DALMATINSKO EVANĐELJE: Otoci u Dalmaciji (III. dio)

Izuvši se sa širega splitskog arhipelaga kao postol s noge, otploviti valja prema šibenskom akvatoriju gdjeno topi se u moru Krapanj, škoj odvajkada poznat po spužvarstvu i najniži naseljeni otok u nas, svega 1.25 metara nadmorske visine, a od kopna je udaljen preplivajućih 300-tinjak metara. Zlarin je puno veći, ali na njemu svejedno nema automobila po čemu je i poseban (nema ih, barem, još!), i nalazi se najbliže Šibeniku kad se barkom prođe famozna trokutasta tvrdica svetoga Nikole. Čuvat će u sjećanju Dalmatinci i njihovi gosti ovaj otok i po kulturi sabiranja - koralja. A osobito će ga se pamtiti kao locus narrationis najveće hrvatske poetese svih vremena, Vesne Parun, totalne bodulke koja je rođena ovdje na otoku, na Visu je napisala prvu pjesmu, na Braču je imala fatalnu ljubav, a na Šolti je, otoku, najposlije i pokopana! Tu su, u neposrednoj blizini Zlarina, i brojne pitoreskne škojske ne oklopne, već 'okopne' komadine zemlje i kamena u moru poput otoka Prvića sa svojim Šepurinama, pa otoci Tijat i Zmajan, Kaprije i Kakan, sve onamo do Žirija najdalje otisnutoga prema pučini, gdje se podjednako njeguju i masline i love lignje.

A onda Murter malo poviše: on još pripada šibenskom konfinu i na njemu odvajkada djelatni su među najboljim brodograditeljima i kalafatima na ovim prostorima. Tradicija drvene brodogradnje u Betini, zacijelo je nešto među najvažnijim punktovima ove vrste u Dalmaciji. Jezikoslovac Goran Filipi napisao je jednu od najvažnijih knjiga konkretne tematike, Betinska brodogradnja (1997.) - etimološki dikcionar amalgamiran i komparativno nadograđen s korčulanskom istovjetnom terminologijom - a leksikograf Blaž Jurišić među prvima tiskao je skrupulozni dijalektalni čakavski besjedarij: Rječnik govora otoka Vrgade (1966./1973.). Kornatsko otočje i sve podmorsko blago flore i faune okršteno je aureolom nacionalnoga parka; nažalost, ovaj rajski dalmatinski biser bit će obilježen trajnim 'krastama' u vidu žrtava dvanaestorice poginulih vatrogasaca što su stradali u sasvim sumnjivim okolnostima, kojima doličnu ma nedostatnu satisfakciju dat će, istom, sjajno umjetničko rješenje genijalnog arhitekta Nikole Bašića (tvorca mundijalno popularnih Zadarskih orgulja, ali i Ponoćnog sunca na korak od njih), koji je uspomoć svedalmatinskih vatrogasaca izgradio dvanaest impozantnih križeva u tehnici suhozida, za svakoga od izgorenih junaka po jedan. Jedan jedini je preživio, ne bez posljedica: Frane Lučić ime je junakovo.

Zadarsku otočku nisku otvaraju izduženi paralelno s obalom, i međusobno se nastavljajući jedan na drugi, otoci Ugljan i Pašman. Oba su poznata po ribarstvu i poljodjelstvu, a posebice će ribari iz Kalija na Ugljanu (kao i Komižani s Visa) markirati nenapisanu i neoznačenu - ali svima zornu - ribarsku kartu Dalmacije. Kao i kvarnerski Rab, i Ugljan će već u prvoj među inim asocijacijama upućivati na ondje postojeću umobolnicu, zdravstvenu ustanovu koja vrvi naglašenim humanizmom za najpotrebitije i što medicinsku skrb nudi našoj subraći i susestrama što ne mogu voditi računa sami o sebi. Samo luđaci tu će ustanovu nazivati ludnicom…

Pašman i Ugljan danas su povezani mostom (od 1973.) kod mjesta Ždrelac, koje je ime dobilo baš po apelativu ždrilo značenja uski prolaz, tjesnac, klanac (Masleničko ždrilo). U literaturi naići ćemo i na izraz ošlja, što će reći - razdjelina među dvjema hridinama uz more. No, od davnine ova su dva otoka u tom moreuzu bila povezana plićinom koja se dala pregaziti. I, ovdje nam se ekranizira fina etimologijska potka što kopnenim leksemom nepobitno penetrira u jadransku rječničku magmu. Imenica brod, tako, odnosi se upravo na mjesto gdje je rijeka najplića i gdje se može prijeći nanoge gacajući u plićaku (otuda imena gradovima Slavonski Brod s jedne strane Save ili Bosanski Brod s druge). Slijedom jezične logike, ova se jezična situacija ukrcala i u imenicu što u ovom jeziku označava sredstvo kojim se plovi i po rijeci i po moru: brod… Puno je u Dalmaciji brodova ove ili one vrste, ali je malo mjestâ gdje se može naći prirodna potvrda postanja ove riječi. I u moreuzu između Ugljana i Pašmana danas više ne postoji u obliku kakav pamte starci, budući da je nikad ostvareni poljubac ova dva otoka još više neostvariv naknadnim prokopavanjem u svrhu stvaranja veće dubine i lakše plovidbe, baš kao u Panami, baš kao u Suezu… 

