DALMATINSKO EVANĐELJE: Limena glazba i sviranje u Dalmaciji
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Limena glazba i sviranje u Dalmaciji

Ili: sjećamo li se budnica rano izjutra, u zoru, kad su limene glazbe 'zaudarale' i nagoviještale prazničko raspoloženje; čujemo li trzaj žice na mandolinama i gitarama; pamtimo li harmonikaša iliti šinjadura i domaće bendove s dalmatinskih taraca…?

U ovo vrijeme, kad nam muzika trešti iz zvučnika – ukus koje muzike gorči je i od žuči i od octa! – vrijedi prizvati u sjećanje mnoge muzičare i muzikante, amatere i diletante, koji su u zanosu svojeg entuzijazma bili kadri odvajati nemalo vremena u vježbanje i nebrojene probe, ne bi li održavali glazbeni život u Dalmaciji živim i društveno korisnim. Plesnjake po terasama gotovo u cijelosti smo zaboravili, pa ljetne mjesece iz bašta restorana i hotela ispunjaju decibeli većinom priučenih muzikanata, koji s tri akorda, ritam-mašinom i inim efektima iz sintesajzera buše uši i paraju bubnjiće svekolikom mnoštvu onih koji se u večernjim satima žele malo zabaviti uz dobru kapljicu ili slastan zalogaj. Bend od četiri čovjeka, plus vokalni solist, skup je i preskup, pa stoga čovjek sam, ili u duetu, svrdla po ušesima gostiju koristeći se blagodatima elektronike…

A, dva su važna krila koja su desetljećima burdižala zrakom, u letu zdravog dalmatinskog amaterizma. Jedan je orkestarsko sviranje, drugi je zborsko pjevanje.

Kad je posrijedi orkestar, tada valja u prvi red istaknuti tzv. limenu glazbu, odnosno puhački ilitiga 'duvački' orkestar. Još tamo od sredine Ottocenta u Dalmaciji je djelovao velik broj amaterskih limenih glazbi, od kojih i dandanas postoje i rade mnoge, iako je puno orkestara zamrlo, a brojni instrumenti su se zagubili ili su note izgorjele… Funkcioniranje ovakvog jednog ansambla u malim mjestima otočke ili zagorske Dalmacije, nerijetko je bila jedina zanimacija u selu, uz nezaobilazni odlazak na nedjeljnu misu, te partiju balota na zjogu u popodnevnim satima, odnosno briškula ili trešeta, preferans ili kvintilija u zadimljenim seoskim kafićima i oštarijama u večernjim urama. Sviranje u orkestru bio je i znak prestiža, uzvišeni signal pripadnosti višoj kasti u ruralnoj sredini, ali i važan društveni impuls, pogotovo u zimskoj samotinji i čamotinji.

Sastav orkestra činjahu gotovo u pravilu domicilni stanovnici određenog mjesta u kojem se sam ansambl i oformio, a dio svirača regrutirao se i iz okolnih sela što gravitiraju dotičnom municipalnom središtu. Na čelu orkestra je kapelnik, koji se diljem Dalmacije zove – meštar. A jednočlani termin kojim se obujmljuje pojam limene glazbe najčešće je glazba, ili pak – mužika. 

Kao što je filoksera potkraj XIX. i spočetka XX. vijeka gotovo sažgala nasade vinove loze – te izgnala brojne Dalmatince na transkontinentalna putovanja u obje Amerike – jednako je tako i Drugi svjetski rat naprasno prekinuo aktivnost desetaka limenih glazbi u Dalmaciji. Budući da su sastav ovakvih orkestara uglavnom činili muškarci (eh da, žene u to vrijeme nisu imale vremena za hobije i provode, valjalo je podizati naraštaj i skrbiti za ognjište i obitelj…!), mobilizacijom glazbara u Narodnooslobodilačku vojsku – poput rasušene bačve za vino ili kaića za poć na ribe – rasule su se i limene glazbe. Neke su kasnije bile obnovljene, neke nisu više nikad. 

Najčešći nastupi na kojima su se pojavljivali ovakvi puhački orkestri bili su – sprovodi. Osim što se pokojniku na taj način odavao dodatni pijetet, ovo je bila prilika i da se zaradi koji novčić u blagajnicu društva za honorar voditelju, popravak ili kupnju novog instrumenta, ali i kakvo periodično čašćenje glazbara uz komin, ražanj ili gradele.

