DALMATINSKO EVANĐELJE: Crkveno glagoljaško i pučko pjevanje

Fotogalerija (5)

U ovo vrijeme, kad je i dalmatinska klapska pjesma doživjela propast vlastitog notnog tkiva naočice onih što su i dužni skrbiti o njoj (nerijetko je slučaj da su baš oni najodgovorniji i izazvali frakturu makar jednog od rebara u skeletnoj konstrukciji tog dijela dalmatinskog identiteta), paralelno s tim cirkadijski životni sat odzvonio je i nad pučkim pjesmama u crkvama, kao i nad muškim pjevačkim sastavima koji su te sakralne pjesme i izvodili. Nešto što je postojalo i trajalo stoljećima - crkveno pjevanje prenošeno bez notnih nosila, usmenom predajom s koljena na koljeno – gasi se upravo sada i ovdje, pred čelom, očima i licem našega naraštaja.

U literaturi sintagma 'glagoljaško pjevanje' razlikuje se od one koja živi u kurentnoj uporabi. Izvorno, glagoljaško pjevanje je ono pjevanje što su ga izvodili svećenici iliti klerici, popovi glagoljaši, koji su svoju liturgiju vršili obredom zapadne ilitiga rimske Crkve koristeći se crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije pisanim na glagoljici (misali i evanđelistari, psaltiri i epistolari). Danas se u kolokvijalnoj komunikaciji semantičko polje frazeologije 'glagoljaško pjevanje' itekako proširilo, pa obuhvaća sve pučko crkveno pjevanje što se u svetkovinama preko godine ('priko svega godišća') pjeva bilo u crkvama, bilo u procesijama. I to bez razlike jesu li posrijedi pjesme kanonskih liturgijskih pjesama ili tekstova općenito, odnosno je li govora o paraliturgijskim pjesmama koje je sam puk na ikoji način injektirao u živi crkveni kantadurski praktikum. 

Diljem Dalmacije crkveno je pjevanje najaktivnije bilo u korizmeno vrijeme, a svojevrsni klimaks i eflorescencija svih tih napjeva zbude se u Velikom tjednu iliti Velon šetemani. U životu vjernika to je vrijeme koncentracije pokore, kad se kršćanin pokušava istinski identificirati s Isukrstovim martirijem. Već više od dvije tisuće godina traje taj vid identifikacije s Isukrstom, a poglavito u Dalmaciji razvili su se i održali brojni oblici štovanja njegove pasije. 

U inim sredinama srednjodalmatinskog uzobalja pjevaju se uglavnom crkveni napjevi koji mahom počivaju na jasnoj melodijskoj krivulji. Ti i takvi napjevi bili su okvir unutar čijeg se kvadrata ili pravokutnika formirala slika koju mi danas nazivamo dalmatinskom klapskom pjesmom. Na fundamentu pučkog crkvenog pjevanja pročedila je svjetovna pjesma, u ovo vrijeme toliko popularna u širokoj javnosti. Otkako je uzelo maha dalmatinsko pjevanje klapâ u zadnjih pola stoljeća, i crkveno pjevanje osjetilo je tektonske poremećaje u svojoj nutrini. Naime, ranije se u crkvama pjevalo pučki, s melodijama u niskim zvukovnim položajima, mahom dvoglasno, a tek ponegdje pjevalo se u tri glasa s basom kao trećom i najdubljom dionicom. Razvijajući pjevanje dalmatinske svjetovne pjesme pjevači su postepeno napredovali u izvođačkom smislu, pravi "prvi tenori" preuzeli su melodiju i tonaliteti su se znatno podigli. Ovaj model pjevanja "vratio" se u crkvu, pa danas gdjegdje slušamo tobože pučke pjevače koji to nisu. Nisu, dakako, posrijedi oni rustikalni kantaduri čiji je pjev stoljećima odzvanjao u crkvenim lađama, apsidama i busulama, a nije govora ni o (makar i komornim) muškim zborovima u klasičnom smislu.

Zato se pravo pučko pjevanje može čuti u manjim naseljima u srednjoj Dalmaciji, s naglaskom na otočka naselja: u onim sredinama, naravno, gdje to nije ugašeno bilo inzistiranjem svećenika (nakon što su za to imali uporišta u odredbama Drugoga vatikanskoga koncila), bilo odumiranjem pjevača koji su te melodije jedini još znali. Pogotovo na otoku Hvaru, gdje još uvijek u gotovo svim mjestima može se naići na izvorne pjevače (barem dvojicu, trojicu), koji su u stanju prenijeti mlađima ono što su i sami baštinili uzimajući i prihvaćajući tradiciju od starijih od sebe. Vokalna skupina Faroski kantaduri učinili su veliku uslugu opstanku ovdašnjeg pučkog pjevanja, koji na vrlo ozbiljan način održavaju korak s običajima svojih predaka. I dok je njihov način pjevanja koncertantno unaprijeđen, u mjestima u kontinentalnom srcu otoka čut će se patinirani poj starinskih odjeka, navlaš u Vrbanju i Vrisniku. Jasno, autentičnost i posebnost pučke pjevane tradicije najjače će se osjetiti upravo u Velikom tjednu, i naročito u stankama procesije Za križen po crkvama hvarskih mjestâ Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska. Melodije (psalama) koje se tada pjevaju, ne mogu se usporediti ni s kojim melodijama po Dalmaciji. Pjevanje u kojem pauze i šutnja dulje traju u jednom stihu ili kitici (štrofi) od onoga pjevanog dijela - a i taj pjevani bliži je uzdahu i jecanju, negoli pukom pučkom kantanju! - čine cijelu tu dramaturgiju prispodobivom i identičnijom s posljednjim satima mučenja i muke u predsmrtnom životu Isukrstovom. Tko je makar jednom uživo to oćutio i proživio, ugradio je taj sentiment zavazda u svoje sjećanje.

