Foto: Boris Kragić DALMATINSKO EVANĐELJE: Otoci u Dalmaciji (II. dio)
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Otoci u Dalmaciji (II. dio)

Ili: znamo li koliko uopće otoka Dalmacija ima; jesmo li primijetili da su na jugu oni najveći, pa se prema gore mrve i usitnjavaju; po čemu je poznat Mljet, a po čemu Lastovo; zašto je važan Vis, zašto Korčula; po čemu je poznat Hvar, a po čemu Brač…?

Doista, otok je veći pod morem, negoli nad njim, pod nebom!

(Uostalom, nisu li i kontinenti zemaljski, ustvari, otoci? Onako usupani u svoje oceane, kao baškotin u mlijeko, ili bijelu kavu: kao kruh u juhu, u panibrod…?)

Otoci Dalmacije najveći su dolje na njezinom dnu, u gležnjevima ponad crnogorskih obala gdje ih je i najmanje, a onda kad se ide prema gore, ili točnije, kad se plovi više iznad prema vratu Dalmacije, njezini se školji množe i usitnjavaju, kao da struje Jadrana – kad se on morem iz Mediterana ulije pa se oblizuje uz Dalmaciju doprijevši sve onamo do Venecije - poliraju i nište otoke jedan za drugim, sve to više kako kurenat ubrzava i kako mu bura bude puhala upomoć ispod Velebita, pa pljuskala njime o stijene i ponikve ter ga izlizivajući potom smanjivala i odnosila za sobom u dubine… Vjetar, bit će da je tomu tako, usitnjuje otoke…? Skupa sa svojim saveznicima iz nature, svima odreda nevidljivima: kurentima, strujama, vjetrovima… vremenom. Jedini vidljivi trag tih akcija jest val, ali i on se pojavi pa u tren utrne i nestane kao žmigaj sa svjetionika, kao luč na zatku krijesnice… A od tih bezvidljivih djelovanja s učinkovitom djelotvornošću, bit će da je tomu tako – kao pepeo iza gorjenja ili kostur poslije truljenja - jedino tvarno i taktilno što nastaje, pa tako i ostaje, jest pijesak; vremenom i (ne)vremenskim (ne)prilikama samljeveni otok, sve od kamena ponikve i sike doveden i sveden do u pijesak, jarinu, sarbun, prah… što li već…? Ili su tim pijeskom izmrvljenih dalmatinskih otoka bura i levanat, oštro i garbin, pulenat i ikoji kurenat punili lagune Serenissime i ine one sprudove ćozotske, ali i nasipali lungomare onamo još od iznad Ravenne dolje do ispod Riminija i Ancone preko puta, ustvari preko mora nama? Bit će da ćemo i to jednom ili jednoć saznati, ovako ili onako, nekako ili nikako…

Izmrvljenost obale razasute po plićacima i u moru preda sobom od ove naše dalmatinske brojčanija je još jedino ona dolje u Grčkoj. Po svem Mediteranu nema takve, i tolike, otočnosti kolika se može zateći pod grčkom bradom Balkanskog poluotoka (i njemu podređenih poluotokâ), ali i u desnoj mandibuli Jadrana na lijevom obrazu te iste penizole. Kako službeni registri kažu, od 1244 hrvatska otoka, otočića, hridi i grebena, u Dalmaciji se nalazi njih ukupno 942, što čini gotovo 80 % ukupne sume otočja. Rasprostranjena je, ta suma, na nešto više od 2000 km2, što će reći da predstavlja više od 63 % ukupnosti površine sviju hrvatskih otoka, a na otocima leži, eto, cijelih 16 % teritorija Dalmacije…