Ploveći uza ove milje dalmatinske obale po gastronomskoj potrebi, kostižajući dakle u svojem imaginarnom burdižanju u podvelebitskom kanalu, vrli gastronaut i kogo Veljko Barbieri već poza samoga početka navigavanja bio je napisao ovu poetsku rečenicu: 'Ugljan i Pašman, baš kao i gospodar Kornata Dugi otok, zavičaj su ribara, pa je i cijelo otočje okrenuto pučini kao velika flota okamenjenih ribarica koje sjaje na moru kada se sunce i mjesec skriju.'

Otok Pag dijelom je u Dalmaciji, dijelom u Kvarneru. Tako da kultni paški sir i pašku janjetinu, ali i sol, mogu svojatati i jedni i drugi. Granice tu više pomažu, negoli što odnemažu… Ispod njega je Vir, nepravedno najpoznatiji po bespravnoj gradnji. Sjeverozapadno od njega iz mora izviruje Olib sa svojim predivnim pješčanim plažama, te Silba, zvana i 'vrata Dalmacije': ujedno i jedan od najšumovitijih otoka u nas (lat. silva - šuma). A tek Premuda!? Što je za alpiniste Himalaja, to je za ronioce Premuda… Sa svojim brojnim špiljama, među kojima se ističe naravno 'Katedrala', ovaj se izdvojeni zadarski škoj s punim pravom može smatrati istinskom oazom šototajerskih izazova.

Otoci Ist i Molat, kao i Rivanj i Sestrunj, ni po čemu se neće odveć razlikovati od ostalih otočja oko sebe, kao i navikama življenja na njima. Tim se kvalitetama pridružuje i otok Iž, s tim da on donosi i novu vrijednost. Predmnijevana vrijednost jest posebnost jednog dijela otočke zemlje - lončari znaju o čemu riječ - od koje se rade kvalitetne zemljane posude. Baš kao i oko Potravlja u Dalmatinskoj zagori. Na Ižu suše i girice, ter ih spremaju - 'a la bakalar' i 'na brujet'. A suše ih Ižani na propuhu ili buri nakon što se iz soli izvade očišćene i obezglavljene gire ilitiga manule, te se poslože u okruglasti od pruća učinjeni girnjak i pokriju gazom da ne sleti kakva muha ili ini kukac…

Kao što se Ugljan i Pašman zajedničkom kičmenom paralelom nastavljaju jedan na drugi, jednako se tako na Kornate - gledano s jugoistoka prema sjeverozapadu - nadopenje Dugi otok, najistureniji škoj vanjskog niza zadarskog otočja. Osim što mu je Nacionalni park Kornati u neposrednoj blizini, na njemu se nalazi i glasoviti Park prirode Telašćica. Sa svoja čak tri jezera Dugi otok smiješta se u raritete među škojima što na svojem teritoriju udaljenom od kopna ima više od jednog jezera… A kao istinski trade mark otočkih posebnosti ne samo na ovom području, već u pandalmatinstvu općenito, jest po svemu otkačena u svojoj drugačijosti - 'Tovareća mužika'. To je folklorna tipičnost mjesta Sali i oficijelno datira iz 1959. godine (Saljske užance), premda je kudikamo starija u svojoj spontanoj i neorganiziranijoj stvarnoj praksi. Nekovrsna je to glazbena karnevaleskna manifestacija koja uključuje ribarsku kostimografiju, volujski rog kao glavni instrument, činele, doboš i - šumpreš ilitiga peglu. Sve je nastalo iz batarele, običaja da se bučno tjeraju zli duhovi, ali i da se ruga udovicama i udovcima kad se ovi nanovo požele udati ili oženiti. 

Molim, štilče, naprstak ili naviljak tvojeg vremena za jednu malu hotimičnu, ma ne i nevažnu, digresiju. Enoga, vidjeli smo kako su otoci Ugljan i Pašman međusobno povezani mostom. Jest, iako se to otprva ni ne primjećuje, krvožilje i ne samo otočke Dalmacije obiluje mostovima. Maslenički most vezuje ju s kopnom na sjevernoj strani, doć će Pelješki (Pelješački?) most danas-sutra bit joj bajpas s južnim dijelom hrvatskoga kopna. Paškim mostom otok Pag okopnjen je s poluotočnom ekstenzijom Dalmacije poviše Rtine i Ražanca, Murter je mostićem dobacio se u Tisno na kraju, a otok Čiovo armirano-betonskom i asfaltnom premosnicom vezan je uza Trogir i kopno njegovo.