I otok Brač još uvijek dobrano u njedrima svojih zapamćenja čuva te starodavne jeke. Selca na istočnom repu Brača središte su gdje se ti pučki napjevi mogu čuti na vrlo svečan način. Pjevaju se glagoljaški rudimenti iz svih doba (crkvene) godine, počam od adventsko-božićnih, korizmeno-uskrsnih, sprovodnih, marijanskih, svečanih, poslanica… U Selcima je glagoljaško pjevanje jako razvijeno i razvedeno iz razloga što nije bilo tradicije pjevanja četveroglasnog crkvenog zbora, dok je u mnogim župama Dalmacije baš mješoviti zbor istisnuo praksu pučkog pjevanja u liturgiji. Pa isto, i sad se može naći naselja gdje živo pulsira simbioza zbora pod vodstvom švore i kora pod patronatom pamćenja i prakse.

Od svih napjeva Velikog tjedna, posebno je zanimljiv onaj kojim se pjeva Muka na Cvjetnicu i Veliki petak. To je pomalo već koncertno-teatralan način izvođenja, jer evanđelist pjeva s propovjedaonice iliti ambona (pulpita), svećenik u ulozi Isusa s oltara, a zbor i pojedini solisti (Pilat, Petar, Juda, Službenica…) s kora. I još, posebnom se melodijom uvodi u pjevanje Isusa, drugačije zbor (turbe), a opet različito i soliste, poput recimo spomenutih Pilata, Petra ili Jude. Primijetili su već i etnomuzikolozi kako je melodijski pleter kojim se pjeva Muka u Selcima jedan od najljepših u čitavoj Dalmaciji. Nastranu ikoji oblik lokalpatriotizma, ali friške su mi i sad muzičke seanse s barba Ljubom Stipišićem Delmatom, kad sam mu u njega doma na splitskim Skalicama, preko puta Turske kule, na pijaninu svirao motive i melodije 'Selaške muke'. Zadivili su ga melizmi i modulacije, a posebice uzvišena melodija 'pištule' (Razdijeliše među sobom…), koja je cijeloj interpretaciji podavala notu naročitosti i kolorita. (Taj se pjevajući fragment Muke zove 'pištula', jerbo se pjeva – za razliku od svih melodija u samoj Muci - onako kako se pjeva i poslanica na Cvjetnicu: a na Cvjetnicu se pjeva(la) prva Muka, Muka po Mateju.)

Zahvaljujući nesebičnom i mukotrpnom radu brojnih zanesenjaka, veliki broj pučkih crkvenih napjeva u drugoj polovici XX. stoljeća je snimljen i spašen. Neumorno je Dalmacijom prohodio i snimao Jerko Bezić, etnomuzikolog i akademik koji je akcent bio metnuo na zadarsko područje, pripadajući mu arhipelag pred njim i teritorij Bukovice u zaleđu. Vrli Stjepan Stepanov bio se fokusirao na prostore nekadašnje Poljičke Republike, dok je muzikolog Jerko Martinić pomno obradio srednjodalmatinske otoke s naglaskom na svoj rodni Brač. Redovnik i glazbenik, fra Stipica Grgat, posvetio se etnomuzikološkom istraživanju glagoljaškoga pjevanja u župama koje pokriva matična mu Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja u Splitu (širi dalmatinski prostor), pa je sam snimao i melografirao one napjeve koje nisu dohvatili njegovi prethodnici ili suradnici. 

Najviše je, pak, učinio genius loci Ljubo Stipišić Delmata, koji je putovao po cijeloj Dalmaciji - i po kopnu i po otocima! - i svojim je magnetofonom učinio više od mnogih institutâ ili zavodâ zajedno, koji za svoj (ne)rad primaju plaću! O sancta simplicitas…

Baš zahvaljujući šjor Delmati, nebrojeni od tih domalo izgubljenih napjeva odzvonili su u novom ruhu, ali starinskom zvuku, nerijetko baš u njegovoj harmonizaciji ili obradi. Nadalje, osnivao je i sastave uspomoć kojih je takve glazbene sadržaje oživljavao, živio i provodio. Brižno se odnoseći prema pojmu i poimanju izraza 'klapa', nikad taj za sve svjesne Dalmatince i sve dalmatinsko uzvišeni izraz nije zlorabio, pa je imena svojim ansamblima davao neutralno, ali zvučno: 'Vokalisti Salone' iz Solina ili 'Chorus cantorus' iz obližnjeg Vranjica. (A imao je i neke svoje razloge zbog kojih su kultni vranjički iliti 'malavenecijski' pjevači s besmrtnim Joškom Prijićem na čelu bili 'Oktet DC', a ne 'Klapa DC'!?) Sa svima njima izvodio je široke spektre glazbenog izražavanja, pa i gregorijanske napjeve i klapske pjesme, ali je - skidajući kapu pred dalmatinsku klapu - svjesno mimoilazio baš termin 'klapa': kako ne bi uvrijedio ni termin ni klapu, te kako bi svoju ideju i svoju želju provodio u miru i bez skrnavljenja tradicije i običaja muškog pjevanja u Dalmaciji.

Znam to iz prve ruke, iz prvog uha… Bio mi je to rekao, i čuo sam ga…