DALMATINSKO EVANĐELJE: Zborsko pjevanje u Dalmaciji

U zadnjem tekstu bavili smo se jednim krilom muziciranja u Dalmaciji, onim instrumentalnim, ovaj put donosimo ono njegovo drugo: dakle, zborsko pjevanje (o fenomenologiji klapa i pučkih crkvenih pjevača, doskora). 

A i ovo drugo krilo može se raspoloviti na dvije cjeline: župski zborovi i narodni zborovi. Dihotomija sakralno-svjetovno, iliti crkveno-profano, vazda je bila prisutna na ovim prostorima. Kreirala je kulture i običaje, udarala je štambilje u dokumente identiteta, prenosila je luč pamćenja i trajanja iz jedne generacije u drugu, kratila je duge dosade škurih zimskih večeri, ljetne je gotovo nedovršive večernje sparine činila svježijima… 

Dalmatinski živalj vazda je bio pobožan, vazda je išao u crkvu. U crkvama su mise bile pjevane, pa se i svekoliko pučanstvo rado odavalo pjevanju u župskom zboru. U jednim sredinama običaj liturgijskog pjevanja bio je oslonjen na drevno izvorno izvođenje lokalnih glagoljaških napjeva, koje su mahom - gotovo beziznimno! - pjevali muškarci (kantaduri), a u nekim drugim mjestima pjevano euharistijsko slavlje predvođeno bje zborom koji su velikim dijelom sastavljale žene, uz časnu sestru koja ih je korepetirala na orguljama ili harmoniju. 

Rijetke su župe u kojima su postojali istodobno i župski zborovi i pučki pjevači. Zbor, ako ga je bilo, bio je tijelo koje je sudjelovalo u redovitim nedjeljnim misama i blagdanima, dok su kantaduri pjevali sprovodne psalme i poslanice, bogoslužja u korizmi (posebice u Velikom tjednu) i ona u adventu što kulminiraju na Polnoćku. Gdje nije bilo zbora, bolje su se sačuvali pučki napjevi: žilaviji su bili narodni korifeji što su kantali napjeve koje su čuli od svojih otaca i nonota. (A to što su pjevali, i kako su te napjeve izvodili, doskora).

Kulturno-umjetnička društva bila su vrlo aktivna, izrazito razgranata po ruralnim mjestima, navlaš onamo gdje je nedostajalo društvenog sadržaja ili gdje je narod bio seoski koncentriran na sebe, podalje od kakvog većega i razvijenega gradića ili grada. U okviru takvih organizacija oformljavali su se i zborovi; skupine pjevača što nisu ovisile o crkvenim datumima, niti im je djelatnost bila ikako drugačije unaprijed zadana ili diktirana. Njihova uloga bila je sociološke naravi: s jedne strane da se stanovnicima uz koristan i simpatičan sadržaj prikrati ili anulira dokolica, a s druge da se njeguje lokalna baština, to jest tradicijske norme preuzete od starijih sebi u ereditad s jasnom kopčom obaveze da i hodećim naraštajima prenesu i neokaljano ostave to isto.

Tako, u Splitu je davno već postojao mješoviti pjevački zbor 'Zvonimir', koji je njegovao autohtonost vokalnog izraza, a među inima što su ponijeli aureolu slave regens chori svakako jesu Josip Hatze, Ivo Tijardović i Boris Papandopulo. Hatze je i u zbjegu u El Shatu (na slici), za vrijeme Drugoga svjetskog rata, uvježbavao zbor sačinjen od prognanih Dalmatinaca podno Sinaja i s njima ondje nastupao, skladajući nove kompozicije i izvodeći već postojeće, naše domaće. Spomenuti čarobnjak Papandopulo, baš boraveći 30-ih godina minuloga i vijeka i milenija u Splitu - te radeći s imenovanim zborom - skladao je monumentalni, do danas nedostižni a capella oratorij za muški zbor i soliste, građen prema iskonskim napjevima iz Veloga Varoša: Muka Gospodina našega Isukrsta po Mateju. 

Nedaleko Splitu, u Šibeniku, od 1899. godine djeluje mješoviti zbor 'Kolo', istinska ikona dalmatinske vokalne umjetnosti, koja pronosi glas i pjev naše regije širom Europe. Upravo ovom zboru, spomenuti Boris Papandopulo bio je posvetio jednu drugu svoju dragocjenost - zapravo dragocjenost od nacionalnog značaja - velebnu Hrvatsku misu u d-molu (kao i Requiem W. A. Mozarta!), za dva mješovita zbora a capella i soliste. U posveti stoji: 'Kolašima i Kolašicama'. Nešto podalje, u Zadru, cvrkuće Hrvatsko glazbeno pjevačko društvo 'Zoranić', također amaterski ansambl duge tradicije koja se začima 1908. godine. Pjevačka i glazbena škola, što ju je pokrenula ova sekcija unutar rečenoga Društva, bila je rodonačelnikom ideje te vrste u Dalmaciji! Antun Dolički maestro je koji je na čelu ovoga zbora bio više od četvrt stoljeća. U Splitu preblizim Kaštelima ljeta Gospodnjega 1903. osnovan je Hrvatski pjevačko-tamburaški zbor 'Bijaćka Vila', kojemu su fundamente izlili kaštelanski pravaši. Najtočnije: ovaj je umjetnički korpus ustanovljen asimilacijom 'Pjevačkog zbora Bijać' iz Kaštel Novog (1894.) i 'Tamburaškog zbora Svačić' iz Kaštel Starog (1888.). Možda najveće proslavljenje dobio je ovaj kolektiv u nedavnim vremenima, kad mu je za pultom bio Vladan Vuletin.

