DALMATINSKO EVANĐELJE: Vonj ljekovitog bilja
Dalmatinsko evanđelje Piše: Siniša Vuković

DALMATINSKO EVANĐELJE: Vonj ljekovitog bilja

Ili: znamo li razlikovati samoniklo ljekovito i aromatično bilje; kako ga upotrebljavati u domaćinstvu, koje je bilje začin, a koje zdravo za čaj; kako ublažiti ili sanirati različite bolesti bez liječnika, i koje, te znamo li kako su se liječile domaće životinje bez veterinara…?

U ovo vrijeme, kad se tobože liječimo kojekakvim i koznakakvim medikamentima što nadzvučnom brzinom nasrću na nas u letu na krilima svesvjetskog farmakološkog konkorda ili spejsšatla (počesto s preporukama - hm! - nadriliječnika koji su negdje putem izgubili savjest, ili su zaboravili danu riječ polažući Hipokratovu zakletvu na koncu studija medicine i početka doktorovanja), a mi time zapravo trujemo i tijelo i dušu pospješujući njihovo raspadanje još za života; međutim, nikako da primijetimo kako na sve strane pišamo i gazimo po ljekovitom bilju: ne prepoznajemo ga i zaobilazimo, umjesto da te mnoge trave sabiremo i sušimo, dodajemo jelima nadograđujući im i ukus i zdravstvenu komponentu, te da kuhamo od njih čajeve za kuru ili preventivu onom istom tijelu, onoj istoj duši. Mi, danas, 'pitamo svog liječnika ili ljekarnika', umjesto da pitamo nonota i nonu kako razlikovati biljke, kad ih iz polja donositi, kako ih sušiti, kako ih pripravljati i za koju namjenu? 

I kontinentalna Dalmacija, a pogotovo ona otočka i primorska, prebogate su i količinom i vrstama samoniklog jestivog bilja, među kojima brojne sorte imaju značajna ljekovita svojstva. (Osim toga, zašto je na cijeni baš janjetina s Brača, doli poradi kvalitetne ispaše što je ovce i janjad pasu u proljeće po kontinentu bračkih ledina, na friškom zraku aromatiziranom morskom solju što je vjetar penje gore u kontinent?)

Kako sam u djetinjstvu vazda s nonotom šepesao po prirodi, nije ni čudo što sam, pored inih naturalnih ljubavi, doživio i odživio i onu prema biljkama, koje sam čak sabirao, prešao i slagao u herbarij. Kojoj porodici i kojem rodu pripadaju, te koji im je latinski dvočlani naziv, dobrim dijelom pamtim i dandanas. Moj je nono, kao i njegov nono, ali i svaki drugi nono u Dalmaciji dobro razlikovao gotovo sve biljne vrste oko sebe. Što razlikovao: poznavao ih je, imenom oslovljavao, brao i jeo, liječio se s njima… Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tada djeca, a danas nonoti i none, ili pokojnici, preživjeli su dobrim dijelom zahvaljujući baš samoniklom jestivom bilju s kojim su bili 'na ti'. Polja omeđena gomilana bila su im i smočnica i apoteka!

Ni popularni andol nije se pio ako se baš nije morao. Znalo se što raste iza kuće, ili što je mater osušila i odložila u škartoc u kredencu. Nije slučajno što je u Dalmaciji preživio glagol 'hranit', značenja spremiti, sačuvati, metnuti na sigurno mjesto za uzeti kad ustreba… Hijerarhija prioriteta u kući, i svemu u vezi s kućom i obitelji, bila je rigorozno posložena.

Kamilica iliti kamumil možda je najkurentnija pučka likarija, premda spada u rijetke biljke što se ne sabiru po poljima poput kakve zeljaste divljake, već su ih domaćice držale u vrtlu pred kućom, nerijetko se družeći za berbe u ljetnim mjesecima, navečer, kad kanikula popusti, kad zrak postane dišljiviji i ugodniji. Kuhala se kamilica za sve i sva, kao univerzalni ljekoviti čaj: čim trbobolja nastupi ili se malaksalost odnekud pojavi. Nezaslađen, odvar od kamilice koristio se i za liječenje stoke ili mazge, kobile ili tovara, pa bi se u njih 'na bocu' ulijevao kroz žvala. Ta ista kamilica, bez cukra, rabila se i za ispiranje očiju kad bi konjunktivitis ili ikoja ina boljetica zadesila duplju ili okular u njoj. Kako je kamumil često iz kredence silazio u tećicu s uzavrenom vodom, pili smo ga i pothlađeni ili u vrućici, u gripi ili s upalom pluća. Nerijetko je poticao čišćenje utrobe kroz usta, tako da ga ni sad više ne pijem iz straha od Pavlovljevih uvjetovanih refleksa…

