samih natjecatelja, kao i mogućnost da u takmičenju sudjeluju i žene. Dok je još riječi o ovim kroato-italskim kopulama, neka bude spomenuta i još slavnija, možda i najslavnija, trka na konjima što se galopira u toskanskoj Sieni, imenom 'Palio', koja je već odavno opće mjesto i nadaleko poštovana jahačka manifestacija, baš kao i Alka u nas. U zacijelo najljepšem talijanskom gradu u pokrajini Marche, Ascoli Piceno ime je njegovo, taman preko puta Dalmacije, prve kolovoške nedjelje baš kao i Alka, održava se slavna 'Quintana': još u Srednjem vijeku začeta kostimirana igra, s konjima poda sobom…

A priča o Alki svoju zipku ima još tamo u dalekoj 1715. godini, kad je Sinj izdržao opsadu mnogostruko nadmoćnije turske vojske. Osmanlije su kanile doprijeti i do Jadrana i do Mletačke Repubike, ilitiga Venecije alias Serenissime, pa su, stigavši iz pravca Bosne, naišli na neočekivani otpor; ali, izgleda, platili su danak i posve krivo procjenjenim vlastitim mogućnostima. Fizička izdržljivost, nestašica hrane i higijenske navike došle su na naplatu, pa su bili primorani jesti vlastite konje, a zbog nehigijene zapahnula ih je epidemija dizenterije. Brojčano višestruko podložniji i nemoćniji od 60 iljada Turčina u napadu i naletu, kojih 700 junaka Cetinjana po okolnim su čukama i vršinama, brizima i obroncima palili ognje i detonirali topovske kanonade što se očito pokazalo lucidnom i utilitarnom obrambenom strategijom, budući da su osmanlije pod vodstvom seraskera Mehmed-paše Čelića zavrnuli uzde i oglave te se na konjima poveli u rikverc, natrag u Bosnu… No, u pučkom vjerovanju ugradit će se čvrsti kanon, izliven u bronci kao dogma: Sinj i cijelu Cetinsku krajinu spasila je Čudotvorna Gospa Sinjska, čiju sliku sačuvali su bosanski fratri i donijeli je sa sobom u Sinj iz Rame utekavši pred turskim zulumćarima, kad su kao izbjeglice na tovarima nastanjivali ovaj prostor probijajući se danima po klisurama i gudurama, noćima po poljima i kamenjarima. Nemojmo ni to ne reći: prevažnu je ulogu u otajstvu ovog lutalačkoga hodočašća i najposlije ostanka puka ne odigrao, već odživio požrtvovni i dični fra Pavao Vučković. Kao uzdarje Gospi, Sinjani su među sobom skupili 80 cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu, te su je ugradili u samu sliku pred kojom su izmolili spas od Turaka. Blagoslovio ju je nadbiskup Stjepan II. Cupilli 22. rujna 1716., a kasnije su joj još i okvir pozlatili (1748.), pa se rekne da Gospa 'sva sjaji u zlatu i biserju'. (Uzgred budi rečeno kako su Sinjani podigli spomenik fra Pavlu Vučkoviću, izliven u bronci, a autor njegov najveći je kipar naših dana: Kuzma Kovačić. Cijelu ovu potonju priču u mesingana slova visoko stilizirane hrvatske književnosti pretočio je zadnji živući hrvatski pisac-klasik, Ivan Aralica, kad je u prvoj polovici lanjskog stoljeća objavio svoju impozantnu 'Morlačku trilogiju'; trolist romanâ: Put bez sna (1982.), Duše robova (1984.) i Graditelj svratišta (1986.), gdje je literarnim sredstvima zavazda ukotvio važne historiografske referente i fakte toga vremena.)

U spomen na tu bitku, čuvenu kao Mali ili Sinjski rat, počela se štovati Majka od Milosti, što će postati Gospa Sinjska, a evokacija na pobjedu u slavnoj vojni bit će natjecanje alkara kopljanika u Sinjskoj alci. Iako su pisani tragovi o Alci u dokumentima iz tog vremena podosta šturi, i nigdje nema dokaza koje se točno godine i kojega nadnevka u njoj otrčala prva među svim trkama, na temelju znanstvenih istraživanja i logičkih zaključivanja upućeni znalci smatraju da je prva bila u kolovozu 1715. godine (i to se izvodi prema nekim kasnijim zabilješkama povođenim za usmenom predajom), ali konkretniji otisci guščjeg pera baratat će informacijom da je to ipak prije moglo biti ljeta Gospodnjega 1717., i to baš 15. kolovoza, o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, poznatijoj u Dalmaciji kao Vela Gospa. Peremptornog zaključka do ovog časa, ipak, neće biti… 