Jasno, nećemo zaboraviti kako mostovi u Dalmaciji spajaju dva kraja i na rijekama. Imaju ih i Zrmanja i Krka, i Cetina i Neretva, ali i Jadro i Žrnovnica… No, most u dalmatinskoj maritimnoj kulturi i praksi, pa i jeziku, označava i mul ilitiga mol u luci: bilo na otoku, bilo na kopnu. 

Porat je luka. I, nitko nikad nije uspio izračunati je li u njoj, ili njemu – ovisno o tome je li standard ili dijalekt, maskulinum ili femininum – bilo više ispraćaja ili dočeka…? Bit će da ih je bilo podjednako, ali nije to, i ne može biti to, sudački sigurno. Nigdje, ono, zapisano nije. Svaki porat, svaka luka ima makar i jedan mol iliti mul, a drevni pradalmatinci (ili: Pradalmatinci?) imali su nekoga svojega razloga te umjetne, nasute i betonizirane pravokutne poluotočiće oslovljavati nazivom - most… Tako da gotovo i nema dalmatinskog uzmorskog mjesta, sela ili naselja na čijoj rivi ne postoji mikrotoponim Mali most ili Veli most…? Neslučajno: svaki od njih nosi na sebi neku autentičnu i posebnu priču, anegdotu, dogodovštinu, gančicu, facendu… Da, ti moli ili muli - neslučajno prozvani mostovima - bili su i spona i premosnica broda s lukom, mornara s obitelji, otoka s kopnom, otoka s otokom; vezivale su se barke uza njih dovodeći i posade i turiste, i lokalni živalj i njihove goste; s njih su se u navigavanje znali otisnuti kapetani i noštromi, mali od kužine i kogoti uza glavnu teću kraj kormila od komina kad im je kalendar, ko kapetan, naložio ukrcaj i 'tučenje' mora što se ne mjeri danima, već mjesecima… Možda ne ni mjesecima, koliko kvartalima…? Most u portu u Dalmaciji ima samo jednu stranu, jedan kraj, ne završava se na drugoj obali, kopnu ili ičemu inome suhome; most u portu u Dalmaciji nedovršena je simfonija poput one Schubertove u h-molu, i utopljen je svojim tupim završetkom, tim cementno-asfaltnim batrljkom, u more preda sobom. I, vazda bugari neku jobovsku lamentaciju ili elegičnu melodiju u vjetar ili utihu, trajno podsjećajući na tu pogubnu stvarnost u kojoj nema ni računala ni abaka što nikad neće pravo izračunati ovo: ima li u dalmatinskim suzama supružnika i djece više onih što ih luče rastanci, ili je veća litraža onih suzâ radosnica što ih niz lice, obraze i vrat toče i istaču dugoočekivani dolasci…?

Jest, otok menzura je za suze, njihovu provodljivost, mjera patnje, veličina strpljenja, vektor izdržljivosti… Otok po mnogočemu nema konkurencije. Ma koliko nekoliki mislili drugačije. 

Od svih velikih dalmatinskih otoka jedino Brač nema neki otočić što, kao planetama njihov satelit, umočen stoji negdje uz obalu, u kakvoj vali ili pak u pripadajućem mu akvatoriju. Od svih velikih dalmatinskih otoka jedino Brač svojem glavnom gradu nije dao svoje vlastito ime (ili ga sâm otok nije htio uzeti k sebi!?), kao što jesu i Korčula i Hvar i Vis i Pašman i Ugljan i Molat… Glavni brački grad, tako, jest Supetar, a ne Brač. I, rekoh, svaki od ovih otoka ima svoje škojske 'satelite', pa ćemo na istoku otoka Korčule, pred istoimenim gradom, zateći otočić Badija, dok će pred Velom Lukom iz mora izranjati školjić Ošjak. U vali pred gradom Hvarom nalazi se Galešnik i čitav niz Paklenjaka (Pakleni/Paklinski otoci), a ispred Jelse i Vrboske sa sjeverne bande otoka, eno ga, stoji i dalje otočić Zečevo, dok je s južne položen Šćedro. Na Mljetu smo već ugledali 'otok na otoku', otočić Sveta Marija, dok Lastovo u svojem arhipelagu ima čuveni otok Sušac, pored svih onih manjušnih što se nalaze uza zapadnu njegovu obalu, pred lukom Ubli. Vis je sidrište u kojem je središte oko kojega se nalazi niz čuvenih otoka: ponajprije Komiži najbliže Biševo s poznatom i po svemu posebnom Modrom špiljom u sebi, pa Brusnik na azimutu što vodi do pučinskog otoka Svetac, odnosno Svetog Andrije (ili, 'po domaću', Štondrije), gdje su komiški brodograditelji i kalafati sjekli borove i ostala stabla za sutrašnju gradbu svojih gajeta falkuša, ali i vulkanski piramidalno-stožasti otočić od magmatskih stijena Jabuka, naoko beživotno kameno stanište u kojemu, ipak, obitava endemična vrsta gmaza: crna gušterica. A dolje prema jugozapadu, prema najisturenijim točkama hrvatskog tla u Jadranu, uvis se svojim kameno-zemljanim krestama penje Palagruža, možda bliža Italiji negoli Hrvatskoj; otočje ustvari, ne baš otok, kamo su komiški ribari veslali i burdižali u potrazi za ribom, te se kotvili na žalu Vele Palagruže (gdje je danas svjetioničarska tvrdica), kojoj gravitiraju još otočići Mala Palagruža i Kamik od Tramuntane ne računajući, pritom, i šačicu hridi: Pupak, Volići…

