DALMATINSKO EVANĐELJE: Maškare i poklade, dalmatinske karnevalade

U ovo vrijeme, kad se maske s lica ne skidaju preko cijele godine, kad smo imbazdani, infišani i infašani falšin flasterima licemjerja, vrijedi podsjetiti se kako je to izgledalo kad su se krabulje na lice stavljale samo u tjednima neposredno pred korizmu. Posvemašnoj karnevalizaciji našega svakodnevlja svakako doprinosi erupcija licemjerstva kojoj smo nemilice izloženi, pa nije ni čudno što gotovo na svim razinama nailazimo na zakrabuljene i – iza neke vrste sigurnosne spasilačke kulise - tobože zaštićene ljude: čija slika lica nije jednaka slici duše. Lice licemjerja…

Slijedom toga: jezici su kod nas dijalekti, belkanto šansone su po nama tradicionalne klapske pjesme, u sportskim utakmicama sasušio se natjecateljski duh kao slama u hladovini, pa se rezultati unaprijed režiraju, dogovaraju i namještaju. Zatim, političke ideologije izgubile su svoje gradivne supstance, te se opcije sa sufiksom socio- zaodijevaju u tvrdokorni liberalizam, dok one s korijenom nacio- prihvaćaju obilježja kao ljutika žestokog konzervativizma i ekstremizma, dok se krvožedni i koljački režimi pod krinkom domoljublja pokušavaju prikazati kao državotvorni i suverenistički… Dakako, nije ni kršćanstvo što je nekad bilo, pa ga ne mjerimo ravnanjem vjernikâ po Isukrstu, već obrnuto, Isukrsta se selektivno prilagođava vlastitom komoditetu i potvrđuje biljegom bijega od žrtve i žrtvovanja, pa pokladni utorak (možda neslučajno?) sjajno i pogođeno stoji na vratima korizme, kad otpočinje četrdesetodnevni bal 'sezonskih katolika' u kojemu će se brojni pojedinci i pojedinke 'odreći' baš onih stvari koje su u suprotnosti s ishodišnjom i ontološkom duhovnom nakanom, ustrajavajući na vlastitom egoizmu i podjarujući osobnu sebičnost… Iz svega ovoga vidljivo je da karneval danas u nas traje cijelu godinu, a da je ovo famozno vrijeme što pada pred korizmu, istom, unekoliko kromatski malko drugačije: išarano je življim, fluorescentnijim, kričavijim bojama. Ljudima je, tada, dopušteno nešto vrckavije ponašanje, tolerancija na provokaciju momentalno postane ponešto labavija, a i laštik svekolike društvene serioznosti opusti se kao konop na sušilu kad se na nj objesi mokra roba… 

Da, karneval je ovisan o politici. Jest, politika zazire od karnevala. Karneval opstoji ljušteći masku s face politike, politika ga zazire vidjevši u njemu nagost vlastitog jada! 

Iz toga se logično dade razlučiti kako je politika poput namještene igre kartanja: unaprijed znaš tko će biti tko, nevezano uz strukovnu opredijeljenost. Prijateljske obligacije i preferencije moraš nekako pogladiti, pa će u takvim okolnostima liječnik biti ministar školstva, a ne kakav dokazani i iskusni pedagog; ali, istodobno, filozof može postati i ministrom obrane, ne opterećujući se odveć sviješću koja ga ima propitati o elementarnim znanjima u pogledu vojno-taktičke obaviještenosti!? Toksikolog može određivati nastavni program u školama, a pučkoškolac amenovati postulate u gradnji ustavnih članaka i paragrafa! To je nama naša borba dala… 

Eto, već iz tih nasumice nabacanih egzemplara iz dnevnika hrvatske svakodnevice, bez odveć razmišljanja i razmatranja, 'razbijanja glave' ili uludo trošenih mozganja, može se s neporecivom sigurnošću istinski pojmiti kakav je, uistinu, društveno-politički usud naše javne političke pozornice; može se, nadalje, živo pojmiti i oćutjeti kako je ovdje: svaki dan karneval. 