Budući da se slavno čudo pobjede življa Cetinske krajine nad Turčinima zbilo 15. kolovoza, presumira se da se baš tada, u čast Gospi, i održala prva svečana trka. Međutim, kako svjedoči prvi pisani trag vezan uz alkarske svečanosti, vjerojatnije je da je to ipak bilo zadnjega dana karnevala, na poklade, kako je to bilo i za trajanja vlasti Mletačke Republike nada Dalmacijom (na pokladni utorak odvija se i ona otprije spomenuta utrka na Sardiniji). Naime, u pismu datiranom 10. veljače 1798. godine što ga sinjskom pukovniku Jakovu Grabovcu odašilje grof Rajmund Thurm, u to doba austrijski deputat s ingerencijom nad prisvojenim područjima s uredom u Zadru, stoji kako je Dvorsko vijeće odobrilo da se u Sinju može održavati Alka, posljednjega dana karnevala, kako je to bio običaj i dotad. A bit će da u jedra tim februarsko-maračkim terminima (kada poklade uobičajeno 'padaju', ovisno o šetnji Uskrsa u kalendaru), puše i činjenica samog izgleda alkarske odore, s obzirom na to da su te oprave naglašeno masivne i tople, zimske, te ih jamačno nije ugodno imati na sebi kad u glavu upekne kolovoški krijes i kad ozgar čeljade još poduši suha i vrela kanikula.

Faktografiji naruku, u ovom trenutačnom historiografskom ljetopisnom klizanju neka bude notirano i to da je znani splitski erudit i polihistor, Julije Bajamonti, u počast Sinjskoj alci na talijanskom jeziku bio spjevao tri prigodničarska soneta i jednu odu (1784.). Bit će to, i ostat će to, najstariji pisani spomen ove dične dalmatinske viteške pokaznice uopće.

U tom dugom međuvremenu Alka će se trčati u različitim terminima od zime do ljeta, a najviše puta 18. dana kolovoza kad je bio rođendan cara Franje Josipa. Slijedom povijesnih nametnutosti, zbit će se i pokoji vakuum kad će se presjeći linearni kontunuitet održavanja Alke. Prvi takav – i najveći – prekid bio je za pada Dalmacije pod Francusku upravu, odnosno providuriju pod ingerencijom Kraljevine Italije, kad se čak šest godina zaredom (počam od 1807.) Sinjska alka trčala nije. Naredno, srećom i zadnje odsuće održavanja ove viteške igre zbit će se u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad će kronika upisati u se duplo kraći zastoj od onoga prvoga, pa Alke neće biti triput (1941. – 1943.).

U prigodnoj publikaciji objavljenoj u povodu 300. Sinjske alke (2015.), dugogodišnji sinjski dopisnik Slobodne Dalmacije, Toni Paštar, zapisao je i sljedeće: 'Alka se trčala i po dva puta na godinu. Tako se 1798. trčala posljednjeg dana karnevala i druga 9. svibnja u čast dolaska u Sinj baruna Corneo-Steffanea, 1818. godine 15. svibnja i 6. srpnja u čast kralja Franje I., 1842. godine 28. ožujka održana je Alka u čast austrijskog nadvojvode Albrechta, a 22. listopada iste godine u čast dolaska u Sinj nadvojvode Franje Karla. Alka se 18. svibnja 1875. godine trčala pred carom i kraljem Franjom Josipom I. koji došao u Sinj otvoriti novoizgrađenu zgradu Općinskog suda. Slavodobitniku Alke Mati Boniću Franjo Josip I. darovao je zlatni prsten. Dana 12. lipnja 1919. godine trčana je Alka u čast kralja Petra I. Karađorđevića, a jubilarnoj 250. Alci prisustvovao je predsjednik tadašnje Jugoslavije Josip Broz Tito. Iako se oduvijek trčala samo na stazi zvanoj alkarsko trkalište Sinjska alka se od svoga utemeljenja do danas trčala u 10 država. U samostalnoj i međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj prvi put 1992. godine s tim da je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prvi put nazočio Alci 1990. godine, kao posljednji izabrani predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske.

Alka se, koliko je poznato, tri puta trčala izvan Sinja: 1832. godine u Splitu iz nepoznatog povoda, 1922. godine u Beogradu u čast ženidbe kralja Aleksandra i 1946. godine u Zagrebu u čast 3. kongresa USAOJ-a." 

Četvrti put kad je Alka izišla iz Sinja bilo je 6. svibnja 2017., u Vukovaru, u čast svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, kad je slavodobitnik bio Ante Zorica, kojemu je to bio ukupno 4. slavodobnitnički Plamenac.

Sumirajući notirajmo: Alku su gledali 2 cara, 4 kralja i 5 predsjednika, a počasni vojvode bijahu i Tito i Tuđman…

Da, kad se svi ovi historiografsko-religiozni i kulturološki razlozi sagledaju s točke vidikovca današnjega oka u dijakroniji vremena i pamćenja, možemo gotovo taktilno spoznati zašto Alka za svih u cetinskome indigenatu znači ono što za svakoga pojedinačno znači njegov obiteljski grob…!

Drugi, završni dio teksta, bit će objavljen sutra.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(34222, "");
Pregledaj komentare