Da su dalmatinski otoci volumenom najstameniji dolje najniže, pa se prema vrhu Dalmacije stanjuju i smanjuju, izdužuju i rastežu u svojim nekim tobože geološkim logičnim paralelizmima, odmah će nam biti jasno pogledamo li, dolje, Mljet, Korčulu, Hvar i Brač (ne zanemarimo, usput govoreći, ni poluotok Pelješac što se u taj arhipelag injektirao zabivši se svojom kameno-zemljanom erekcijom ravno uzgor s kopna na geografskoj mapi, kao vazda isukani "moćnik" pred međunožjem trajno vibrantnog šjor Prijapa), pa se onda dalje morjem sednjodalmatinskim stanemo penjati opažajući oko sebe Kornate i Dugi otok, Pašman i Ugljan… Njihova se veličina ne može prispodobiti veličini otokâ s juga Dalmacije (ali i onima poviše sebe, u Kvarnerskom zaljevu), a zadarski otoci Silba i Olib, Premuda i Molat, Vir i Iž, te šibenski Molat i Zlarin, Žirje i Kaprije, teritorijem u akvatoriju potčinjeni su otocima Visu, Lastovu, pa gotovo i Šolti… 

Stoga, svaka štorija o kao sačmom po morju raspucanom dalmatinskom otočju ima krenuti od Mljeta, tog čudesnog otoka, možda jedinog što ima i jezera (Veliko jezero i Malo jezero) i školjić (Sveta Marija) unutar sebe sama, a glavić otočni, zemljopisna vrhuška njegova, nimalo nezasluženo statusom nacionalnog parka prirode se i okitila i uresila. Upravo onako kao što se solno slano u moru dokraja neutopila kopneno izolirana družba Kornata, odnosno Brijuna. (Dubrovnik je odveć snažan, ojačan gravitacijom i radijacijom historiografske force Dubrovačke Republike, pa se Lokrum poda njim samim, Dubrovnikom, kao i Koločep, Lapad i Šipan, Jakljan i Olipa (pa i Ruda, te otočići Sveti Andrija i Daksa, ali i otočići Grebeni) u otočkom zviježđu Elafita - a i poluotok Lopud sa svim njegovim dubrovačkim turističkim bojevim punjenjem ćemo ostaviti postrani - ne mogu, ali i neće, utrpavati u plodnu brazdu brade dalmatinske baštinske otočke kartografije, već će ju se i statistički i poput statista, čisto diplomatski 'po dubrovačku', motriti sa strane. Kao nekovrsni začin južnim korjenima Dalmacije.)

Mljet, otok je u otočju, zasebna kopnena tvorevina u moru što ima puno onoga nečega što bi trebalo smjestiti u traženje bilo namjernika, bilo slučajnog prolaznika. Detalji nisu za ovo mjesto. Odveć je malo, ovo mjesto, da bi moglo ugostiti čak i detalj ove vrste…

Lastovo je nekako najudaljenije, ali nam je toliko blizu da ga otprve prepoznajemo po dvije izuzetno naglašene tradicije: svugdje u Dalmaciji rasprostranjeno je njegovanje maškara i karnevala, svugdje u Dalmaciji kuće imaju dimnjake iliti humare; međutim, ovaj je otok namro ovoj kulturi važnost običaja koju njeguje i čuva lastovski poklad, baš kao i lastovski fumari, koji su bili to veći i raskošniji već naprama tome koliko je pojedina obitelj materijalno bila dobrostojeća, baš kao što su u talijanskoj Toscani imućnici podizali tornjeve kao kampanele (sjetimo se gradića San Gimignano nedaleko od Siene). Danas su to mercedesi, bemvejci i audiji… A Lastovci, osim što su bili ribari, bili su i uspješni rakolovci.

