DALMATINSKO EVANĐELJE: Česmina i borovina

U ovo vrijeme, kad nam požari svakog ljeta gutaju i maslinike i vinograde, i višnjike i šljivike, zacijelo je najpodatnije vrijeme za porazmisliti o ulozi česmine i borovine u našem podneblju, kao i svih onih inih drvenastih biljnih vrsta što čine makiju našeg dalmatinskog podjednako kamenjara, kao i nizinskog zemljom dubljeg i plodnijeg krajobraza. A pod česminom i borovinom, ugrubo govoreći, i više je od polovice Dalmacije.

Za razliku od Slavonije, u Dalmaciji hrast je rijedak, ako nije govora o hrastu crnika ilitiga česmini. U visinskim krajevima Dalmatinske zagore, naravno, zateći će se kakav šumarak ili par stabala, a na otocima jedino Brač na svojem najvišem dijelu – nadomak Vidove gore – ponudit će stanište krasnim hrastnim jedinkama.

A ono čega je i previše, česmina, iskoristit će se koliko je god moguće. Zelene grane s lišćem ubrat će se, svezat se u breme, pa na plećima sebe ili magarca, kenje ili mule otegliti doma i metnuti u kamenicu ili maštil s vodom, kao kiticu cvijeća u vazu. Ove grane (zovu se: šuma) obožavaju brstiti koze i kunci u zagonu, pa će im se i objesiti grana-dvije u njihovoj prostoriji u toru iza kuće (koza), ili poleći na dno tapunere da ju grickaju do mile volje (kunci). Što od grane preostane i rasuši se, bit će sjajna podmita za potpirivanje vatre u špaheru ili na ognjištu. Deblo česminino daje najbolju i najkvalitetniju vatru u špaheru, osobito ako se drvo ubralo 'u štajunu', u kolovozu ili siječnju, kad sokovi miruju i kad je drvo kvalitetno dočim se osuši. Ako je drvo ubrano u vrijeme cirkulacije sokova u deblu i granama, pri sušenju će se izbišaviti, propadat će i iz njega će ispadati smećkasti brašnasti prah. Imao sam čuti stare govoriti kako jaču vatru daje drvo česmine koje je hrapavo i u kori ispucano u kvadratičastim kockicama poput rastera, od onog drugoga glatkog i plavičastosivog kao Biokovo, kao poskok… 

Sa sušenjem česmine valja biti na oprezu, jerbo drvo lako popuca ukoliko je vlage u zraku, a brodograditelji i kalafati znali su kako ga i koliko u moru močiti, da ožilavi, i kako s njim postupati kad se izvadi na zrak prije obrade i ugradnje u brode… Isto tako, friško ubereno drvo zakopavalo se u gnoj u zagonu – čuo sam to govoriti moje suotočane u bračkim Povljima – kako bi se drvo konzerviralo i da ne bi pri sušenju pucalo. 

Od onih tanjih grana, tančika, najbolja je žerava u kominu za ispeći meso ili ribu na gradelama ili ražnju, ali i pod pekom, a i pizzerije koriste tančik od česmine kako bi se stvorila visoka temperatura u peći i pizza kvalitetno ispekla "na naglo" u dvije-tri minute. Za razliku od česmine, drvo borovine stvara umjereniju vatru i toplinu, pa se krušne peći griju na borovini, jer je kruhu potrebno dugotrajnije pečenje na temperaturi s umjerenijom kaloričnom moći.

Od česmine čini se i izrađuje svašta: i meška za gnječenje dropa, i šušica ilitiga soha za pridržavanje tereta dok se prti na tovara, i drivje za samar za na tog istog tovara, ali i neki dijelovi drvene barke, oni najtvrđi i najčvršći, poput kolombe iliti kobilice, ašte iliti statve, korbi iliti rebara… Držalo za motiku, mašklin ili sjekiru također se djelalo od česminovine: s tim da se već pri samom branju grane vodilo računa da ista ima budući oblik držala (naročito onoga zakrivljenog za motiku). I drške za kosore i kosorače, i ručke za dlijeta i rašpe i sve kamenarsko oruđe… sve se to izrađivalo od drva česmine.