U ono vrijeme, kad sam bio dijete i kad je fenomen maškaranja i ophodnje po našim mjestima i dalje uživao u svojoj realizaciji u praksi, dan koji je padao "na poklada" dočekivao se s posebnim iščekivanjem. Prethodile su mu, najčešće, studene ili kišom namočene večeri, a iz mraka, preko dvora (jerbo, dalmatinska domaćinstva po selima redovito imaju dvorišta pred kućom) nazirale bi se siluete maškaranih prilika kao u kakvom horor-filmu. Djeca su se naglavce zabijala i skrivala pod kućanske elemente, ili pod veštama nonica i matera, a odrasli su izvlačili piće i "pašte" kojima su se maškare častile. Osnovno pravilo je bilo: nikako, i nipošto, dirati maškare; maškare ti mogu sve, ali ti njima – ništa! Kad su djeca, za dana, odlazila 'u maškare', nosila su u ruci jabuku, u koju bi im domaćin utaknuo kakvu kovanicu munite. A, postojala je i pjesma:

Maškara vojola

zabila nos u govna...

Maske su se izrađivale većinom u kućnoj radinosti, što je poticalo ljude na kreativnost i ispunjalo je vrijeme u hladnim dokolicama siječanjske ili veljačne samotinje. 

Pokladni utorak (gdjegdje na Braču 'krnovaj', ponegdje na Hvaru 'karnovol'…) spadao je, ako ne u najveselije, a onda u najotkačenije dneve tijekom cijeloga godišta: nerijetko čak naglašenije i od mjesne fešte! U mojim bračkim Selcima karneval je dugo vremena imao gotovo mitsku važnost, a kako središtu selačkoga municipija gravitira nekoliko naselja, formirala se motorizirana povorka što bi zalazila u svako od njih. Središnje mjesto u toj 'krnovajskoj povorci' pripadalo je najvećem kamionu u mjestu, u čijem 'kašunu' bilo je i po nekoliko desetaka maškara. Liječnik, sudac i advokat bili su stalni likovi, dok se ostatak personarija mijenjao prema potrebi ili je bio vođen aktualnošću socio-političkog trenutka. Došavši u Novo Selo, a zatim i u Sumartin, čitao se 'tastamenat', u kojem su zafrkantski bile pobrojane naročitosti vezane uz neke događaje ili neke ljude iz tog mjesta u minuloj godini. Naravno da je provokacija isijavala iz svake rečenice! Navečer, održavao se krabuljni ples, maskenbal iliti veljun s predstavom koja je, u suštini, imala sve elemente pučkog, amaterskog teatra. Popularni 'vrabac' sastavljao se tjednima prije poklada, sprdao se s lokalnim moćnicima i viđenijim stanovnicima, a znalo se dogoditi i da je bilo pretjerivanja, pa i dandanas (u mnogim sredinama) postoje slučajevi neizmirenih sumještana, koji godinama nisu međusobno progovorili zbog bockanja za karnevala. S druge strane, često se događalo da bi se netko znao naljutiti i zbog toga što ga se - nije spomenulo!

Posebnost selačkoga 'krnovaja' bila je i u tome što je na krabuljnom plesu postojao takozvani 'šaljivi zatvor', u koji je svatko mogao završiti, ako je netko to platio 'krnovajsken vijeću'. Također, da bi se pomilovalo zatočenika, opet se morala platiti otkupnina… 

Krnje, koji se u Selcima zove Jure (pa otuda i naricaljka 'A Jure moj!') spaljivao se nakon priredbe, katkad, opet radi provokacije, u nekom od susjednih naselja. Diljem Dalmacije taj običaj egzekucije obavlja se na različite načine: negdje se spaljuje, negdje vješa, negdje utapa u more, negdje i vješa i spaljuje… Čest je slučaj da se i neka osoba iz javnog života pretvori u zapaljivu skulpturu, te se i time pokaže što se o njoj misli.

Na razini države najjači je karneval, dakako, na Rijeci – koji u kampanilističkim gabaritima sasvim vjerno zrcali analogiju i ekvivalent što ih na globalističkim mapama imaju poklade u Veneciji ili Riju - a u njoj, Rijeci, pripadajućem zaleđu i zabrđu cvjetaju običaji vezani uz pokladne svečanosti. Sjetimo se samo popularnih zvončara. U Dalmaciji su poznate "mačkare" iz cetinsko-sinjske krajine gdje, u Otoku, mogu sudjelovati samo muškarci, bilo djeca, bilo odrasli. Poznati su i Didi s Kamešnice iz sela Gljev, te Murterske bake s istoimenog otoka. Na otoku Lastovu postoji drevni 'lastovski poklad', koji je Ministarstvo kulture RH čak proglasilo nematerijalnim dobrom, dok u Imotskom postoje krabuljni plesovi svake nedjelje prije korizme (a iza blagdana Sveta Tri Kralja iliti Bogojavljanja) i završavaju se 'Bakovom povorkom' u zadnju nedjelju prije korizme ('domenica carnis privii', tj. bezmesna nedjelja ili mesopust). Pohvale karnevalijadi zabilježit se mogu uzduž i poprijeko cijele Dalmacije, kao i njezinih konturnih linija: od 'Paške robinje' do dubrovačkoga karnevala, od mačkara u Radošiću ili Donjem Muću, preko Kaštela do olibskih poklada i korčulanskih kumpanija…

