DALMATINSKO EVANĐELJE: Gradnja gomile i vapnenice
Ili: kako su se gradili suhozidi, gomile ili mocire u Dalmaciji, te koje su sve njihove vrste; znamo li što su to bunje ili kućerci; sjećamo li se vapnenica iliti japlenki, kao i postupka za proizvodnju ili čuvanje vapna…?
U ovo vrijeme, kad u ropotarnicu zaborava nepovratno odlaze brojni običaji i navike, jezici i pjesme, u raku nepamćenja odlaze i elementi koji su tvorili prepoznatljivu vizuru Dalmacije. Odlaze, tako, gomile, mocire, suhozidi, gromače… već prema tome gdje su (bile) i kako ih tamošnji živalj oslovljava. Odlaze ti stari, ali nikad prestari – ni dotrajali – ukrasi na licu Dalmacije; odlaze ti spomenici ljudskome trudu, čovjekovom znoju; odlaze ti okamenjeni dokazi spoznaje kako Dalmatinac nije bio lijen; odlaze te potvrde, ti razlozi čvorastim, gropinavim šakama Dalmatinskog težaka, koje šake nalik su kvrgama na stablima maslina. Dalmatinac je želio nalikovati svojim maslinama. I, uz pomoć nje, možda domoći se makar i komadića kore s njezinog nimbusa svetosti. I ribar je gradio gomile, jer je i on htio jesti meso i imati svoje ulje i svoje vino.
Gomila ima veliku moć, jer je velika moć bila potrebna da se gomila stvori. Gomila je i grob (grčka gomila), a gomila je i muza: nema tog pjesnika Dalmatinca (ne nužno čakavca), koji je nije premjestio u pjesmu. Ako je nije izgradio, svaki dalmatinski pjesnik ugradio je nju, gomilu, u neki od svojih kanconijera. Njegove škaje i oblutci, njegovi su stihovi i kitice.
Ne znam što čitatelj ovih redaka misli o gomili dok uz nju korača ili dok je gleda iz automobila, broda ili aviona!? Ne znam što o gomili misli onaj s utovarivačem što je u prilici drobilice melje u ševuru, što time pali diplomu Dalmatinaca o položenom ispitu iz života, svjedodžbu trajanja, što tim činom briše uspomenu na krv i znoj svojeg nonota i bižnonota!? I jedni i drugi, ako već ne misle, trebali bi znati ovo: te gomile nisu nastale same od sebe, nisu nastale ni tako da je netko nekad i negdje sakupio razbacano kamenje i složio ga u formu koju gomilom zovemo; nego je netko nekad i ovdje iz zemlje kamenje vadio, ne bi li od krškog tla dobio čistu zemlju, plodnu, za sadnju i sijanje. Gomila je iz zemlje ustala, ona je iz zemlje pobjegla ostavljajući vrt za sobom.
Nekoliko je različitih oblika koje Dalmatinci smatraju gomilom. Jedan su one nakupine kamenja, najčešće kružne (može se zvati i – brig), koje se prostiru na većim ogradama, pustopoljinama obraslim makijom ili borovinom, ali i poljoprivrednim kulturama što su prije tog izlaska gomila iz zemlje bile obično neplodno tlo išarano korovom i niskim samoniklim raslinjem. Drugi oblik gomile jesu od pola metra do metar široke (isto toliko i visoke) suhozidine, koje su ustvari međaši, konfini među ogradama ili parcelama u polju, a takve gomile znaju biti i s obiju strana poljskih putova (odnosno progadura ili progona) duge i po nekoliko kilometara. Takve se gomile udružuju i, jedna na drugu, naslanjaju i, jedna u drugoj, nastavljaju. Uostalom, tko je ikada vidio kraj gomile? Kako ona, i gdje, završava? Treći tip gomile jest kameni plot, tanka ograda krhko građena stavljanjem kamena na kamen.
Koliko je gomila, zapravo, sastavnim dijelom ne samo života, nego i organizma Dalmatinca (ne zaboravimo da se u Dalmaciji i čovjekovo tijelo zove – životom: 'pripozna san ga po životu'), svjedoči nam i podavanje antropomorfnih osobina ili obilježja gomili. Jerbo, kad se na jednom mjestu svojeg pružanja gomila nadvije nad cestu prijeteći kako će se rasuti, kaže se da je 'dobila drob'. A kad se najposlije taj dio i sruši, stari neki Dalmatinac pokoljenja je uvjerio govoriti kako je tada gomila 'izlegla', ili da je 'rodila'. Pa uz antropomorfna imamo i animalomorfna obilježja. Ukupnost sveg svijeta u gomili!