I na vjenčanjima je mužika znala uveličavati taj čin uplovljavanja u bračnu luku, a neizostavno je bilo i 'zaudaranje' rano ujutro o državnim praznicima (najčešće na Prvi maja ili za Dan Republike 29. novembra). Glazbe su i preko godine održavale koncerte, svirale su na plesovima, u novogodišnjim svečanostima, u prilikama mjesnih fijera, u karnevalskim povorkama…

Gotovo da je nemoguće pronaći dalmatinskog otoka na kojem nisu djelovale (ovisno o njegovoj veličini) barem dvije limene glazbe. Od Lastova i Visa na istoimenim škojima, preko Blata, Vele Luke i Korčule (Korčula), zatim Staroga Grada i Hvara (Hvar), do Selaca, Pučišća i Milne (Brač), pa onda Grohota i Rogača (Šolta), Tisnoga (Murter)… A na kopnu izdvaja se linija od Ploča, Imotskog i Vrgorca, preko Makarske i Podstrane, Kaštela, Trogira, Solina i Klisa do Sinja, Drniša, Vodica i Šibenika…

Svi predsjednici i kapelnici limenih glazbi, na osi apscisa i osi ordinata Dalmacije, znali su za Marinka Žižića iz Solina, neprežaljenog popravljača puhačkih instrumenata, istinskog primarijusa u ošpidalu za glazbala ove vrste. Nije bilo problema na klapni ili jastučiću klarineta, flaute ili saksofona, kao što nije bilo zgužvane trube, tube ili eufonija (bombardine), koju majstor Marinko nije umio umiti i ispeglati, izravnati i naštimati. Dalmacija mora čuvati uspomenu na ovoga pedantnog zanatliju, virtuoznog načinjača pokvarenih instrumenata.

Pored puhačkih, pleh-orkestara, u pojedinim sredinama Dalmacije djelovali su ili djeluju: tamburaški i mandolinski orkestri. U Povljima na Braču postojao je tamburaški orkestar u okviru KUD-a 'Tomislav', što je bila zasluga župnika don Luke Trebotića, dok je u Selcima neko vrijeme djelovao i mandolinski orkestar pod patronatom KUD-a 'Hrvatski sastanak 1888', a u Supetru i danas svira Tamburaški orkestar (osnovan još 1900. u okviru pjevačko-tamburaškog društva 'Porin').

Među ponajboljim dalmatinskim mandolinskim orkestrima izdvajaju se 'Imotski', iz grada koji je orkestru dao i ime, te 'Sanctus Domnio' iz Splita koji, pod umjetničkim vodstvom Vladimira Lukasa, zvuči poput pravog profesionalnog ansambla. Značajni su još u reljefu žičanosti zvuka ovdašnjega puka istorodni sastavi 'Krešimir' iz Šibenika, 'Tribunj' iz Tribunja, 'Mindula' iz Okruga Gornjeg na Čiovu, te 'Mareta' iz Visa. Tamburaški orkestar 'Krsto Odak' djeluje u Drnišu, a u Dugom Ratu vrlo je aktivan orkestar 'Dalmacija'. 

Jasno, u priči o instrumentalnim ansamblima s amaterskim punjenjem, u svakom govorenju o dalmatinskom pečatu te vrste nemimoilazan je fenomen harmonikavanja. Tko u Dalmaciji zamislit može pir – i svatovsku povorku: pirane – bez harmonike; instrumenta, čiji tonovi nadjačavaju pjevanje mase, klapa…? Harmonikaš, ilitiga šinjadur, bio je glavni muzičar predvodnik, 'maeštro' mnogih svečarskih prilika u kojima se ovdašnji živalj mogao zateći.

Također, kad je govora o ovakvim ili sličnim prigodama u kojima je trebalo glazbeno djelovati, nekako mi se čini neminovnim ispustiti postojanje lokalnih bendova. U Splitu je trajao desetljećima sastav 'Delfini', što je pratio legendarnog Olivera Dragojevića, a meni je ovdje posve nemoguće izbjeći, pa makar to bilo i subjektivno, spominjanje grupe 'Plavi anđeli' iz Selaca, koja je dugo trajala uveseljavajući fešte Bračana i svih njihovih gostiju. Ovu grupu uzimam kao paradigmu, kao model, kao mustru, kao egzemplar… koji je ogledni primjerak načina svetkovanja lokalnih veselica, fešti, slavljenja… Poglavito ljeti na terasama i pijacama, ali i zimi u dvoranama i salama. 

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(37267, "");
Pregledaj komentare