Najpoznatiji su i najbolji ribari, pak, na Visu. U Komiži. I lovci na jastoge. I kalafati. I brodograditelji, jasno, koji su ovoj baštini u zapamćenje ostavili gajetu falkušu, spomenik kojoj gajeti - i njoj kao brodu, ali i svemu onome zašto je i za što je sve ona služila - podignuo najveći naš maritimolog Joško Božanić. Falkuša je monument i plovidbi i ribolovu, kao i svemu onome što iz toga proizlazi i što u njoj nalazi svoj centar i sidrište. Komižani nisu samo ribari s mrežama i rakari s jastožerama, Komižani su i kalafati. Komižani su berači drva i prepoznavatelji njegovih kvaliteta, barkograditelji, očevi i majke od gajetâ. Osim toga oni su i prerađivači ribe: spretni u vještinama sušenja tabinja, mola, raža i morskih pasa, ali i vični u soljenju srdela i inćuna. U Komiži je dugo djelovala jedna među najstarijim ribarskim industrijama na Mediteranu: 'Neptun'. Nažalost, nema je više… U Komiži, bio je i prvi papa što je stupio na hrvatsko tlo 1177. godine, kad su ga, za nevremena u plovidbi prema Veneciji, prihvatili i na sigurno prebacili komiški ribari. Bio je to papa Aleksandar III. Vis ćemo pamtiti i po limunu i po rogaču, po komiškoj pogači sa slanom ribom i hibom od suhe smokve, ali i autohtonoj bijeloj sorti vinove loze i istoimenim vinom: vugava iliti bugava… 

Korčula, ako govorimo o otoku, ostat će upamćena po Moreški, toj čudesnoj viteškoj igri, ali i vinogradima, vinima i brodogradnji. Loze pošipa (Čara) i grka (Lumbarda) dat će bouquet čitavom otoku po kojem će ga prepoznavati ne samo gastronomi i enolozi, već i etnolozi… Budući da ini otoci nemaju pandana te vrste, budi mi dopušteno notirati kako s Korčule doći će nam Oliver Dragojević i Jasna Zlokić (Vela Luka), te Meri Cetinić (Blato); značajni estradni pjevački umjetnici što će obilježiti visoku stiliziranost ove vrste muzike u drugoj polovici XX. stoljeća, ali i markirati početak vijeka poza njim. Naravno, nećemo ne prisjetiti se brojnih delicija što dolaze s ovoga škoja, napose kolača; ma, girice ilitiga gere nigdje nemaju tretman kao ovdje, a tek sušena riba u dimu…

I Hvar ima svoje adute u vinogradarstvu, vinarstvu i podrumarstvu, susljedno nastojeći ukorak ići s baštinskim koračajima što su ih u ovaj stupanj prihvaćenosti bili ugradili stari 'faroski' pradjedovi. Sorte bogdanuša i prč bit će dvije glavne bijele vrste grožđa, pa tako i vina, što će u svijet otići s ovog otoka… Nećemo zaboraviti ni plavac mali. Osobito je za loze podatna južna strana otoka, oblivena sunčevinom, pa tamošnji trsovi daju grozdove s visokim postotkom sladora u sebi (25-26 %). Starogradsko polje (Starogrojsko poje) između Staroga Grada i Vrboske, a ispod Dola i Vrbanja, zbog svoje isparceliranosti sačuvane do danas još iz doba Antike dospjelo je na Popis svjetske baštine UNESCO-a. Parcele su poznati ageri, premda stručnjaci upozoravaju da bi se one imale zvati hore, s obzirom na to da su taj raster poljoprivrednih zemalja osmislili i proveli Grci, prije Rimljana. Pridodamo li svemu još i lovstvo, vrlo razvijeno na Hvaru, te kultnu lavandu, aromatska ulja i sapune što se čine i izvode iz nje starodavnim načinima destilacijom toga plavičasto-ljubičastog cvijeta u kotlovima kao rakija, te 'naftalinske' jastučiće s njezinim laticama intenzivnog vonja koji će svojim mirisom prirodno otjerati moljce iz ormarâ i sačuvati rublje i lancune od nenadanih ugriza i rupica, izradit ćemo zgodnu lepezu hvarskih naročitosti što ovaj škoj (za Bračane - Škoj) čini posebnim i od sviju drugih drugačijim. U gradu Hvaru je i katedrala, stolna crkva biskupa i dijecezansko sjedište. Jedan od dva otočka ordinarijata u Hrvatskoj. Jedini u Dalmaciji.