Ali, najviše se česmine bralo za ogrjev. Eno, bere se i dandanas, ali znatno manje. Otuda i sve više buška po Dalmaciji, naročito po otocima, što je pogubno kad ljeti zaredaju požari. No, tu još veću ulogu (onu negativca) imaju borovi, s naglaskom na agresivni i progresivni alepski bor. (Sjetimo se samo kako borove šiške mogu zapaljene preletjeti kao leteće zublje i više desetaka metara, umnažajući požarišne fronte posvuda unaokolo, a drage će nam biti, borove šiške, samo onda kad se uberu s bora pinjola, te kad iz njih izvadimo one koštunjave kapsulice u kojima su slasna srca – pinjolice…) Zapuštanjem nekadašnjih vinograda (parlozi) i maslinika prepušteno je borju da se raširi i preuzme tlo. Dvostruko je to zlo: s jedne strane stvaraju se idealni uvjeti za širenje požara, te svojevrsnu potpalu i onih obradivih površina pod poljoprivrednom kulturom, a s druge se zadugo zagađuje tlo, budući da bor korijenjem u zemlju ispušta toksine koji onemogućuju rast inim biljnim vrstama. Promotre li se malo bolje borici, ili makar borovi šumarci, primijetit će se da u njima, pod borom, ne raste ništa; nikakvu simbiozu to stablo ne podnosi i ne dopušta, osim pokoje česmine ili zelenice, planice ili graba, tršlje ili jasena što rastom stasaše zajedno s njim. A još kad se sjetimo koliko je borov pelud štetan za cvjetove voćaka i brst masline u vrijeme oprašivanja, te kakvu nagrdu nanose borovi prelci i samoj vizuri reljefa, ali i alergiji ljudi što žive u blizini, kao da se baš i ne bi pretjerano žalilo za njegovom eliminacijom iz prirodnih staništa i svođenjem njega samoga na mjeru kakvog arboretuma ili botaničkog vrta. 

Kad netko ima žuljave ruke ili su one izmučene dugogodišnjim fizičkim radom, Dalmatinac će reći da mu je: "koža ko borova kora"… A ta ista kora, kad gori u špaheru, pucketa i stvara romantičarski ugođaj (pogotovo ako vani dere bura), ali ona svojom masnošću stvara previše čađe što pospješuje i ubrzava nehotično začepljenje dimnjaka. Iz razloga što kora bora pucketa, pa žarnice frcaju posvuda unaokolo, nije uputno u oganj na kominu slagati trupice borovine ako kora s njih nije skinuta. Suprotiva tome, zgodna je, pak, borovina za loženje badnjaka na Badnji dan. Sjećam se iz svojega djetinjstva kako bi se mladost organizirala i otišla u berbu borovine motornim pilama (osobito one borovine što je stradala u požaru, ako ga je to ljeto bilo; ili lanjsko, pa je još rasušenija i za goridbu pogodnija), nakon čega je šofer s kamionom od Poduzeća ("Jadrankamena", onim istim kamionom na kojem su maškare kretale u povorku na pokladni utorak) prevozio te balvane iz šume do čimatorija uza crkvu. Gorio je badnjak od Badnje večeri sve do Tri kralja, bez gašenja, po danu i obnoć…

Kora od bora jedino je bila dobra za tangavanje mreža za u ribašćinu. U Komiži na Visu ribari su skidali borovu koru i prokuhavali je u moru (dobivena tekućina zove se korka), pa bi u nju namakali veće mreže i konope da poprime odgovarajuću boju, ali i da se isti bolje odupru nagrizanju mora te da budu trajniji. Također, smećkasta boja mreže bila je slabo vidljiva u moru, tako da je riba lakše se u nju zaplitala… U Povljima na Braču borova se kora zove bagra, i mreže su Povljani potapali na rivi u kacama ili badnjima.

