DALMATINSKO EVANĐELJE: Masline, uje i makina (1)

U ovo vrijeme, kad se svakojake emulzije prodaju pod egidom ekstra-djevičanskog maslinovog ulja, treba odati priznanje našim pređima što su sadili masline, njegovali maslinike i proizvodili ulje vrhunske kvalitete. Danas, pak, posvuda vrluda: pošast mondenog konzumerizma, naspram počasti vrhunskom proizvodu iz naših polja i ograda. 

Maslinici diljem Dalmacije brojili su među sobom milijune stabala maslina. Oni što se time bave izračunali su da je na našoj strani Jadrana potkraj XIX. stoljeća bilo čak 30 milijuna stabala (na Braču čak jedan trideseti dio toga!). Dvije trećine od te količine Dalmatinci su bili posjekli - što zarad pada vrijednosti ulja što zarad kudikamo lukrativnije proizvodnje vina - tako da se broj maslina umnogome umanjio. I dandanas, premda se u zadnje vrijeme obnovilo nebrojeno nemarom zapuštenih maslinada u nekoliko posljednjih desetljeća - razasutih u makiji i borovini - jedva se za život bore brojne masline ugušene kupinom i korovom, dračom i smriječom, totivikom i divljim pelinom. Vozeći se prometnicama po Dalmaciji, među česminama i planicama, zelenicama i smrčama vidjet ćemo desetke bivših maslina što sad samo muku muče za puko preživljavanje u bušku, a s ne puno mara dalo bi ih se urediti i očistiti, te pripremiti sutra za obilat rod…

A naši stari neslučajno su širili nasade maslina, znajući da će se ta biljka uvijek znati odužiti svojim plodom, neovisno o količini ljubavi koja joj se (ne) pruži. Ne kaže se, stoga, zaludu da je maslina kao mater, a loza kao žena. Maslina će uvijek dati nekog ploda, kao što će majka uvijek u krilo prigrliti sina ili kćer, bez obzira kakvu glupost ili bedastoću u životu netko od njih učinio, a loza je poput žene: ako joj se posvema sav ne posvetiš, udovoljavajući i najsitnijim njezinim prohtjevima, od uroda neće biti preveć vajde. 

Maslina je zaista posebno stablo, po svemu naročita nositeljica života u sebi, pa nije iznenađujuće što je titulirana naslovom: sveto drvo (svijeto drivo)…! Nije tome samo razlog što je Isukrst molio se na Maslinskoj gori, što su se onomad maslinove kitice unosile u Jeruzalem, što golubica mira u kljunu leteći nosi baš maslinovu grančicu… Tko bi ga znao zašto je baš maslina - i, k tome, samo maslina - sveto drvo? Bit će da je i sam križ Isukrstov ispilan i izdjeljan iz drva masline…!?

Možda baš zbog svega toga i to samo drvo masline, kad ga uzmeš u ruku, prije nego li ga naložiš osjetiš neku posebnost i u težini i u ležanju u ruci prije loženja u špaheru ili na kominu. Maslinino drvo - osobito na svježe ispilanom poprečnom presjeku, na taju - ima miris meda, uljni miris masnoće u svojoj tvarnosti, i masni vonj uljnoće kad se ono zapali, gori i dogorijeva… Siva boja drva masline različita je od sive boje česminina drva. I, vreo je oganj što ga stvaraju oba ta drva: nešto je žešći onaj od česmine, tada vatra luduje i bronzin kipi; dočim, kad izgara maslinovina, iskuhavanje ima i mjeru i kontrolu. Česminovina gori u ognju kao drvo u paklu, bez kapetana i dirigenta; maslinovina, nestaje u plamenu umjerenošću ljubavi majčine nad kolijevkom, ili kad nona pomiluje mekanim dlanom toplo lice usnulog unuka u zikvi…

Maslina brzo regenerira masu krošnje, pa ne treba biti odveć suosjećajan ili sućutan prilikom rezidbe. Vrli meštri kazat će da je najbolje masline 'u debelo' čistiti već nakon same berbe u studenom (gdjegdje se to protegne i na dio prosinca i siječnja), što znači da se pilom odstrane one najdeblje grane dok je stablo u fazi mirovanja, a grančice se 'na nožice' mogu odstranjivati i u kasnije doba zime, prema pramaljeću, kad sokovi već i počnu cirkulirati tijelom masline. Čak i kad se počne razvijati eflorescencija maslinova cvijeta - u Dalmaciji se njezini cvjetovi zovu brst - može se još uvijek odstranjivati suvišak nedebelih grančica. Dobro očišćena maslina vazda dadne dobar urod; naravno, ako je pognojena i ako je zaštićena od nametnika, a godina ako nije imala temperaturne ili ikoje ine ekstreme. Stari su ljudi puštali masline da otiđu u visinu, berali ih verući se po njima ili penjući se po skalama. Međutim, pokazalo se da je bolje maslinu voditi tako da joj je krošnja nisko i da se može obrati gotovo sa zemlje. Najvažnije je odstraniti granje iz sredine, te one jarbole što se okomito pentraju uzrak, kao i krila kojima vjetar mete tlo, jer kad dođe rod prignut će se još i više. U svakom slučaju krošnju valja prorijediti, progalat, tako da 'tičica može proletit' kroza nju. Po pitanju rezidbe masline iskusni maslinar kazat će: 'bolje svakako, nego nikako'…