Za sve malatije što su se ticale želuca ili gubitka teka, uzimale su se biljke sa supstancom gorkosti u sebi. Najčešće pelin ili, ako ga se znalo naći i prepoznati, dupčac. Biterost njihovih okusa odagnavala je težinu u drobu, a i jačala je tek kod bolesnika što su u svojoj muci odbijali hranu. Kadulja je možda najraširenija. Koliko je god zapostavljena kao začin (čast dičnim iznimkama), toliko je dobro zastupljena kao uobičajeni čaj što se pije mimo bolesti. Pa isto, valja ga izbjegavati u baš svakodnevnoj uporabi, jerbo eterična ulja kojima je lišće ove biljke iznimno bogato hvataju se za unutarnje stijenke krvnih žila, pa mogu poticati naslage i uzrokovati njihova začepljenja. Čaj od kadulje pomoći će kod oboljenja dišnih puteva, a nezaslađen grglja se i njime ispire usna šupljina, navlaš onda kad se hoće sanirati neugodan zadah pokvarenih zuba ili ikad kad su općenito 'gruba usta'.

I inače nije preporučljivo prečesto konzumirati čajeve od biljaka iz porodice usnatica (Labiatae), baš zbog visoke koncentracije eteričnih ulja u njima, a to su mnoge biljke raštrkane posvuda po Dalmaciji što imaju one karakteristične blijedo-ružičaste ili blijedo-plavičaste cvjetiće u obliku usana. Neke od tih biljaka, pored kadulje, jesu ružmarin, majčina dušica, miloduh, matičnjak, vrijesak, bosiljak, kopriva, dobričica, metvica, mažuran, marulja, trava iva, čubar… Puno njih među ovim travama i busenima, žbunovima i grmovima jesu poznate žačinske biljke što čine važne ingridijente u tradicionalnoj dalmatinskoj gastronomiji. Poglavito metvica ili menta, bosiljak iliti murtilica (mrtila, murtila), divlji mažuran ili mravinac ilitiga origano, odnosno ružmarin (rusmarin, ruzmarin). Starije žene u crkvu su odlazile sa svježom grančicom bosiljka u ruci (muškarci su je, ako su je uzeli i ponijeli, običavali zadjenuti o uho); no, ostarjele gospođe i udovice s crnom mahramom na glavi na 'funciju' u bogomolju znale bi ponijeti i matičnjak što ga po otocima zovu mušć.

Mala kopriva, žara ilitiga žigavica, kad je mlada, jela se kuhana pomiješana u divljem zelju, pariću iliti mišanciji, a ako je bila postarija trebalo je opreza za ubrati ju (da ne speče i ne pojavi se na koži urtikarija), a upućeniji seljani i farmeri macerirali su je u vodi stvarajući iznimno prirodno sredstvo za tamanjenje gube, gljivica i brojnih mikroorganizama ili sićušnih nametnika što redovito napadaju mlade izdanke i pupove u voćnjacima i povrtnjacima pred kućom ili oko nje. Komorač ili, metatezom gurnut u dijalektalizam, koromač, meće se i u čaj i u lonac, a kantarion iliti gospina trava, osim u vruću vodu za čaj, usupat će se i u maslinovo ulje, ostaviti koji tjedan da se mlači na suncu, pa će se njime čeljade mazati zaštićujući se od izgaranja pod sunčevim zrakama na plaži.

Malo tko zna da se mlado lišće kupine i njezin korijen, osušeni, vare u uvarak i da pomažu svim malatijama što se tiču usta, grla, grkljana i ždrijela, te da se čak i ljubica (i cvijet i list i korijen), taj vjesnik proljeća, prigotovljava u vrućem napitku i njime saniraju boljetice respiratornih organa, migrene i druge glavobolje, kao i nebrojene nenavedene neugodnosti što ude zdravom osjećaju čovjeka i njegovoj krvnoj slici. Bukvica ilitiga ženski trputac, s onim svojim mesnatim listovima, kad ih se natuče i posloži kao oblog na ranu ili oteklinu, pospješuje zacjeljenje istih bolje od pripravaka umućenih u apoteci iliti špiceriji. Mesnate listove, štoviše sočne, ima i čuvarkuća, čiji sok kapao se u uho za gotovo sve vrste infekcija u ušnoj šupljini.