Ugljan ima Ošljak, a Korčula Ošjak; Pašman ima Galešnjak (srcoliki), a Hvar Galešnik; Pag ima Zečevo, baš kao i Hvar, vidjesmo, pred Jelsom. Dalmacija je predivna i u svojim imenima, koja se samo površnim promatračima mogu činiti slučajna…

Možda sam bio malo i nepravedan prema mojemu Braču, unaprijed ga lišivši 'satelitskog' otočića Mrduja, koji je vazdazeleni prijepor između Bračana i Šoltana koji ga, svatko sa svoje strane, svojataju, pa i onda kad k njemu krene poznata jesenska regata jedrilica iz Splita. (Bože, kako si se poigrao s njihovim imenima i koliko si smrada bio kadar utkati im u ime na tako malo prostora! Da, Mrduja je zapravo izmet iliti govno (tal. merda), dok je Šolta ustvari proljev ilitiga litavica (tal. sciolta). Božemioprosti!)

Drvenik Veli nema Drvenik Mali, budući da ovaj potonji nije nikakav insularni satelit pripadajuć kakvom većem referentu, već on sâm gori svojom vatrom, otočkom. Obilježit će ih, i povezati u svojoj zajedničkosti, i jezik i rogač. Niz običaja i navika življenja i vještina preživljavanja spojit će ovo otočje i s Čiovom, makar on već neko vrijeme jest zapravo poluotok. I bit će to još i više. Pogleda li promatrač s Čiova udesno, ugledat će pitoreskni otočić Barbarinac, pred rivijerom Kaštela, a navrh nosa poluotočkog Vranjica, 'Male Venecije', reklo bi se… I, reklo se… S lijeve bande bit će mu otočić Arkanđel ispred Sevida, i, to će biti to…

Istrajavaju na otocima kamene kuće podignute od rukom otočanina isklesanoga kamena i vezanog, opet, na otoku stvorenim vapnom: izgorenim, opet, od otočkoga kamena u vapnenicama iliti japlenkama. Istrajavaju, nadalje, te kamene kuće i ako su ruševne, srušene, ako su tek mirine, ruine dakle, samo sa zidovima bez glave kuće; koje tim zidovima, kao utopljenik rukama upravljenim i uzdignutim uzgor, u nebo, ištu da im se pomogne, dovrši da ih se i da im dadne se konačna forma od pjanterena do krovišta, od fundamenta do humara. Hoće li imati tko prići tim kućama, tim dalmatinskim bazilikama duha? Hoće li biti koga da im priđe, dokorača, da ih dogradi i ispopravi? Ili će im vazda brže prilaziti i dokoračavati do njih grleći ih i zaklanjajući im sramotu (ne njihovu sramotu, sramotu bivše kuće, već sramotu čovječju) guste grane bršljana i vitice divlje loze, kupine i totivike…?

Treba te kuće podignuti i dovršiti, i, treba ih napuniti ljudima; obiteljska dvorišta, ne familijarna grobišta… Bilo je ovdje govorenja i o otočkim grobljima, tim vrlo napučenim mrtvim gradovima u selima, vazda mnogokosturnijim po suhim lubanjama, negoli mnogoljudnijim po glavama koje gledaju i misle. Treba otočke kuće napuniti ljudima - dvorišta, a ne grobišta - kako nam se ne bi dogodilo da doskora Dalmacija bude imala više otoka, avaj Bože, od stanovnika što prebivaju na njima…