I Marko Uvodić Splićanin pisao je o splitskim maškaradama u svojoj knjizi Ča smo na ovon svitu (Split, 1977.), a Ivo Tijardović efektno ih je uklopio i u III. čin svoje svevremene operete Spli'ski akvarel (iz 1928.). No, nitko splitski karneval nije tako ufino orisao kao Ivan Kovačić u knjizi Smij i suze starega Splita (Split, 1971.). Već u prvoj rečenici pisac donosi glavnu odrednicu: 'Poklade oli krnjeval započimju omar sutradan po Božiću, a traju digod sedan, digod devet, a digod i svu jedinajist nedij, i to do dana prvega korizmenog, do Čiste sride' (ibidem). Pa nastavlja: 'U moje ditinstvo poklade su bili puno veliki zeman, naročito za nižji težaški puk, a to i zato jer bi se apena u pokladan doznalo ko se s kin ženi i korteđaje. Taki je onda bi' običaj, jer se moga momak u curu namorat i u ostali zeman godine, ali se to u većini čuvalo kâ velika tajna.

U to vrime monci su po Varošu balali na nikoliko misti. Znan da bi oni iz mog susistva odili u Tona Škare u Bosnu ulicu di je armonikaš svira, i za ulaznicu plaćali po jednu banicu, dočin cure plaćale su po pet šoldi, polovicu (sasvin da se reče za žensku da je boja polovica). Balala su se samo četiri bala, i to valcer, mažurka, polka i sotić, jer onda ni' bilo moderni bali kâ sad (…) Varoške maškare odili su u klapan po Lujcu a Lučani po Varošu i ostalin varošiman – Dobron i Manušu i tako maškarani jemali manje škandala ven prez morete. To zato, jer reka san jur da su se Varošani i Lučani karali, da Varošani nisu smili mitit Pazar, a Lučani Prokurativu, jer omar bi vrcali bovani i škajuni, dočin ovako pod moreton u maškaradan odili su sa manjin strajon – da će bit kamenovani. Tako su pod moreton naparivali oči gledajuć po baratulan varoške ol' luške cure, ol' po ponistran, pa jin dobacivali slake beside' (ibidem). 

Krnje se u Splitu spaljivao na 'malon mulu kraj šinitadi', a u povorci s Pjace priko Rive sudjelovala je i limena glazba koja 'zaudarala je marču funebru'. Naricali su 'cukuni' i 'škanjažini', a na kraju bi svi skupa zapivali: 

Ide krnje priko Rive

obe su mu noge krive,

šempre krnje turlulu

jema krnje Mandulu…

Nemojmo ispustiti iz očišta ni običaj da su dalmatinske matere na ovaj dan, tradicionalno, frigale doma krafene u ulju.

I za kraj treba notirati jedan znakovit dalmatinski običaj: u 23.00 sati s kampanela bi se oglasio zvon, naziva 'manjarola'. To je bio znak da se pođe kućama pojesti što je ostalo od mesnog obroka (uglavnom su se na poklada pripremali domaći makaruni sa šugom od mesa), jer nakon ponoći nastupa Pepelnica iliti Čista srijeda, početak korizme, a tog dana se u narodu običava uzdržavati od mesnog jela. Bez obzira na to bio ovo pučki folklor na razini uvjetovanog refleksa, ili pak puka religijska gesta u svojoj istinskoj čistoći, svejedno, bit će zaista strašno odbacimo li od sebe divan i drevan običaj, te zaboravimo li sjećanje na dane, i noći, kad smo se znali fino zabavljati: u vremenima, molim lijepo, koja su bila teža i puno gora od vremena koja su nama dana danas.