Lavanda ili levanda (levonda) i smilje ilitiga cmij, ljubičasta su i žuta cvjetna boja na sivoj lisnoj podlozi, bez koje nemoguće je zamisliti cjelovitost slike dalmatinskoga krajobraza. Smilje je u sjevernijem dijelu Dalmacije (s naglaskom na otok Pag) prepoznato kao unosna sirovina od koje se može izlučiti uljni proizvod važan za tržište kao dobar adut gospodarstva. Njima nije bila dovoljna ljepostiha sintagma 'smilje i kovilje', kojoj se uvijek vraćamo kao aromi stiha Ivana T(e)rnskog, već su od mirisne prirodne tvorevine učinile koristan biznis. I otočani s Hvara od svoje su levonde učinili opće mjesto, reklo bi se brend, pa proizvodi što od tamo dolaze svojim opojnim vonjem mame ne samo domicilni pandalmatinski živalj, nego i goste i namjernike što se periodično ovdje zateknu. U specijalnim kotlovima kuha se lavanda, destilacijom otače se vrijedno ulje iz nje. Drugdje, nekom različitom vještinom, šiju se jastučići s osušenim cvjetnim glavicama, koji jastučići svojim intenzivnim mirisom, zanamjesto naftalina, tjeraju moljce iz ormara i spašavaju robu i tkaninu od grižnje i točenja štetočina. Bit će i onih, ima ih dakako, što će znati zamamni okus lavande umetnuti i u gušt prave domaće travarice.

Stablo lipe i stablo lovora iliti javora također je dospijevalo u kuhinju: lipa osušenim cvjetovima za čaj, a lovor svojim lišćem za u bronzin ili teću. Suprotiva ovim dvama kolosima što mogu ponarasti poput kampanela, uzmorski ambijent nudi i dva manjušna biljna stanovnika: kapar što kanda kapa poput slapa iz svoje buže u zvoniku, prošpetive dalmatinskoga kamenog kućerka ili iz fuge uz kraj ceste ili kale, te motar što se mota po litoralima u priobalju čineći družbu kupačima ili ispraćujući barke u ribašćinu. I jedan i drugi sabiru se i kisele, te se kasnije njima dožuntavaju okusi brojnih dalmatinskih salata, pašteta, lešada i brojne druge spize. Motaru ne smeta višak soli kojom ga more prska o maestralu ili jugu, buri ili tramuntani. Kapar ne pati od manjka ni zemlje ni vode, njemu trebaju i levanat i široko, i lebić i oštro, ili ma koji ini vjetar, možda makar zapuh, što će mu odnijeti sjeme, razmnožiti ga u nekoj udaljenoj fugi ili buži, odakle će se razliti i razlistati niza zid, baš poput kakvoga slapa što teče niza stranu u udolicu. 

A u kolikoj mjeri su ljekovite i aromatične trave imale svoju važnost kroz prošlost i u zbilji i u uobrazilji, govore nam i pojedini latinski nazivi nekih od biljnih jedinki. Tako, primjerice, kadulja ima svoje botaničko ime Salvia officinalis, u kojemu je pohranjen etimon riječi 'salvare' značenja spasiti, od čega se zacijelo razvio i narodni naziv žalfija, korišten u sjevernijim krajevima Hrvatske. Kadulja je spašavala, i, spašava i dalje, a ljekovitost nekih od trava ugradila se, poput cigle u zid, i u mitologeme, pa učeni dio ove uljudbe pamti stolisnik, kunicu ilitiga hajdučku travu, biljku prekrasnog mirisa čuvanog u njezinoj cvijetnoj glavočici (naročito kada se svježe uberena prosuši u hladu i na propuhu), čiji latinski naziv demonstrira i sugerira povezanost i s izgledom i s mitom: Achillea millefolium. Jerbo, sudeći prema predaji, ova neobična biljka 's tisuću listova', a zapravo mrežaste strukture grančica - onako kamumilske - liječila je besmrtnog Ahila pošto je ovaj bio strelicom pogođen u petu, Ahilovu petu: jedino mjesto vlastite mu ranjivosti. Mit je, vidimo, uletio i u latinsko ime.

A da bi vulnerabilnost naših i trošnih i raspadljivih tjelesa bila što udaljenija i od ukopišta i od najposljednijeg ugriza crva s grobišta, vratit nam se čim prije navikama i znanjima očeva i matera očeva i matera naših: vratit nam se prirodi, a ne joj prkositi.

Čovjek mora biti krepak, da ne bi bio krepan…

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(43211, "");
Pregledaj komentare