Graditeljstvo drevnih Dalmatinaca, pa i naših pradjedova, umjetnost je gradnje kamenom u tehnici suhozida. Sjetimo se samo poljskih kućica, bunja ili kućeraka, u kojima se i stanovalo i spavalo. Pogledajmo pitoreskna seoca po našim otocima, pa ćemo i tamo vidjeti čitava naselja podignuta kamenjem nepravilnih oblika s tek običnim vapnom ili blatom kao jedinim vezivnim sredstvom. U takvim kućama ljudi i danas žive u Dalmaciji.
Treba ovdje spomenuti i vapnenice, japlenke ili japjenke, kamene kućerke podignute opet u tehnici suhozida i svoltavanja unutar kojih se tjednima ložila vatra, nikad se ne gaseći, za što se brinula škira, družina dakle, jedna od triju smjena koje su bdjele i ložile tjednima prije toga nabereno i iskidano granje. Žena nije imala pristupa vapnenici, jer bi je – kaže praznovjerna legenda u bogobojaznom društvu – ukosila i tim urokom onemogućila trud i budući plod u vidu vapna. Tri tjedna nakon cjelodnevnog i cjelonoćnog cjelivanja vatrom, vapnenice su se do dva tjedna hladile, a onda ti izgoreni kameni (i dalje obličjem nalik onom kamenu prije spaljivanja) kaićima i tovarima raznosili kući, te zagašivanjem u betonskim kamenicama s vodom (burlanama), pretvarali u vapno procesom nalik otapanju vitaminske tablete u vodi.
A mi danas, u ovo vrijeme, kad padaju sustavi vrijednosti gotovo na svim razinama, došli smo i do toga da je beton postao vredniji i poželjniji od kamena. Naveliko se betoniraju nevelike i velike rive, kao i obale općenito. Graditeljstvo Dalmatinaca graditeljstvo je kamena. Rimljanin je bio vrstan graditelj: dovoljno je vidjeti samo pokoji akvadukt ili arenu igdje na širini Mediterana. Bez cementa, bez maltera! Dalmatinac je stvorio svoj sustav gradnje, ništa lošiji od tih lacijskih koji traju milenijima (ako moderni kapitalist ne odluči drugačije!). Običaj gradnje tehnikom suhozida iz polja se preselio u naselja, iz sela u gradove, a tek kasnije pojavio se porok betonizacije, uvjet gradnje u kojem se kamena fasada zalije slojem betona ili žbuke. Jesmo li svjesni činjenice da je danas čitava jedna Dalmacija inkartana i zakopana betonom, a da se ispod tih nanosa, kao, modernih i suvremenih urbanističkih tekovina, nalazi iskonska arhitektura i vizura naših davnih orisa ulica i kala, trgova i pijaca kakve su bili zamislili, i ostvarili, naši pradjedovi Dalmatinci!? Da bi cijela ova stvar bila smješnija, u ovo vrijeme daleko je više na cijeni kamena fasada od fasade s likadinom ili sepom. Zato: otucimo žbuke i iskopajmo Dalmaciju na vidjelo!
Postoji i obrnuta situacija, opet neka vrsta kulturološkog licemjerja. Naime, podigne se kuća od betona ili bloketa, a izvana se "falšo" obloži tobože gomilom, pa se stvara fantomski dojam kako je kuća stara tko zna koliko i kako su je gradili oni koji odavno već su izbjedljeli kosturi. A istodobno, dakle, imamo tisuće kuća koje treba otući i – eto ti starine. Još nismo shvatili da u arhitekturi nije isto kao i vizažistici: u Dalmaciji je ljepota ispod šminke, žbuke, za razliku od lica kakve prigodišćene i ocvale obudovjele žene, koja feticu nekadašnjeg sjaja može dozvati jedino slojem pudera, šminke, rimela ili čega već…
Kamen je od pamtivijeka bio element koji je čovjeku u Dalmaciji bio i družba i egzistencija. Najsnažniji akcenti suživota s kamenom zabilježeni su na Braču. Valjda je i Kameno doba započelo negdje na Braču!?
Od bračkoga kamena, znamo, izgrađena je Bijela kuća u Washingtonu, a od vapnenca s "Prvog Brača" podignuta je i Dioklecijanova palača. I dandanas na morskom dnu u valama pred bračkim naseljem Splitska, leže u morsku travu i alge obloženi kameni blokovi, koji su se tamo zatekli prevrtanjem brodova i plovila kojima je Rimljanin teglio gradivni materijal s Brača u zid buduće Palače. Tu, nedaleko od mjesta Postira, postoji i danas Rimski kamenolom, iz kojega je prije gotovo dva milenija bran kamen za dvore imperatoru Dioklecijanu.
Da, kad se kamen vadi iz petrade iliti kave kaže se da se on – bere.
O tome u sljedećem nastavku Dalmatinskog evanđelja…