DALMATINSKO EVANĐELJE: Opančar i opanci

Fotogalerija (3)

Baš kao što se iz dubine djetinjstva sjećam postolara Despota kod kojega sam poput teklića odlazio predignuti popravljene cipele, tako se -  pa i još življe - iz profondnosti momaštva spominjem kad sam na prijelazu i vijeka i milenija bio odlazio kod barba Jušte Bondinega, Vukovića iz moje svojte, kako bih s njim kao 'zadnjim bračkim opančarom' bio izmijenio dvije, ne bih li doznao što je bilo potrebno, s kojom vještinom i kakvim materijalom nužno za učiniti pravi pravcati - opanak! (Opanci se danas više ne nose, osim ponegdje u Zagori ili pri folklornim društvima na kulturno-povijesnim manifestacijama, ali su opanci ostali u sjećanju ljudi čuvajući onaj uza njih vezan stratum baštine, kao i onu tipično dalmatinski brutalno surovu asocijaciju ili metaforu kako je komad mesa, ili ičega sličnoga, ako je pri kužinavanju ostalo tvrdo, ostalo tvrdo - 'ko opanak'… A tvrd će 'ko opanak' biti i obraz besramnika i pokvarenjaka, kadroga da u oči laže ili iz nenavidnosti veliko zlo učini: 'obraz-džon' reklo bi se…)

Kad sam s njime razgovarao barba Jušte već je debelo bio prešao 90. godinu življenja i života. Sjedio je kraj mene (ustvari, ja sam sjedio kraj njega), uza komin u kućici pred njegovom kućom na vrhu sela - odakle se na Selca gleda svisoka, kao iz helikoptera - i divanili smo o njegovom i zanimanju i zanatu, o opancima, njihovom značaju i ulozi, ter kako ih iz kože iskrojiti i iglunom ušiti. On je, dobri barba Jušte, dimio se dimom u oblačku što se nije udaljavao od njega: plavičast je oblačak bio kad se stvarao od izgaranja ručno zamotanog španjuleta sa škijom bez filtera, i slijepljenoga slinom s jezika, a bijela je bila ta suha magličasta naoblaka kad ju je šjor Jušte ispuhavao na usta ili kroz nos… Ja sam razumio njegovu potrebu i nametnutost da od krpljenja opanaka živi, ali on nikako nije shvaćao zašto mene sve to skupa zanima. 

Inšoma, mi smo bili zapodjenuli sasvim ugodni i, za mene, posve precizni razgovor, pa sam uspio zadovoljiti sve moje znatiželje i ikoje pitanje ne ostaviti bez odgovora. 

Opanci, činili su se od goveđe kože. Prije negoli smo ih ubili, ili su pred našim očima utihnule, poljoprivredne zadruge po dalmatinskim mjestima bile su nekovrsne žile kucavice ovovrsnog načina privređivanja. U skladu s takvim načinima borbe za kolektivnu egzistenciju većina otočkih ili zagorskih naselja (ili, barem, ona veća na prostoru municipija) imali su i svoju zadružnu klaonicu. Bračka Selca bila su među tim naseljima kojima je gravitiralo nekoliko mjestâ, koja su brojila onoliko dušâ koliko ih stane u manji dalmatinski grad. I sad vidim zadružni kamion (što prevozi živu stoku s onim rebrastim stranicama do tora klaonice) kako se iskrcava iz trajekta, te kako vozeći kroza selo iza sebe ostavlja onaj vonj ili zadah - za nekoga smrad, za nekoga miris - u mješavini gnoja pod papcima i znoja među dlakama krzna. Koja se god beštija zaklala u lokalnoj klaonici, koža se čuvala i organizirano prodavala izvan otoka. Koljač, kad ti je doma dolazio klati jance ili kozliće, nije uzimao novac za naknadu, već je sa sobom odnosio oderanu kožu. Sjećam se šjor Vojkota iz zadružne klaonice koji je volujsku i teleću kožu uredno slagao gibajući je kao košulju prije slaganja u kufer, a rep je ostajao slobodan sa strane tako da je tu složenu kocku kože za rep vukao odnoseći je iz klaonice u magazin. 