Brač, najveći otok Dalmacije i treći na Jadranu, imat će svoje višnje, smokve i masline, baš kao i Šolta, čije su levantinke ilitiga šoltanke poznate i priznate kao dobre uljarice i izvan izohiptičnih kružnica vlastitoga škoja. Na obližnjem Velom Drveniku, ali i Malom Drveniku, odvajkada će se uzgajati rogači, nekoć vrlo cijenjeni kruti bananoliki tanki i pripleskani smeđi plodovi s košticama u sebi što su svojom nepromjenjivom masom i težinom davali jedinstvenu mjeru karatnosti zlata (grč. kerátion - sjemenka rogača). Četiri lećaste sjemenke bile su jedinicom mjere. A u vremenu bliže ovome našem jedva da se i prepoznaju valeri arome ovoga čudesnog fruta što će se podjednako dobro snalaziti i u kolačima i u likeru nazvanom po sebi samome: rogačuši. Jest, bit će na Braču prepoznatljiv i čobanin, seljak ili težak koji će othraniti i ovcu i kozu, pa od njih znati učiniti nenadmašni sir i škutu, ali i vrhunsko meso što će večeras, ili sutra, bit ponuđeno bonkulovićanskim nepcima na lešo ili pod pekom, na ražnju u komadu ili 'na spici' u dijelovima. Nećemo zaboraviti, jasno, ni vitalac, to svakom delicioznošću začinjeno jelo od janjećih ili kozlećih iznutrica, što se kušat u naravnoj i izvornoj recepturi može samo na ovom otoku preko puta Splitu, Podstrani, Jesenicama, Brelima, Makarskoj… 

Na Braču, u Bolu, bila je Prva dalmatinska vinarska zadruga (1901.); na Braču, u Povljima, osnovana je Prva dalmatinska maslinarska zadruga (1912.). 

Jest, kamenarstvo i klesarstvo zaštitni su znak Brača, poznatog po svojim brojnim kamenolomima i vrsnim zanatlijama i meštrima što ufino obrađuju stijenu uberenu u njima, tim kavama iliti petradama. I na Korčuli se bere kvalitetan kamen, u Planome kraj Trogira kao i u Benkovcu u Ravnim Kotarima, ali onaj s Brača nadaleko je najpoznatiji i najbolji: bilo da je iskopan iz dubine (pa i ispod razine mora, u Pučišćima), bilo da se oškurlaje, tojest vadi iz površinskog sloja kore zemlje, kad je pogodan za oblaganje objekata ili šaližavanje pločnika ('Hunčanska stinja', kod Gornjeg Humca u pravcu Bola). U Pučišćima je jedan od najpoznatijih kamena 'Veselje', dok na strani Selaca postoji 'San Đorđe' i 'Zečevo' (kraj Novog Sela), 'Sveti Mikula' između Selaca i Sumartina na istoimenom brdu, te, naročito, kamen 'Rasotica', crni mramor što se vadio u kamenolomu na toponimu Žaganj Dolac. Od bračkoga kamena sazdana je Dioklecijanova palača u Splitu i Amfiteatar u Saloni (rimski kamenolomi između Škripa i Splitske), zatim Bijela kuća u Washingtonu, zdanje Parlamenta u Budimpešti, Parlamenta u Beču i Namjesnička palača u Trstu. Juraj Dalmatinac dijelove Šibenske katedrale izrađivao je baš od bračkoga kamena, a ugrađivao ga je u svoja djela i u Anconi, Riminiju, Mantovi i drugdje. (Notirajmo ovdje, usputno, i klesara Marina s Raba, koji je prije 17 vjekova osnovao današnju apeninsku državicu San Marino.) I Nikola Firentinac nastavio je klesati glave na katedrali u Šibeniku po smrti Jurja Dalmatinca. A Andrija Alešija (albanski klesar školovan u Zadru, asistent Jurja Dalmatinca) baš od klesadura kamena 'Veselja' složio je portal crkve sv. Marije na otoku sv. Nikola u Tremitskom otočju u Italiji, smještenom u jadranskom arhipelagu poviše poluotoka Gargano u Apuliji, jugozapadno od Palagruže. U Trogiru je ovaj vješti Albanac izgradio Palaču Ćipiko, a u gradskoj katedrali sv. Lovre izradio je krstionicu i kapelu sv. Ivana.

(nastavlja se…)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(41347, "");
Pregledaj komentare