Također, naši pokojni prethodnici masline su okopavali, što je bilo jako štetno s obzirom na to da su mnoge njezine žilice i korijenčići položeni u plitkim slojevima zemlje. Oranjem ili kopanjem te se žilice i korijenčići kidaju, čime se samo stablo sakati i donosi slabi rod. Nekoć, većim dijelom baš zarad toga, masline nisu rodile svaku godinu; danas, uglavnom donose rod svakoga godišta: jerbo se trava kosi ili polijeva herbicidima, a ne kopa se i ne ore.

A kako maslinu presaditi?

Najbolje je 'od hreba', pri podanku, mašklinom ili sjekiricom zvanom ćeser odlomiti komad debla na kojemu je prst debela mladica (zove se izdanak, za razliku od mulaca što rastu po granama), a kad bi bila i koja žilica onda bi postupak bio idealan. Kosim rezom mladica se prereže pedalj visine od dna, nakon čega se hreb sa žilicama zakopa u zemlju, najbolje u kakav oveći važ ili najlonsku vreću. Na pedalj visokoj stabljici doskora se počnu javljati pupovi što prerastu u grančice, a gdjekad i iz zemlje izravno iz hreba počnu nicati mladi izbojci. Nakon dvije godine broj se grančica reducira, a nakon tri-četiri godine, kad maslina poraste i do metar visine, može ju se usaditi u zemlju, u dublje iskopanu jamu zvanu stupica.

Trebalo je znati ocijeniti i gdje je pogodno mjesto za usaditi maslinu. Sjećam se jednog ljeta kad sam 'po zvizdanu' sredinom srpnja otišao u polje provjeriti kakvo je stanje ploda nakon višemjesečne suše. Išao sam pješice starim putem do naših maslinada i, tijekom polusatne šetnje, posvuda okolo sebe gledao sam maslinike s plodovima koji su bili sparušeni, naborani: nalik fažolu nakon cjelonoćnog močenja u vodi… Na pola puta htio sam odustati i vratiti se doma, ali, ipak, otišao sam do kraja. I, došavši u našu ogradu na toponimu Dočine, oblile su me suze: gotovo sve masline što sam ih putem motrio u hodnji bile su navraskane, a sve ove naše u ogradi imale su cio i čio plod, gladak i obao kao oveći žir! Onako vruć i znojan još sam bio mokar i od suza, pa sam spontano izustio nešto kao: "O, fala ti, Bože!" Pohitao sam doma k nonotu da mu javim i da ga usrećim. I dok sam mu ja sa zaprepaštenjem prepričavao što sam vidio, on se samo smješkao. Ležao je u postelji - tjelesno nepokretan, ma mentalno bistar - i sačekavši me da mi splasne ushit i ispričam mu sve do kraja, lakonski mi je mirnim glasom bio odvratio: 'Zna je nono Miko di će badnut maslinu'… Da, moj bižnono Miko, nonotov otac, sadio je masline 'meju rede', između živoga kamenja i uza gomile, tako da biljka nađe vlage i za sušnoga razdoblja. Pod gomilom uvijek ima neke vlažnosti, a to se vidi i kad se usred ljeta obrne kamen: zemlja poda njim vazda je umidna. Posađena na adekvatnom mjestu među kamenima živcima maslina korijenom svrdla okomito prema dolje, u dubinu, dočim maslina na prostranom terenu žile šalje ustranu, pliće su postavljene u odnosu na površinu tla, pa tako pati zbog suše dugotrajnim sijanjem sunca u kontinuitetu.

Doista: 'Zna je nono Miko di će badnut maslinu'… 

(u idućem nastavku: koje su autohtone dalmatinske sorte masline, gdje se pokoje od njih uzgajaju; kako se tradicionalno činilo maslinovo ulje i za što se sve ono koristilo; koji su sve zaboravljeni izrazi u starinskoj uljari, makini…?)