Opančari su kožu kupovali ili su je 'u naturi' plaćali seljaku koji je ubio vola. Meštar Jušte pričao mi je kako je sam štavio kožu doma, i to samo onaj njezin najkvalitetniji dio: što govedu ide preko leđa. Koža s trbušne strane nije kvalitetna za opanke i zove se bahija, dok je naziv onoj leđnoj, kakvoćom superiornijoj, čudesno učen i raskošno svečan: santa katarina. Ovaj se najbolji dio kože razapinjao na kakvu drvenu površinu i posipao krupnom solju, te se ostavljao da tako odstoji dvadesetak dana na zraku. Dlaka se ne skida, ne pali se i ne brije. Kad su vrijeme i sol učinili svoje, koža se ispirala u moru i vješala u šufit na dodatnu sušidbu propuhom. Prije no što se imala kidati na određene veličine, ištavljena koža natapala se naftom, da omekša i da se lakše reže. A rezala se na faše široke 17 centimetara - što je bila nekovrsna standardna veličina - i od svake su izlazila tri para opanaka. 

Ovako obrađena koža, naziva tenis, dalje se običavala iskrajati prema šagumi, mustri iliti modelu što je određivao budući i kroj i broj. Šaguma za opanke, kao kalup za postole… Dio za buduću petu bio je obao, dok je onaj od puntala bio kvadratast. Oko dva centimentra sa strane dlaka se brijala, ne bi li se šilom lakše probile buže i puntima ušio opanak, a ostavljene dlake na potplatu činile su trajnost kože dužom. Opanak se šio nazovi konopčićem što se zvao oputa, a izrađivao se od ovčje ili bravlje kože koja se u otočkom rječniku pamti kao - maškalić. Nešto nalik rimskoj obući, gdje su vezivne trake motale se oko potkoljenice, pandan tim trakama na škojarskim opancima imenovalo se kao - opetak. Okreće se oko pete… A, ne zaboravimo, opetak je i potkoljenica janca ili kozlića kojom se, kao kolčićem, vezuje rasporina droba živinčeta kad ga se, zaklanog, natakne na ražanj i, posoljenog, nadvije ponad žerave…

Baš kao i meso s obraza goveda i junca, teleta ili prasca, oglavina se u dalmatinskom jeziku zove i tvrda koža što se meće na potplat opanka, kao džon na postolu ilitiga šijola; naročito onda kad je posrijedi bio cil opanak, skrupuloznije sačinjen i ponešto viši od običnog, kako bi bio otporan na vlagu i na kišu. Morala je biti tvrda, ta šijola, imala je i razloga za to, da traje: otočki seljak nije bio lijen, nije spavao, ni dangubio… 

Dobri i simpatični barba Jušte, i plemenita svojta moja iz prezimena, između vlastitog mi sjećanja i ovog novonastalog teksta preminuo je, i, odavna već ima da je pod vapnenačkom bračkom pločom poklopljen. Sjećanje, kako vidimo, trajnije je od smrti, a pamćenje, kako ćemo vidjeti, istrajnije je i od umiranja i od zaborava, čemu je svjedočanstvo i ovaj zapis: lišen ambicije posvećenja, ali itekako impegniran htijenjem poistovjećenja. Dopustit ću stoga sebi, računajući i na dobrodošlo mi čitateljsko odobravanje, zaključiti ovaj napis zadnjom strofom vlastite mi pjesme 'Opančar i opanci', potaknute i inspirirane, pogurnute i nadahnute baš ovim po svemu posebnim susretom, i druženjem, s mojim toliko starijim rođakom, barba Juštom. Njemu, sve ovo skupa, neka bude nadgrobni zapis, nekovrsni prošireni epitaf, možda čak i razbarušeni psalam:

Kal mi je vo pravja barba Jušte Bondo

ki je učini puste opanke

bi je pasa devedeset i treću

a zaželit ću mu s ovon pismon

jerbo drugačiji način niman

da kal parti Bogu svojen

iz prigatorija u raj

prošeta u postoliman…