Dubrovački zbor 'Libertas' relativno je mlado tijelo, datira iz 1980. godine, i usprkos toj juvenilnoj činjenici, zabilježio je niz zapaženih uspjeha s najvećim imenima dirigentskog i zanata i umjetnosti u nas. U Splitu je godinu dana ranije, Anno Domini 1979., porođen muški vokalni ansambl 'Splitski vokalni oktet', pod vodstvom don Petra Zdravka Blajića, koji će kasnije ponijeti ime 'Chorus Spalatensis', te vođen znalačkom rukom don Šime Marovića dosegnuti svoj zrenik. Ovaj je komorni muški zbor bio specijaliziran isključivo za sakralnu glazbu: spočetka gotovo specijalistički orijentiran na gregorijanski koral, a kasnije postupno transformiran i na sve ine vidove eklezijanske muzike, starije i suvremene.

Da, govoreći i spominjući zborsko pjevanje u Dalmacije, ma kojega tipa i ma koje vrste, jedno se pjevačko tijelo poput kreste na glavi pivca uzdiže i izvija ponad sviju… Dovoljno je reći: 'Brodosplit'…! Zbor neprekidno djeluje od 1972. godine, i u tih je obilatih četiri desetljeća imao usve dva umjetnička voditelja! Prvi dirigent zbora bio je Josip Veršić, a od 1988. godine na njegovom je čelu skladatelj i dirigent Vlado Sunko, što ga čini zacijelo najdugovječnijim kapetanom za komandnim mostom jednoga uopće glazbenog sastava. Sportaši, izvan svake sumnje, najagilniji su ambasadori i deputati svoje domovine u svijetu što, baš kao i voda, lako i prirodno pronalaze najbliži i najbrži put ka cilju. No, bez imalo krzmanja, ili čak hotimičnog i dobrohotnog (možda i dobrodošlog?) pretjerivanja, moguće je skovati konstataciju kako je malo koji splitski i dalmatinski umjetnički kolektiv pronio glas o Splitu i Dalmaciji po svem svijetu, u onolikoj mjeri, i na način, i na toliko kontinenata, kao što je to svojim sjajnim koncertima i inim nastupima učinio Gradski zbor 'Brodosplit'…! Njegovi europski izleti, taksativno izbrojani, mogu naći mjesta jedino u prigodnoj monografiji, a za potrebe ovdašnje ljetopisne higijene i historiografije valja notirati da su popularni 'Škverani' gostovali i u Sjevernoj Americi, i u Južnoj Americi i u Aziji…! Višekratni su prvaci svijeta u svim kategorijama pjevačkog natjecanja svojega faha, a u Splitu odavno već nije vijest kad se 'Brodosplitovci' kući vrate sa - zlatnom medaljom! Vijest bi bila, hm, da budu - drugi…!

U svakom govorenju o zborskom pjevanju u Dalmaciji, neminovno je spomenuti i eminentni operni zbor HNK Split! Otkako je uspostavio neprekidni kontinuitet djelovanja po svršetku Drugoga svjetskog rata, dugo je važio za najbolji, najzvučniji i najobojeniji operni zbor na prostoru cijele bivše države. Uvjeren sam da je tomu i danas tako: proputovao sam sve, i poslušao sam ih sve! U palimpsestu zvuka ovoga ansambla nemjerljivog traga ostavili su mnogi zborovođe: od Silvija Bombardellija i Vida Kuzmanića, Jakova Voltolinija i Borisa Papandopula, preko Vinka Lesića i Bogdana Vukovića do današnjih mlađih, među kojima ponajvećma istaknule su se baš dvije žene: maestra Rozarija Mimica-Samodol i Ana Šabašov.

Eto ga, netko povazdan čita novine u hladovini i ispunja križaljke u ležaljki, a netko godinama odlazi barem dva puta tjedno na probe: što iz puke navike, što iz sušte znatiželje - što iz organske želje da se u svojem mjestu dušica života i duša tijela zadrže što duže, te održi zračan dah predaka… I onda, kad više ne bude ih/nas bilo…