Smola od bora, da i to bude zapisano, kuhala se zajedno s katramom u kotlu na otvorenoj vatri kako bi se dobila paklina iliti pakal ili pakol. Tom su se smjesom premazivale drvene barke izvana, madiri i stupa što ide među njih, ne bi li se sprječavao prodor mora u unutrašnjost broda. U nedostatku tamjana, one smole sa stabla libanonskog cedra (kojih također ima zasađenih i po Dalmaciji), otočki su vjernici za bogoslužja u teribul iliti kadionik na žeravu mećali prosušena zrna smole bora ili čempresa. Nije uvijek bilo važno hoće li iz Svete Zemlje stići granulice rasušene cedrove smole, ali je vazda bilo važno da se u liturgiji – ili za blagoslova kuća – oćuti vonj isparene smole sa žive žerave…

Svježe borove iglice – to, njegovo lišće – macerirale su se u vreloj vodi, nada koju bi se nadvio bolesnik s problemima dišnog sustava i inhalirao u se ljekotvorni eterični miris. Nisu trebale ni apoteke, ni nadriliječnici; dovoljna je bila pučka medicina naslijeđena s djeda preko oca ili s bake preko majke…

Suho obrađeno drvo bora pililo se, blanjalo i zaobljavalo, u Dalmaciji najviše za gradnju drvenih brodova. Iskonsko dalmatinsko brodoljublje počivalo je na vonju drva od bora… Lagano, čvrsto i otporno omogućavalo je, to drvo od bora, da se skoro cijeli kaić ili leut učini od njega. Kombinacijom crnog bora, ponešto tvrđeg, zatim onoga primorskog i alepskog moglo se sastaviti i čitavo plovilo. Na otoku Vrgadi kazat će njegovi žitelji da je od bora najbolje izraditi one dijelove barke što su iznad mora; dočim, Korčulani smatraju kako je borovina najbolja za madire i korbe jerbo dobro podnosi paljenje, tojest krivljenje drva, sebe sama, na vatri, u hodu k idealnim oblikom za anatomski ga ugraditi u tijelo barke.

Krti od borovih dasaka što su zaostajali kao otpad za marangunima iliti stolarima u drvnim radionicama – i koje su kasnije pokupljene naše none doma kosoračom usitnjavale do u daščice – bili su sjajna sredstva za potpalu vatre; napose onda ako je bio u tom drvu luč, narančastocrveni u boji pršuta lakozapaljivi i mirišljavi smolasti dio drva s kojeg je ognjić lako poskakavao na druge grančice i spice. I, nisi se mogao odlučiti je li luč ljepše i intenzivnije miriše dok je onako suh, i spreman za loženje, ili je izazovniji kad se kâdom u izgaranju leteći dovinut hoće kakvom o starinskom vonju ovisnom i znatiželjnom nosu…?

A poskakivanje ognja s jedne bije borovine na drugu bilo je važno i u ložištu podno kotla za pečenje rakije. Da, za destilaciju ove drevne (i ne samo) dalmatinske tekućine bilo je, i sad je, važno da smjesa u kotlu kuha na umjernoj temperaturi, kako bi se sam proces destilacije odvio na najbolji mogući način. Za to je bila važna vatra – bila je, ustvari, najvažnija! – pa se imalo ložiti drvlje slabije kalorične vrijednosti: da iskuhavanje traje i traje, pa još na umjerenoj, ne odveć jakoj temperaturi. Drvo bora ili čempresa i čeprča bilo je idealno, baš kao i drvlje gluhača i smriječa – koje se zove svićevina – jerbo je svojim gorjenjem osiguravalo postojanu i podatnu, a nejaku i srednje jaku vatru. Na njihovom je vatrenom uzgonu smjesa u kotlu dostizala optimalnu temperaturu, što se protezalo do konca cijeloga destilacijskog procesa.

Borovina, i njezina drvna rodbina, bila je važna podjednako onda kad se u kotlu kuhala paklina, kao i kad se u nekom drugom njemu pekla rakija… 

Borovina i česmina vječni su… Znamo to i po onom patuljastom boriću slavnom na svim zemaljskim meridijanima i paralelama što eremitsko-isposničkom ustrajnošću izrasta, živi i traje iz sljemena lubanje apsidice crkvice sv. Petra i Pavla na središnjem trgiću u bračkim Nerežišćima. Metar i pol u njemu je visine, a pitanje je ima li on i dva-tri kila zemlje sve skupa poda sobom za placentu svojim korijenčićima i žilicama – za opću živodajnost cijelome sebi! – pa da među onim kamenim ploskicama i škajama vazdazeleno i vazdaživo ustrajava hraneći se karbonatima iz bračkoga kamena, i, pijući vodu iz kapî dažda od kiše do kiše…?